7 cuda, a nisu anticka                 

Gdje god se okrenemo, imamo price o cudima: Mrtvi se javljaju, andjeli nas cuvaju, vojnik se nadje na drugom kraju svijeta i ne zna kako je tu dospjeo, a svemirci su otmicari neduznih stanovnika nase male planete. Sve je izgleda moguce - no, o tome se mozemo u nedogled prepirati: jedni vjeruju u cuda, drugi ih odlucno odbijaju.Vecina cuda je nedokaziva: Ili su ih pripovjedaci sami dozivjeli - valjda su to onda halucinacije, ili su svi prisutni vec umrli, te naknadna pripovjedanja o njihovim dozivljajima mogu biti lazna, ili su se sva ta dogadjanja desila osamnestogodisnjem Ahmetu Djevzaliju iz Omana. Takvi detalji navodno sugeriraju preciznost i uvjerljivost - no, ti navodi su toliko nejasni da ih je nemoguce provjeriti i vecinom su ti pripovjedi s drugih kontinenata. Drugim rijecima: Nama u Evropi spominju osobe iz Azije ili Amerike, a njima spominju osobe iz Evrope, Afrike itd.

Mozemo li prema tome zakljuciti da je u cuda potrebno jedino i samo vjerovati? Sta ostaje kada odbacimo sve za sto dokaze nemamo? Da li postoje cuda koja nisu upitna? Postoje! Najveca cuda nalazimo kod nas samih: kod covjeka.

1. Cudo: Spavanje


U prosjeku covjek prespava trecinu svojeg zivota - a niko tacno nezna zasto. U hiljadama laboratorija rasprostranjenih po cijelome svijetu naucnici proucavaju do u najsitnije detalje nasu potrebu za snom, a ipak se ni korak nisu priblizili centralnom pitanju: Sta je smisao spavanja?

Jasno je samo: Mi moramo spavati, moramo - pa i kada s time rizikujemo sopstveni zivot. Svako ko je preumoran vozio auto na autoputu to moze potvrditi: Kad tad san savlada i nagon samoocuvanja.

Oduzmemo li covjeku san, on vidljivo "propada/skapava": Nakon 24 sata razmisljanje postaje tesko, nakon 48 sati cula opazanja slabe, nakon 60 sati organizam pada u sekundni san gdje realnost i san vise nije moguce razlikovati. Nakon vise od 84 sata nespavanja vlastito JA nestaje. A, nakon vise od 120 sati (pet dana) covjek pokazuje sve teske simptome psihoze: halucinacije koje mogu dovesti i do smrti.

Zasto nas organizam tako drasticno djeluje na nedostajeci san, tj. spavanje? To je takodje zagonetka kao i naknadno brzo oporavljanje: Najkasnije nakon 16 sati spavanja, navodni psihoticar je opet potpuno normalan.


Da li je san onda potreban da se odmorimo? Iako je cudno, odgovor je: Ne! Od cega se onda nakon 5 dana nespavanja moramo odmoriti? Pa valjda samo od nedostatka sna? Zasto smo svaku noc upuceni na spavanje u krevet? Da bi imali siguran smjestaj za odmor? U stilu: Tu gdje se odmaramo ne prijeti nam opasnost? Ili sa snom cuvamo svoju energiju? Naime, reducirani pokreti smanjuju  metabolizam (potrosak tvari). Mada, to mozemo postici i sa obicnim odmorom bez sna.

Takodje je pogresna misao da se spavanjem nas mozak odmara. Covjek je u stanju da snuje sebi nobelovu nagradu. Sir John Eccles, naucnik za istrazivanje rada mozga, dugo godina je bio zaokupljen pitanjem kako se informacije proslijedjuju od nerva/zivca do nerva/zivca. Poznavao je sve fakte koji su se ticali rjesenja tog pitanja, ali ideju za rjesenje nije mogao naci. I onda, nakon mnogo godina traganja za odgovorom na pitanje- tu zagonetku je rijesio u snu, logicno i detaljno: Informacija kroz nerv/zivac tece kao elektricni impuls, i onda kao kemijski impuls prelazi do susjednog nerva/zivca. Kada se je probudio, potrebno je bilo zapisati "usnovljeno", te kroz ekspirimente provjeriti i objaviti. Kasnije je za svoj rad dobio i priznanje Nobelovu nagradu.

Svaku noc prelazimo u promjenjenu situaciju nase svijesti: Iz budne svijesti, gdje poimamo normalni rad mozga, mi prelazimo u snivajucu svijest gdje poimamo obradu dobivenih informacija iz jave kroz "normalni" rad mozga. Drugim rijecima: Pri spavanju se nas organizam regenerira i s time daje potrebnu okolinu nasem mozgu.
Naime, dok mi spavamo nas mozak radi punom parom. On rezimira sve dozivljeno u tom danu i sortira ga. Usporediti ga mozemo sa nekim harddiskom gdje se dobivene informacije sortiraju u odredjena mjesta i tu pohranjuju. Na taj nacin mi dobivamo stabilan sistem koji nam je potreban za rad, odnosno prezivljavanje. Mozak tada uvjezbava sve tokove koje u budnom stanju intuitivno radimo. Navedimo kao primjer voznju autom, tipkanje tekstova, sviranje klavira itd. Tko po danu nauci nesto novo, a tu noc ne spava - tome je mnogo teze to nauceno slijedeci dan koristiti. No, pitanje i dalje ostaje: Zasto  sve to bas u snu

2. Cudo: Sjecanje, tj. pamcenje

Sjecanje, odnosno pamcenje je remekdjelo koje cesto i ne primjecujemo: Ono djeluje u pozadini, stvara nas pojam vremena, nasu vlastitu istoriju i nasu personu, odnosno nase JA. I k tome jos: Ono je komplikovanije nego sto mislimo - mi ne posjedujemo samo jedno pamecenje, vec i kratkovremensko pamcenje, gdje se pohranjuju informacije samo za djelice sekunde, pa sve do dugovremenskog pamcenja sa nezamislivim kapacitetom. Mi imamo autobiografsko pamcenje, znanstveno, vizualno, akusticno, pokretno, anekdotsko pamcenje i mozda jos mnogo vise.


Raspon pri funkcioniranju covjekove sposobnosti sjecanja je ogroman. Ono se prostire od "vremenski ogranicenog" sjecanja pojedinih ljudi do "neogranicenog" sjecanja nekih takoreci umjetnika pri sjecanju. Kao primjer mozemo navesti pacijenta kojeg je ruski psiholog Aleksander Luria proucavao: Cak i nakon mnogo godina njegov proband je ne samo redoslijede besmislenih brojeva tacno mogao ponoviti, vec i kazati kojim rijecima se ucitelj i pri kojem zadatku obracao ucenicima. Cak i odgovore svakog ucenika, kao i odjecu opisati koju su tada imali na sebi. "Kolicina i moc sjecanja kod njega izgleda nema pregledive granice", cudio se Luria.

Pod hipnozom navodno slicno funkcionise i normalan covjek. Tada se vecina sjeca i najmanjih detalja iz njihove proslosti; poneki mogu i broj stepenica tacno reci iako su te stepenice koristili samo jednom u zivotu.
Da nam takvi detalji vecinom nisu dostupni nije greska naseg sjecanja, vec odredjena strategija selekcije: Ono sta visak je, eliminira se; ono sta rijetko kada trebamo nestaje u zabacenim kutovima naseg sjecanja i tek pri potrebi se ponovo koristi.

No, gdje se nalaze odaje naseg pamcenja? To nitko nezna. Naucnici su sve dijelove naseg mozga pretrazili, ali areal - gdje je nase pamcenje smjesteno - nisu nasli. Dali je onda pamcenje mozda kao "hologram" pohranjeno preko cijeloga mozga? Mozda. Ali niko nezna kako bi to funkcionisalo.

Mozda cesto koristeni nervni spojevi na neki nacin "pamte/primjecuju" da su aktivirani. No, kada gledamo recimo jedan musical, kao primjer navedimo Hair, kako mozak sva ta culna opazanja (vid, sluh) povezana s vlastitim mislima, utiscima i zakljuccima pohranjuje (i gdje?) da bi, po potrebi, opet imao na raspolaganju? Kaka silne informacije istovremeno obradjuje i usmjeruje?

Zagonetke su i zasto neki ljudi bolje pamte pjesme od drugih ljudi? Zasto mozemo ponoviti cijelu istoriju ljubavnih jada nase komsinice, a nemozemo zapamtiti sa istom lakocom broj naseg bankovnog racuna? I zasto kod umjetnika pamcenja ne nalazimo drugaciju, ili bar vidljivu razliku, formu mozga? Nase pamcenje ce nam jos dugo vremena biti zagonetka. A do tada koristimo ga i dalje.

P.S: Dali neko iz vaseg poznanstva uskoro ima rodjendan? Ne zaboravite ga cestitati!

3. Cudo: Geni


Od kada smo prvi puta citali, ili na TV-u gledali, o kloniranoj ovci, od tada nam ne izlazi iz glave pomisao o covjeku "podesenog" s genima: odredjena mu boja ociju, kose, visina, pa i inteligencija. Geni, takav dojam imamo, su za naucnike otvorena knjiga; po volji oni mogu nepozeljno odstraniti i novo dodati.

Ta predstava je pogresna, i vjerovatno ce zauvijek ostati pogresna. Sagledamo li covjeka u detalju, tada nam postaje cudo gena jasno: 100 000 milijardi!! celija naseg tijela sadrzi samo jednu celijsku jezgru velicine 0,01 milimetara. U njoj se nalaze, kao u klupko smotane, nasljedne informacije. To klupko, kada bi ga razvukli, imalo bi duzinu od 2 metra. Kao precke na stepenicama to nasljedno dobro je podijeljeno na 3 milijarde kemijskih "slova". A toliko slova  sadrze 7 izdanja Brockhaus naklade.

Kolicina informacija se doima ogromna - i sicusna istovremeno. Cijeli covjek je u njoj opisan: polozaj, velicina, forma svih misica i kostiju, struktura njegove jetre, mozga prema kojem svaki superkompjuter kao igracka izgleda, zatim disanje, refleksi, sposobnost njegovih cula i naposlijetku moc govora.

Ako idemo jos vise u detalje, cudo nam se doima jos vecim. U nasljednim molekulima ne nalazimo odrednice u stilu "upotrijebi plavu boju za oci", "formiraj bedro 40cm dugo, sa debljim krajevima", vec iskljucivo podatke kako se bjelancevina treba napraviti. Nista vise. I onda iz spretne produkcije razlicitih molekula da nastane cijeli covjek?

Vec pitanje kako iz jajne celije nastaju razne specijalne celije je dovoljno komplicirano - naime, sve celije sadrze kopije informacija istog nasljednog dobra. A u specijaliziranim celijama, naucnici su to otkrili, uvijek se samo dio nasljednog dobra iscitava. Koji dio, to odredjuju "regulativni geni": kada se oni iscitavaju, tada nastaju bjelancevine koji odredjene odlomke nasljednog dobra blokiraju ili druge odlomke za iscitavanje pripremaju.

A kada se ti regulativni geni aktiviraju, to ovisi o koncentraciji raznih drugih bjelancevina, koji opet producirani bivaju od drugih gena. Cijele kaskade gena se tako nadovezuju. Sto dublje u te procese naucnici prodiru i shvataju, to vise se pokazuje koliko komplikovano je sve sa svime povezano i ovisno.

Cak i odgovore na naizgled nebitna, ali neizbjezna pitanja, nismo jos ni spomenuli: Kao se odredjuje lijevo-desno asimetrija svih zivih bica? Prva jajna celija je okruglog oblika, a zemljina teza je uci samo razlikovati gore i dole. Odakle onda tijelo zna sta je lijevo, a sta je desno i gdje da postavi srce? Do sada je proucen taj primjer tek kod muhe (Drosophila). Christiane Nuesslein-Volhard je 1995 godine dobila Nobelovu nagradu za to proucavanje. A bezuspjesno nam izgleda pokusati objasniti ponasanje gena kod covjeka. Kako odrednice nastanka pojedinih bjelancevina odredjuju i dovode do nastanka, recimo, instinkta?

Nova istrazivanja nam pokazuju da geni sami nisu dovoljni. Kada bi nam neko dao cijelo nasljedno dobro jednog dinosaurusa, mi ga ipak ne bi mogli ozivjeti. Nasljedno dobro se razvija samo u intaktnoj jajnoj celiji koja je toliko komplicirana da nismo u stanju stvoriti slican spoj podesenih i aktivnih proteina. Dok samo u toj "pocetnoj supi" pocinje razvoj zivota.

A sastav i razvoj te "pocetne supe", mora opet sadrzavati u genima sve informacije za slijedece generacije.

4. Cudo: Duh ili misao


Kako je moguce da se krecemo samo zato sto to zelimo? Kako je moguce da iz pomisli "Zelim napraviti jedan kolac" postane fizikalno egzistirajuci mirisljavi kolac? Kako jedna nematerijalna misao utjece na materijalni svijet?

Putem mozga, glasio bi vecinom odgovor. Ali kako (i gdje) se nalazi duh u nasem mozgu? Nedvojbeno je da su oboje povezani: Osteti li se mozak, tada su ujedno ostecene i misli. Kada mislimo, aktiviteti naseg mozga mogu biti vidljivi. No, s time je problem samo gurnut u stranu: areali mozga, nervne celije ili elektricni impulsi su materijalne stvari, jedna misao ostaje uvijek nematerijalna.

Za nobelovca Gerald M. Edelmann-a je nas mozak "najkomplikovanije zdanje tkiva u cijelom univerzumu koje poznajemo". Vise milijardi nervnih celija su povezani s bilijardama spojeva u nasem mozgu i odrzavaju medjusobnu stalnu komunikaciju.

Mnogo detalja te komunikacije su u medjuvremenu poznati: Naucnici znaju npr. koji dijelovi mozga se aktiviraju kada posmatramo jedan crveni kvadrat. Oni znaju da taj proces prolazi kroz vise stanica, tj. da osobina "crveno" se nalazi u drugom kraju nego li osobina "kvadrat", i da pri tom procesu je ukljuceno vise od 20 areala. Zagonetka ipak ostaje: Gdje, kod svih tih silnih nervnih krajeva, se nalazi ideja "crveni kvadrat"?

Ili da pretpostavimo da duh zapravo ne postoji? Pa da su jedino egzistirajuce bas ti nervni krajevi mozdanih celija sto povezani su na komplikovan nacin sa nasim glasnim "aparatom"? I da nam taj glasni "aparat" putem sumnih valova omogucuje komunikaciju s drugom osobom, tj. da mi s tom osobom ne razmjenjujemo ideje, vec da samo nasi nervni krajevi sihronizovano rade?

I slijedeca pitanja ostaju neodgovorena: Dali duh i tijelo zapravo nisu spojeni, nego samo precizno sihronizovano i zajednicki koracaju kroz svijet? Takvo sto je pretpostavljao filozof Gottfried Wilhelm Leibnitz. Ili je duh sadrzan u svakom elementarnom djelicu nasega mozga, i samo tu? To pretpostavljaju poneki kvantni fizicari. Spoj duha i tijela, i poslije vise decenija proucavanja, jos uvijek nam je zagonetka.

5. Cudo: Nasa svijest


Covjekova svijest je jedna od najvecih zagonetki. U nasoj svijesti sumni valovi postaju muzicka djela, pokretni molekuli postaju mirisi ruze, a elektromagnetski valovi postaju boje. U svijesti opazeno postaje osobno (zasebno) dozivljeni svijet. U njoj je emocionalni put po kojem se krecemo. Drugim rijecima: Svijest nam stvara nase "JA".

Promijenili se svijest, i nas svijet se mijenja. To moze svako potvrditi, jer svi poznajemo bar dva svjesna stanja: budno i snivano (spavanje). Paradoks je da nasa svijest je tako kompleksna ali i ogranicena istovremeno: Velicina arhive utjecaja je jako malena. Ona nije u stanju vise od sedam informacija istovremeno da obradjuje, dok u jednoj sekundi prihvata maksimalno 40 dozivljaja - to je nista u usporedbi sa informacijama koja stalno do nas dopiru.

Pored toga ona za dozivljenim kaska (zaostaje): od podrazaja cula do njegovog opazanja prolaze djelici sekunde. Da bi ipak imali osjecaj sadasnjosti, nasa svijest nam datira to opazanje ispred. Primjer: Dodirne li nam neko ili nesto ruku, tada nervni signal s tom informacijom putuje do odredjenog mjesta u nasem mozgu. Suprotno tome, dodirnemo li malim ekletricnim impulsom to mjesto u nasem mozgu mi mislimo da osjecamo dodir na ruci - samo, taj osjecaj dozivljavamo otprilike pola sekunde ranije!

Slicno je i sa nasom voljom: I prije nego smo svjesni da cemo prelistati neku stranicu ili da uzeti kasiku u ruku, u mozgu se vec prvi nervni aktiviteti javljaju. Dali nasa svijest nasu volju jednostavno datira unazad? Odnosno, dali nasa svijest nam predstavlja slobodnu volju koja to zapravo i nije?

Samo sicusni dio informacija sto do nas dopiru, dostize i nasu svijest;  vjerovatno samo jedan procenat nervnih celija u nasem mozgu je zaokupljen sa svjesnim dozivljajima: Nasa svijest je jedan ogroman filter.
I jedan od tih filtera kaze: To sam JA. Tek kroz nasu svijest mi postajemo jedinstvena osoba, odnosno ono sto zovemo JA.

Filozof Thomas Mantziger smatra da zbog toga nase JA u stvarnosti i ne egzistira. Prema njemu, nasa predstava o nasem JA nastaje tek onda kada organizam pocinje svoju osobnu sliku sa stvarnoscu da zamijenjuje. "Nase JA je iluzija - i to najbolja koju je priroda izmislila. Mozak je proizvodi da bi se bolje orijentisao u svijetu".
No, kada i nase JA u stvarnosti ne postoji, ko ce onda rijesiti zagonetku nase svijesti? Filozof Colin McGinn odgovara: "Svijest ce zauvijek ostati zagonetka."

6. Cudo: ozdravljenje/oporavak

17. maja 1976. godine svijet se srusio dvanaestogodisnjoj Delizia Cirolli. Ljekari, iz univerzitetske klinike u sicilijanskom gradu Catania, su joj diagnosticirali oboljenje raka: na bedru. Prema njima, imala je jos pola godine zivota pred sobom. Sanse za uspjesno lijecenje su ravne nuli.

U augustu njena familija je s njom poduzela ocajnicko hodocasce u Lourdes - bez uspjeha. Majka se vec pomirila sa sudbinom svoje kcerke.

I onda, oko bozica, otok na bedru je nestao. Djevojcica je mogla opet pokretati svoje noge, pa i u skolu ponovo ici. Delizia je potpuno ozdravila. 13 godina kasnije katolicka crkva je njeno ozdravljenje oficijelno priznalo kao cudo: 65. po redu u istoriji Lourdes-a.

Uvijek nanovo ljudi ozdravljuju iako, prema medicinskim procjenama, za to nemaju sanse. Svaki doktor poznaje barem dva slucaja "spontane remisije" iz svoje prakse. Razlozi takvim slucajevima su njima nepoznati. Poneki pretpostavljaju da to cine osobni tjelesni cytokini koji su "zaduzeni" za protok informacija kod odbrambenih celija. I opet neki pretpostavljaju da trauma za operaciju, tranfuzije krvi ili cak hormoni utjecu na to. No, najcesci odgovor je: plasebo efekat.

Plasebo efekat je i u skolskoj medicini neupitan. Mnoge osobe ozdravljaju i kada dobivaju navodne medikamente koji zapravo nemaju nikakav utjecaj na pacijenta. Dali je to onda utjecaj "vjerovanja" u ozdravljenje? Vjerovanja u vlastitu moc ozdravljenja?

Sta stvarno se desava u takvom tijelu naucnici mogu do sada samo da pretpostavljaju. Previse su komplikovane veze imunskog sistema, hormona i mozga: Hormoni utjecu na imunski sistem, i oboje zajedno utjecu na nas duh, koji opet upravlja nasim tijelom i imunskim sistemom.

Nase tijelo je stalno podlozeno "napadima". Bakterije i virusi, kosmicka zracenja, kemijske substance razarajuce djeluju. Stalno se zdrave celije preobrazavaju u stetne celije. No, skoro u 100% takvi slucajevi se u nasem tijelu "rjesavaju", a da to i ne primjetimo. Pravo cudo je da vecina nas ostaje uopste zdrava.

Ljudski organizam - univerzum celija, molekula i atoma. 100 000 milijardi celija rade u nasem organizmu, 15 000 puta vise nego sto stanovnika nasa planeta ima. Samo nas imunski sistem posjeduje preko 1000 milijardi lymphocita kao i 100 triliona specijalnih molekula koji pri inavaziji stranih organizama kao proturakete bivaju ispaljeni na njih.

Bez odmora se to nase biolosko drustvo mijenja: Otprilike sedam miliona celija nase tijelo producira svake sekunde. 600 miliona clanova tog drustva se otpozdravlja svaki dan od nas; isti broj celija se svaki dan nanovo producira i bez zastojka se usmjeravaju na odredjena mjesta.

10²² atoma koji cine nase tijelo su prolazni kao i vrijeme. Oni dolaze i odlaze i stvaraju nasu krv i mesko uvijek nanovo: skoro svakih 24 sata dobivamo nov sadrzaj kiseline u stomaku, svaka tri dana novu presvlaku crijeva, a svakih sest sedmica novu jetru; svaki mjesec novu kozu, a svakih par mjeseci novi sistem nasih kostiju. Bezsumno i bez napora se taj ples naseg bioloskog drustva u nama odvija, pri kojem nase srce 100 000 puta na dan otkucava, a da toga nismo ni svjesni.

A GDE JE SEDMO CUDO....   taman sam se napalio kad ono....nedostaje mi kraj da bih razumeo pocetak...nastavi please

Jbg.. nema.. nije covek nikad posalo  

super si nemam reci