Živimo li vlastitu individualnost?

Kakvi smo prema drugim ljudima takvi smo i prema istinskom biću u nama.

Kontroverza današnjice je mit o individualnosti. Kako biti originalni, jedinstveni, neponovljivi u zagušujućem društvu spektakla, šarenila i ceremonija, uzusa, normativa i prosudbi, kodificiranih uloga?

Koliko god željeli biti posebni, jedinstveni koliko se god željeli izdvojiti i emancipirati od prosjeka, mediokriteta, drugih ipak naše odredište nije pusti otok ni idilični velebitski pašnjak s ovčicama. I dalje se gužvamo i packamo s drugima u vrevi, masi, prenakrcanim tramvajima, trgovinama, trgovima, koncertima, premijerama, velikim uspješnim timovima. Je li nam ta naša individualnost, samobitnost doista prioritet ili nas je inertnost i sljepilo kolektivne svijesti zaštopalo, usporilo, paraliziralo, omeđilo ili odgovorilo od te "utopije"?

Ispralo mozgove statistikama, demotiviralo znanstvenim analizama, uplašilo prognozama, predviđanjima i procjenama, iskustvima iz prošlosti, policijskim palicama? Je li uopće individualnost moguća i da li nam kao takva uopće treba? Imamo li je dovoljno? Čemu nam ona služi? I da je imamo što bismo s njom činili? Je li priložena kakva uputa, shema za uporabu ili neki slični naputak?

Svako takvo pitanje, razmišljanje, konceptualiziranje individualnosti istovremeno nas i udaljava od prave spoznaje o njoj samoj. Često razmišljanje o individualnosti budi nam osjećaj ljutnje i frustracije, bunta i osjećaj borbe za pravo, pravdu ili osjećaj nemoći. Takvo razmišljanje i analiziranje vuče sa sobom sužen percepcijski vidik koji vodi do suđenja i okrivljavanja, stratifikacije, stramputice, zablude - podjela na glupe i pametne, domaće/goste, lijeve/desne, vjernike/heretike, crnce/bijelce, bogate/siromašne, lijepe/ružne svjesne i spavače, emancipirane i utopljene u masu, spašene i osuđene.

Sva ta pametovanja, nastojanja, igre superiornosti, inferiornosti samo nepotrebno raspršuju i troše našu energiju, stvaraju razdor i siju sjeme straha. Takva vrsta promišljanja temelj je za spolne i rodne ratove, uskogrudni provincijalizam, ksenofobiju ili zadrti malograđanski nacionalizam. Binaran sustav digitalnog Matrixa uvijek nas tjera da se odredimo za ili protiv, da se priklonimo jednom od polariteta 0 ili 1 i da time priznamo da postoji ono drugo – zlo, suprotstavljeno našem uvjerenju, vjerovanju, osjećaju!

I mi mislimo da je to izraz naše individualnosti, gorljivo branimo naš stav i hvastamo se time slažući od tih i takvih puzzli svoju (mislimo jedinstvenu i neponovljivu) sliku o sebi. Tako se i opisujemo i predstavljamo. Ja sam Danac, Bosanac, evangelist, marksist, mlad, nepušač, situiran, navijač, načitan i lijep. No, tko si zapravo ti?

Tko ti je rekao, tko ti je pokazao tko si ti, tko te učio postojanju, individualnosti, tvojoj biti?

Filozofske doktrine, religijske dogme, masovni mediji, školski/edukacijski sustav, okolina, tvoji roditelji, bake i djedovi, strina? Živimo u informacijsko-komunikacijskom dobu, a ne znamo te najosnovnije stvari. Jeste pitali kad svoje roditelje, učitelje – tko su oni? Zamislite njihovu reakciju! Kakvo je to pitanje?! Ta su pitanja za fantazere i zanesenjake. Ona nisu potrebna na razgovorima za posao niti važna u školi.

Naprotiv. Što manje znamo o sebi lakše će nam se uvaljati slika koju drugi žele da imamo o sebi. Slika o našoj nemoći, ograničenosti, našoj prevelikoj emocionalnosti, zakočenosti, nepouzdanosti, neznanju ili će nam pak nabildati ego i uvaliti priču o pak o superiornosti vlastitog uma, potrebi za egocentrizmom, narcizmom bez percipiranja i prepoznavanja vrijednosti drugog bića.

Svi mi imamo svoj vlastiti unutarnji svemir, naš osoben način gledanja na stvari, naša osobna iskustva satkana u uspomene i osobnu povijest svakog od nas. Katkad nam je to teret i teško jer ne znamo kako to prihvatiti ili promijeniti. Kako nadići zaglupljujuće stereotipe, kako sami osloboditi sebe, spoznati svoju individualnost i prihvatiti pravo na drskost drugih ljudi da budu drugačiji? Kako srušiti čvrsto građene zidove koji su nas dijelili od susreta s vlastitom intimom, od bliskosti sa samim sobom, od naklonosti i sklonosti prema svom istinskom biću, prema njegovoj istinskoj prirodi. Taj odgovor je i cilj i put i poziva svakoga osobno. Odnos s drugima služi nam kao mapa da vidimo gdje smo na tom putu.

Kakvi smo prema drugim ljudima takvi smo prema našem istinskom biću u nama. To vanjsko nam je dragocjeno jer unutarnji kozmos se ogleda u vanjskom svijetu. Kad uredimo odnos prema vlastitom biću naša refleksija prema van bit će puno privlačnija, a individualnost će procvasti u svojoj punini. Naša individualnost je naša spremnost na dijeljenje, na bliskost, na otvaranje prema svijetu bez straha da će nas nešto ili netko ugroziti, ismijati, povrijediti.

To je stanje svijesti i spoznaje života. To je način na koji izražavamo svoje svoju prirodnu u najboljoj mogućoj mjeri s najvećom mogućom svjesnošću i nepatvorenošću, bez kalkulacija. To se ne gubi stanjem na tekućem niti dobiva akademskim titulama, nema baš veze s mogućnostima, komfor zonom i vašim osobnim lifestyleom.

"Jer isto je za sluge, isto je za gazde
I najlipše stvari u životu su džabe."
(TBF)

Izvor

U Brano postavljas teske teme u poslednje vreme 

Pa dobro...da ima za svakoga ponešto.
Ne bi valjalo da se sve svede na FB, dupe, sise, prevaru i Japance, zar ne?

Ma jok...daj nesto trece