Zvuk s trake

Magnetofon je mehaničko elektronski instrument za magnetno snimanje zvuka na magnetnu traku i reprodukciju tog zvuka s trake.

Zvučni talasi transformisani u mikrofonu u električnu struju dovode se u elektromagnet preko kojeg se ravnomerno kreće plastična traka sa slojem magnetnog materijala.

Pre 117 godina Englez Oberlin Smit izneo je u časopisu "Electrical World" ideju o upotrebi permanentnog magneta za snimanje zvuka. Predložio je da se strujom iz mikrofona magnetizuju čelični prah ili komadići tanke čelične žice utisnuti u pamučni ili svileni konac. Prvu probu uređaja za magnetno zapisivanje realizovao je Danac Valdemar Poulsen. Naime, on je prema originalnim zapisima napravio svoj telegrafon i predstavio ga 1900. godine na Svetskoj izložbi u Parizu. Prilikom posete austrougarskog cara Franje Josifa toj izložbi snimljena je i do danas sačuvana njegova izjava na Poulsenovom telegrafonu.

Sedam godina kasnije, Poulsen poboljšava svoj telegrafon, dodavši mu istosmerno predmagnetiziranje. Međutim, to magnetno snimanje prošlo je nezapaženo. Dvadeset godina kasnije, Amerikanci Karpenter i Erlson patentirali su metod snimanja s naizmeničnim predmagnetiziranjem. Iste godine Nemac Fric Pfelumer pronašao je nosač u obliku trake od papira ili plastike na koju je bio nanesen sloj magnetnog materijala u prahu. U isto vreme u Nemačkoj je Kurt Stil počeo s proizvodnjom uređaja za magnetno snimanje, koristeći kao tonski nosač čeličnu žicu prečnika 0,2 milimetra.

U Engleskoj je Luj Blatner 1930. godine na svom uređaju za snimanje nazvanom blatnerofon koristio čeličnu traku širine tri milimetra pri brzini od 1,5 metara u sekundi.

Na velikoj izložbi, pre tačno 70 godina, u Berlinu fabrika AEG prikazala je magnetofon, a IG Farben prvu magnetnu traku s magnetnim slojem na plastici.