Žumberački odred

U početku kolovoza 1941. godine Tito je odaslao Centralnom komitetu KPH direktivu da iz Zagreba upućuju "veće grupe radnika, omladine i inteligencije kao jezgro partizanskih odreda", koji treba da "djeluju politički među narodom".

Partijska organizacija u Zagrebu bila je tokom ljeta uključena u osnivanje prvih partizanskih odreda i grupa. Osnovan je Zagrebački partizanski odred u okolici Sesveta i Dugog Sela, a zatim partizanski odred na Žumberku, Malobrojni Zagrebački je odred već vodio borbu za svoj opstanak i tih dana raspršen, kad novi Mjesni komitet Zagreb okuplja više skupine komunista i različitim kanalima prebacuje ih u Žumberak, od 13. do 23. kolovoza. Dragan Seljan i ja smo se, 6. kolovoza, sastali s Radom Končarom u Zagrebu. On nam je rekao kako su od Mjesnog komiteta KPH Zagreb dobili izvještaj daje na Žumberku povoljna situacija za stvaranje partizanskog odreda. Mjesni komitet je dobio izvještaj od pojedinih članova Partije iz Žumberka i Samobora da će se Žumberčani osjećati nesigurnim u ustaškoj državi, jer nisu katolici, nego pretežno grkokatolici, i da bi to bila osnova da se tamo osnuje partizanski odred. Štoviše, rečeno je daje tamo već spremljeno 100 pušaka i 100 pari cokula i čak 100 kaciga.

U nedjelju, 13. kolovoza, u doba kad su izletnici najviše išli u Samobor, prva grupa - nas šestorica komunista iz Zagreba - okupila se u Samoborskim Rudama. Dragan Seljan i ja došli smo kao izletnici iz Zagreba, a Mirko Siško Ivaković došao je odnekud od Zaprešića ili Podsuseda. Ostale trojice se ne sjećam. Tamo su nas pokraj jedne gostionice pune izletnika dočekali Janko Krajić, tramvajac iz Zagreba, član Partije, rodom iz sela Žumberačke Rude, koji je iz Zagreba izbjegao u svoj rodni kraj. Prepoznali smo se, jer smo se godinu dana ranije susreli na zagrebačkoj policiji kao uhapšenici. Uz njega je bio još jedan član Partije iz Žumberka, Janko Staničić, radnik-rudar, koji je ulijevao veliko povjerenje - kao miran, sabran čovjek, tridesetih godina, vrlo snažne tjelesne građe.

Iste noći dočekali su nas i prihvatili već daleko u Žumberku, u šumi Gmajna, kod sela Đurića, Ilija Bastašić, član Partije, radnik prilično slabog zdravlja. Bastašić nam je iz svog skrovišta donio dva karabina, i to je bilo naoružanje moje prve grupe partizana. S njim su bili Milan, Dragica i Dušan Staničić. Čini se kako je direktiva iz Zagreba bila dana domaćim drugovima da nas drže u konspiraciji, jer je to po njihovoj procjeni zahtijevala tadašnja situacija. Sve dok se ne saberemo i dok se odred ne formira, trebali smo tako Čekati skriveni i daleko od ikakvih veza s narodom. Naš prolazak kroz samoborska i žumberačka sela nije bio nezapažen. Već sutradan mnogi su muškarci iz daljnjih sela otišli u općinu Kalje i od ustaških vlasti tražili oružje "da se brane od četnika, koji se poslije raspada stare Jugoslavije, skitaju po Žumberku". Tog ponedjeljka bio je u Kalju nekakav skup, na kojem se, gotovo isključivo, govorilo o "četničkim bandama". O "četničkim oficirima" se, pod utjecajem ustaške propagande, i prije toga govorilo, a od nedjelje da je jaka "četnička banda" primijećena i locirana na putu za Žumberak. Tako su nas obavijestili domaći drugovi, kako su u selima patrolirale domaće straže s oružjem, a cestama žandari.

Poslije nas stizale su grupe komunista i omladinaca iz Zagreba. Dovodili su ih Janko Staničić i Janko Krajić. Vjećeslava Cvetka Floresa, španjolskog borca, doveli su iz Zagreba nakon desetak dana.

Za desetak dana skupilo nas se od trideset pet do trideset sedam, gotovo u potpunosti komunista i skojevaca iz Zagreba. Od domaćih ljudi u odredu su bili: Janko Staničić, Ilija Bastašić, Janko Krajić i Dušan Staničić, a prema kazivanju Mirka Krželja, u odred su stupili i Marko Cučić i Miša Eraković. Janko Staničić održavao je vezu Odreda sa Zagrebom i nakon nekoliko dana iz Zagreba u Odred donio je nekoliko pušaka, nešto metaka i dvije bombe.

Od velike pomoći bila nam je Dragica Staničić, učiteljica, koja nam je donosila hranu. Ona nam je, također, služila kao kurir. Slali smo je s porukom da nam se pošalje oružje, jer osim nekoliko pušaka, dvije bombe i dva revolvera, nismo imali drugog naoružanja. Ona je stigla i do Rade Končara. Njegov odgovor je bio da s ono malo oružja što ga imamo napadnemo žandarmeriju i tako se sami naoružamo.

Do 24. kolovoza Odred je prikupljen i položena je zakletva u šumi Gmajna. Komandir Odreda postao je Vjećeslav Cvetko, njegov zamjenik Ćiro Dropulić, komesar Janko Krajić. Ja sam bio sekretar partijske organizacije, a Joža Turković blagajnik. Nakon hvatanja Floresa, komandir je postao Ćiro Dropulić, a pošto je dezertirao Krajić, ja sam bio komesar.

Žumberak je tokom rata bio podijeljen: zapadni dio bio je pod okupacijom Italije i nije bio pod jurisdikcijom ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a istočni dio bio je pod terorom ustaške NDH. Žumberački odred se formirao, boravio i kretao u istočnom dijelu Žumberka.

Dakle, među prvim borcima na Žumberku bili su sve redom zagrebački komunisti, od kojih trojica španjolski dobrovoljci (Vjećeslav Cvetko, Mirko Krželj i Ćiro Dropulić), trojica drugova koji su izbjegli iz logora u Kerestincu (Joža Turković, Lovro Horvat i Vladimir Božac), nekoliko istaknutih sindikalnih radnika i omladinskih aktivista iz Zagreba. Nažalost, na prste jedne ruke mogli su se nabrojiti domaći ljudi iz Žumberka. Političke pripreme za dolazak partizanskog odreda nisu bile izvršene. Narodu tada još nisu bili objašnjeni ciljevi Narodnooslobodilačke borbe. Tadašnje političko raspoloženje naroda na Žumberku bilo je procijenjeno pogrešno.

Mi koji smo iz Zagreba došli na Žumberak, nismo znali, a to nije znalo ni partijsko rukovodstvo u Zagrebu, daje naš tadašnji utjecaj na Žumberku bio vrlo ograničen. Tamo je - kao i drugdje - djelovao Maček i "Seljačka zaštita", a na narod, i to na dio katolika, djelovao je nadbiskup Stepinac, a na dio grkokatolika ustaša - zloglasni kanonik Janko Šimrak. Svećenici jedne i druge Crkve pozivali su seljake da pomognu ustašama, "spasiocima Hrvatske", tražili su da se poštuje ustaška vlast, da narod ne povjeruje "komunističkoj bandi" i da će svako pomaganje te "bande" biti prokleto od Boga, a od ustaške vlasti oštro kažnjeno.

Odred se krio u šumi dalje od sela, jer u sela nije smio. Ni jednog časa nije imao nikakvog krova nad glavom. Za sve vrijeme boravka na Žumberku nisam se približio ni jednoj kući, ni danju, ni noću, premda smo se prvih dana kretali na puškomet od zaselaka. Onih desetak-dvadesetak kuća, čiji su nas ukućani štitili i hranili, morali smo izbjegavati, da ne nastradaju, jer o njima smo ovisili u potpunosti. Stanovništvo je bilo vrlo rezervirano prema partizanskom odredu i komunistima u ono vrijeme, osim u nekoliko zaselaka, odakle su bili naši drugovi. Samo su nas domaći komunisti i simpatizeri prihvatili i pomagali, a njih tada nije bilo mnogo.

Nekritički smo prihvatili ocjenu lokalnih članova Partije, da treba sačekati da se odred osnuje, pa tek onda djelovati. Mislim daje to bila najveća i fatalna greška nas u Odredu: nekoliko tjedana smo se ondje vrzmali i dali vremena svima koji su se bojali stranaca i neprilika da nas prikažu "crnim đavolima", koje je potrebno što prije satrti. Konspirativni način života Odreda donio je sasvim obratne rezultate od onoga što smo mi htjeli. Naravno, to je moja današnja spoznaja. Odred nije bio ni počeo politički raditi, objašnjavati ciljeve Narodnooslobodilačke borbe, jer je odmah naišao na zid šutnje, nepovjerenje i odbojnost.

Vjerojatno je Odred u tome morao biti uporniji, jer je skupo platio činjenicu da narod nije znao tko su komunisti, što hoće, zašto se bore, koji su ciljevi NOB-a. Uspjeli smo štampati prve letke, ali je već bilo prekasno. Gorko smo poučeni da i najrevolucionarniji podvizi ne uspijevaju ako narod, radnici i seljaci nisu spremni da ih prihvate.

Od početka je bilo teško s hranom, jer se ona donosila kuhana iz nekoliko kuća iz okolice Pećna, i to od obitelji lugara Janka Staničića, Marka Staničića, Marte Čučić iz Čučića, Kate Stakić i Tome Herakovića, iz Vranjska, Tome Rašica, iz Pećna, Marka Čučića i Mare Romanović, iz Prohoda, Miloša i Mare Heraković, iz Herakovića i, naravno, kuće Ilije Bastašića.

Odred je velike nade polagao u dopremu oružja i hrane sakupljenih preko organizacije iz Zagreba i okolice Samobora i upućenih u Žumberak. Sekretar Kotarskog komiteta KPH Samobor, Pavao Ivan Videković, iz sela Novaki, i Janko Staničić dopremili su kolima nešto konzervi i riže, šatorskih krila i dvije puške. Međutim, velika nada u izvor opskrbe izjalovila se nepažnjom i izdajstvom. Drugovi iz Samobora su navečer, 3. rujna 1941. godine, doveli Lea Rukavinu do klijeti Marka Staničića, u Miranjcu, pokraj Pribića, i tamo ga ostavili da do sutra čeka vezu s Odredom. Međutim, istovarivanje kola s hranom i oružjem nije prošlo neopaženo. Leo Rukavina je zagrebački komunist, za kojim je ustaško redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu raspisalo javnu tjeralicu s fotografijom, jer je u njegovoj trgovini na Trešnjevci otkrivena tajna radio-stanica. U izvještaju Zapovjedništva prve oružničke pukovnije u Zagrebu, od 12. rujna 1941. godine, piše, među ostalim: "jer da se posumnjalo da se u tamošnjim šumama komunisti kriju postoje ustanovljeno daje Janko sin Marka Staničića 4. o v. mj. pred kolibom u Okrug vinograda pomogao istovari vati neka sumnjiva kola i materijal spremati u svoju kolibu, zatim ovu zaključao i nepoznato kuda se izgubio". Očito je da su Staničići pogriješili -istovarujući u sumrak nepoznata kola i ne vodeći računa o raspoloženju i sumnjičavosti okolnih seljaka u ono vrijeme. Leo je izdan, opkoljen, sam se borio s ustašama, dok nije pao smrtno pogođen, u noći od 3. na 4. rujna. Leo Rukavina je prvi pali borac na Žumberku.

Taj je događaj još više učvrstio ustaše u uvjerenju da se u žumberačkim šumama kriju komunisti, a ne samo neki odmetnici. Skupljaju se žandari iz Jastrebarskog, Krašića, Kostanjevca i Kalja i domaće ustaše. Njihova komanda šalje brojne patrole da traže partizane oko sela Staničića, Stića i Pećna, a na pogodnim mjestima postavljaju zasjede. Međutim, naš odred kreće u akciju. Grupa od nas šestorice, medu kojima je bio španjolski borac Mirko Krželj, 6. rujna ujutro napala je patrolu od tri žandara i šest ustaša, između sela Stakića i Gračaca iznad Pribića. Mi smo imali dvije puške, jednu bombu i dva pištolja. Dva žandara prihvatili su borbu, dok su se ostali razbježali. Jedan je ustaša ubijen, a jedan ranjen, dok je ranjeni žandar umro u Karlovcu u bolnici. Od naših sam bio samo ja ranjen u hrvanju s jednim žandarom, da mu otmem pušku. Pušku sam mu oteo. Prema kazivanju Mirka Krželja, zarobili smo tri puške, jedan pištolj i ručnu bombu. To je bila prva oružana akcija poduzeta našom inicijativom. Sam rezultat te prve borbe bio je dobar. Izvještaj Zapovjedništva prve oružničke pukovnije iz Zagreba za taj dan kaže da su žandari uhvatili jednog borca, a seljak M. S. iz Svrževa, općine Krašić "uhitio je u Svrževu učesnika komunističke bande Dragutina Zatezala". Oni nisu sudjelovali u toj akciji.

Poslije te akcije oružnicima je i domaćim ustašama istog dana u pomoć stiglo jedno odjeljenje žandara iz Zagreba i jedna satnija vojske iz Karlovca. Njih više stotina blokirali su sela, sistematski pretraživali šume i danonoćno slijedili Odred "Matija Gubec", koji se povlačio iz okolice Pribića prema Kalju, Sošicama i Svetoj gori. U tim hajkama izgubili smo desetak drugova. Neki su zalutali, neke smo noću izgubili, a neki su jednostavno padali od umora kao snoplje. Posustali, nisu mogli fizički izdržati, te nevjerojatne napore zbog gladi, bolesti i hladnoće koja je tih kišnih rujanskih dana bila velika na visini od tisuću metara. Mi smo bili u ljetnim odijelima i gotovo bosi, vječno neispavani, bez vatre da se osušimo, ogrijemo i odmorimo. Tri nesreće koje su tih dana snašle: otvorena prostrijelna rana u gornjem dijelu stegna, skoro u preponama, drugo je bila diluvijalna hladna "sjeverna kiša", koja je neprestano padala, ali najgora je bila glad - koju sam doživio prvi put u životu, to je bilo nepodnošljivo. Jednu jedinu deku (ćebe) razastrli smo na 4 kolca, te smo se nas sedmorica stiskali ispod natopljene deke iz koje je curilo u mlazovima.

Najteže je bilo bez hrane, a po cijenu života nismo htjeli uzimati na silu. U takvim prilikama doživjeli smo još jednu izdaju, željni da se najedemo, govorili smo o nabavci jedne ovce. Komandir Cvetko, Joža Turković i još četvorica boraca krenuli su u selo Grič, blizu šume, da kupe ovcu. Izdao ih je seljak od koga su kupili ovcu i drugu hranu, dovodeći neopaženo žandare i finance koji su bili u donjem selu. Tu je poginuo poznati zagrebački komunist Joža Turković, koji je ranije uspio pobjeći iz Kerestinca i ostati živ zahvaljujući brizi naših samoborskih drugova seljaka, a Cvetko je uhvaćen živ i kasnije strijeljan u Zagrebu, pod imenom Kale. Ostali su se izgubili i kasnije neki stradali, a neki se izvukli iz ustaških zasjeda. Tako je, izdajstvom, nastradao Vjećeslav Cvetko-Flores, stari komunist i španjolski borac, koji je u toku ljeta 1941., godine s izuzetnom hrabrošću, umješnošću i snalažljivošću organizirao dolazak u Zagreb gotovo stotinu bivših španjolskih dobrovoljaca. Proglašen je narodnim herojem, prvi među nama.

Slično kao s tom grupom naših partizana, dogodilo se još s četvoricom koji su išli u potragu za hranom. Istog dana su naletjeli na ustaše i bili raspršeni, a neki pohvatam. Tako smo s gričkim slučajem izgubili devet drugova i četiri puške, djelomice zbog izdajstva, a i zbog Cvetkova neiskustva kako treba postupati u nesigurnom kraju. Zašto je zatajila Cvetkova i Turkovićeva pratnja, nikad nismo mogli saznati. Zato nemam osnovu da ih osuđujem što nisu spasili Cvetka, utoliko više što danas nisu živi, a bilo kakve informacije o tome nitko nije uspio saznati.

Tek prošle godine, pošto sam pročitao knjigu "Zagreb 1941-1945" i Krželjeva sjećanja, mogao sam ovo zbivanje nadopuniti slijedećim prikazom: Na kosi iznad najsjevernije kuće sela Griča, Vjećeslav Cvetko Flores i Joža Turković Paša pošli su da kupe ovcu, a četvoricu partizana su kao stražu ostavili na rubu šume. Kad su se njih dvojica spustili, četiri stražara rasporedila su se u šipražje radi osmatranja. Nakon nekog vremena opazili su da se iz obližnje šume, s južne strane kuće, privlači preko ograde jedan ustaša, a s druge više njih. Četvorica partizana su pripucali, ali je tada na njih s desne strane osuta mitraljeska vatra, a ustaše su se približavale u njihovu pravcu. Flores se povlačio sjeveroistočno od kuće. Kako se više nije moglo čekati, četvorica su se povukla u pravcu Odreda, koji nisu našli.

Mirko Krželj piše da su on i trojica drugova po nesnosnoj kiši išli oprezno, jer su znali da se na sve strane nalaze mjesne ustaške straže i patrole Mačekove "zaštite". Kod sela Hrastje dočekala ih je puščana paljba desetak naoružanih civila, koji su im dovikivali da se predaju. Kad se spustio sumrak, Krželj se odvojio od ostalih i popeo na jednu uzvišicu da se orijentira. Na povratku nije našao svoje drugove. Ostao je sam i tek drugi dan se nekako izvukao iz obruča i krenuo put Zagreba. Poslije toga iz Odreda je dezertirao jedan od malobrojnih domaćih ljudi, Janko Krajić.

Ostalo nas je na okupu oko 18-20 i ustaše su nas nesmiljeno gonile. U Odredu je zavladala demoralizacija, počelo je dezerterstvo, naročito onih bez oružja, jer su počeli gubiti povjerenje u sebe i Odred. Da predusretnemo dezertiranje, odlučili smo da onaj tko ne želi ostati u Odredu, može otići. Ostalo nas je devet, s četiri puške, svi iz Zagreba. Nikog od domaćih nije više bilo s nama, osim Janka Staničića. Ostali smo i bez veze s bilo kim u selima, blokirani i bez hrane.

Nekako istog dana poslali smo Janka Staničića da informira CK KP Hrvatske o situaciji u Odredu i pita što da radimo. Dogovorili smo se da ćemo ga čekati sedam dana. Ako se ne vrati, da krećemo dalje, u neki odred ili partijsku organizaciju. Janko Staničić je uhvaćen istog dana na cesti nedaleko od Bregane, gdje je naišao na zasjedu ustaša. Hrabro se držao, kao pravi junak. Ustašama nije rekao ni svoje ime. Strijeljan je u Zagrebu. O sudbini tog vrlog druga saznali smo mnogo kasnije.

S priključenjem kordunaškim partizanima nismo mogli računati, jer nikakve veze nismo imali. Kroz Pokuplje bilo je izvanredno opasno ili nemoguće kretati se bez ikakvih veza. Zato smo u Sloveniju poslali vrlo hrabrog i spretnog zagrebačkog radnika Mirka Ivakovića Siška. Nije se vratio, a tek poslije dvije godine u Lici sam od njega saznao zašto.

Na putu prema Zagrebu njima se priključilo još nekoliko onih koji su sporazumno ili samovoljno bili odlučili da nas napuste ili su se u hajci izgubili i odvojili od nas. Htjeli su da se ponovo povezu u Zagrebu i opet krenu u borbu pod povoljnijim uvjetima. Godinama poslije rata raspitivao sam se svuda za sve njih. Ako nisu bili uhvaćeni i strijeljani u Zagrebu ili otpremljeni u koncentracijske ustaške logore, svi su se - što su prije mogli ponovno uključili u NOB. Oni su spadali u najsavjesniji dio Zagreba.

Znali smo da su neki odlučili da krenu u Sloveniju, ali sam tek nedavno saznao za sudbinu trojice od njih. Prema pisanju Jože Penca, u ono je vrijeme kostanjevički komunist Martin Bajt dočuo da se u Opatovoj gori kriju trojica, koji govore hrvatski i od šumskih radnika traže hranu. Kostanjevička organizacija je, pod vidom izleta, uputila grupu mladića i djevojaka da vide o kome je riječ i da stupe s njima u kontakt. Kad su bili kod gornje strane tadašnje žičare, Talijani su vratili "izletnike" natrag, jer da je u toku vojna akcija protiv "bandita". Drugi dan su talijanski vojnici dopremili na groblje u Kostanjevicu mrtvog čovjeka, za kojeg su rekli daje bandit i pokopali ga. Ubili su ga crnokošuljaši, čija kasarna je bila u školi, u Crnečoj Vaši. Uskoro je taj grob omladinska organizacija ukrasila cvijećem. Kasnije su čuli, piše Penca, da su ostalu dvojicu ubile ustaše negdje između Budinjaka i Stojdrage. Na groblju u Kostanjevici najednom grobu i danas piše: "Lovro Horvat, rojen u Žumberku, ustreljen u Opatovi gori 16/IX 1941".

Nas osmorica čekali smo više od osam dana u jednoj rupi duboko u šumi, gdje smo jedva mogli prikupiti šaku kupina i divljih krušaka. Nismo znali što da radimo. Na granici života odlučili smo da se raziđemo s tim da se uključimo u prvu organizaciju ili partizanski odred na koje naiđemo. Tako smo postupili nas nekoliko, dok su četvorica gimnazijalaca stradali, jer nisu poslušali savjet da se ne vraćaju u Zagreb.

Tako je drama Odreda "Matija Gubec" završila početkom jeseni 1941. godine. Uzrokovale su je, prije svega, tadašnje političke prilike, jer zaista još nije bilo političkih i emocionalnih preduvjeta u narodu. Djelomice se ta drama može pripisati našem neiskustvu i nepoznavanju prilika i izvanredno teškim uvjetima smještaja, prehrane, odmora, naoružanja i atmosferskih nedaća. Može se prihvatiti čak i ocjena da nas ustaše nisu vojnički porazili, već raspršili ili pohvatali dio gladnih, premorenih partizana, psihički i fizički dovedenih do ruba. U tome su imali obilnu pomoć lokalnih stanovnika.

Nas nekoliko preživjelih ostat ćemo vječno dužni prijateljima iz Pećna i okolnih sela, jer se bez njih ne bismo mogli ni pojaviti, a ni održati onoliko dana.

Partizanski odred "Matija Gubec" i prve žrtve koje su pale nisu bile uzaludne. Poslije našeg boravka na Žumberku saznala se istina o komunistima, raspršila se ustaška propaganda, ubrzo su se razotkrila nedjela koja su činili i nakane tzv. države. Kako se razotkrivala reakcionarna uloga Mačeka i vodstva HSS-a, tako je i narod Žumberka i Pokuplja odbacivao njihovu politiku čekanja i suradnje s Pavelićem. Ljudi su izbjegavali odlazak u domobrane i sve više se opredjeljivali za NOP i partizane. Maček je ostao ubrzo general bez vojske, slušajući na svom imanju u Kupincu grmljavinu sa Žumberka i Korduna.

Boravak i žrtve prvih partizana na Žumberku, iz 1941. godine, bili su sjeme koje je brzo urodilo plodom. Na Žumberku je izgubljen samo jedan boj, a takvih izgubljenih bojeva bilo je 1941. godine više i u Hrvatskoj i drugdje. Već slijedeće godine, u travnju, Žumberak je prihvatio jednu desetinu boraca s Korduna, koju je poslao Glavni štab NOV i PO Hrvatske, a stigli su i komunisti iz Zagreba i Samobora u pomoć Žumberčanima, da ponovno, u neposrednoj okolici Zagreba, pomognu rasplamsavanje oružane borbe i razvoju ustanka i mobilizaciju žumberačkog stanovništva. U potpunosti su uspjeli.

Već ljeti i ujesen 1942. godine velik dio stanovništva Žumberka bio je na našoj strani, a može se reći da su 1943. gotovo svi bili angažirani u Narodnooslobodilačkoj borbi. Na Žumberku se razvijalo bratstvo sa Slovencima i Srbima s Korduna - što daje posebno značenje Žumberku i Pokuplju.

Borba na Žumberku nije započela 1942. godine, kao što se čuje ponekad. Žumberak, Pokuplje i samoborski kraj mogu biti ponosni što je na njihovu tlu odjeknula pucnjava partizanskih pušaka, revolvera i bombi u rujnu 1941. godine, kad su se na poziv druga Tita digli naši narodi na oslobodilačku borbu. To je neizbrisiv dio povijesti Žumberka, Pokuplja i samoborskog kraja - što treba dovijeka slaviti, znati i spominjati. To je povijesna istina, koju ni u kojoj prilici ne treba zaboraviti.

Kad sam desetak dana poslije te drame stigao u Sušak i uspostavio vezu s Partijom, napisao sam opširni izvještaj o onom što se dogodilo tih tjedana u Žumberku. Ilegalnom vezom taj izvještaj stigao je do CK SK Hrvatske u Zagreb. Šteta što nije sačuvan, jer bi to bio najautentičniji prikaz sudbine nas iz tog, poslije Sesvetskog odreda, drugog po redu odreda s hrvatskim pučanstvom.

Izvor: Wikipedia