Koliko zapravo košta blockbuster?



Kako je moguće da jedan mali film poput 'Stranputice' košta producente dvostruko više od blockbustera s gomilom specijalnih efekata kao što je 'Tomb Raider'? Trik je u financijskim makinacijama i poreznim olakšicama.

Zašto hollywoodski producenti vole blockbustere, a 'male' nezavisne filmove sa zanimljivom radnjom i najčešće anonimnim glumcima, koji bi trebali biti daleko jeftiniji i lakši za financiranje, smatraju gnjavažom? Zato što je danas sustav takav da male filmove moraju raditi svojim novcem, dok se veliki filmovi financiraju sami od sebe. Da bismo vam to lakše objasnili, pokazat ćemo vam kako cijela stvar funkcionira na primjeru dva filma iste tvrtke, Paramounta: jedan je iz 2001., a drugi iz 2004.

U pitanju su mali film "Stranputica", koji je koštao 16 milijuna dolara, i "Lara Croft: Tomb Raider", čiji je proračun iznosio 94 milijuna dolara. No, dok su svih 16 milijuna za snimanje "Stranputice" u tvrtki sa zaštitnim znakom planine morali sami iskeširati, za snimanje hita s Angelinom Jolie i gomilom specijalnih efekata bilo im je potrebno, nećete vjerovati, manje od 7 milijunčića žive love. Kako? E, tu na scenu stupaju odvjetnici.



Kako prikupiti 87 milijuna zarade od filma koji se još nije počeo snimati? Prvo krenete u Njemačku. Rupe u njemačkim poreznim zakonima samo u 2003. godini Paramountu su donijele velik dio godišnjeg prihoda, između 70 i 90 milijuna dolara. Štos je u tome što Nijemci velikodušno filmskim poduzećima omogućavaju trenutni odbitak od poreza za investiranje u film, makar se taj film još nije ni počeo snimati. Hollywood naročito uživa u tome što rečeni filmovi ne moraju biti snimani u Njemačkoj niti zapošljavati njemačko osoblje - jedini zahtjev je da film producira njemačka tvrtka koja je vlasnik autorskih prava i sudionik u budućoj zaradi, a u nerazmrsivu šumu koproducenata lako je ubaciti i ponekog Nijemca.

Obično se to radi tako što se na papiru film proda njemačkoj tvrtki, a onda se od nje unajmi, uz opciju da se kasnije može i otkupiti natrag. Njemačka tvrtka lijepo, kao trenutni vlasnik filma, uzme svoje porezne olakšice, a onda film koji im više ne treba i nad kojim su ionako po klauzulama pažljivo sročenog ugovora imali tek nominalno vlasništvo, preproda natrag producentima za desetak posto manje love, jer su i više od te razlike dobili od države u poreznim olakšicama. U slučaju "Tomb Raidera", film je preko Tele-Munchen Gruppe tajkuna Herberta Kloibera prodan njemačkim investitorima za 94 milijuna, a onda od njih otkupljen za 83,8 milijuna. Time je već zarađeno 10,2 milijuna za plaće glumaca - 7,5 za glavnu zvijezdu Angelinu Jolie i sitniš za ostatak ekipe.

Onda su na redu britanske porezne olakšice po propisima Section 48. Za to već film mora biti djelomično sniman u Britaniji i zaposliti nekoliko britanskih glumaca, što s razgranatim zapletom pustolovina Lare Croft nije bio nikakav problem. Film je bio preprodan i prekupljen transakcijom s britanskom Lombard Bank, pri čemu je unaprijed dobiveno još 12 milijuna dolara, od kojih su isplaćeni redatelj, scenaristi i autorska prava.



E, ali film treba i snimiti; glumci, kamermani i ini trebaju i negdje spavati i nešto jesti tijekom snimanja, da ne spominjemo cijenu filmske vrpce, struje, prijevoza, kompjuterskih čarobnjaka koji će dodati efekte... I tako Paramount unaprijed prodaje prava na distribuciju u šest zemalja (Japan, Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska - sve su to zemlje u kojima su brojni tinejdžeri nabijali žuljeve na dlanu, što stiskajući joystick, a što nekako drugačije razmišljajući o Lari Croft, a bogami i o žovijalnoj Anđi, te je gledanost neupitna i svaki distributer rado će ga kupiti unaprijed). Time se dobiva lijepih 65 milijuna zelembaća i film je skoro pokriven; doduše, glavni prihodi iz inozemstva uzeti su unaprijed, ali to znači da je lova iz svih kina u SAD-u još uvijek čisti prihod.

Sve skupa je prikupljeno 87,2 milijuna. Preostali potrebni novac, manje od 7 milijuna, Paramount je namaknuo tako što prodaje pravo na TV-prikazivanje kablovskom Showtimeu (a lova ionako ostaje pod istim krovom, budući da je korporacija Viacom vlasnik i Paramounta i Showtimea), i hop! Bez ikakvih ulaganja iz svojih džepova, producenti u Paramountu dobili su potencijalno vrlo unosan film, s mogućnošću za štancanje nastavaka koje će, naravno, financirati po istom principu 'ja tebi, ti meni, prodano-kupljeno, a poreznim vlastima nitko nije kriv što su zakoni takvi'.



A zašto isti trikovi nisu mogli biti iskorišteni i za "Stranputicu"? Međunarodni financijski hokuspokusi traže visokobudžetne međunarodno atraktivne filmove. Čak i kad bi sića od 16 milijuna privukla njemačke investitore kao porezna olakšica, odvjetnički honorari za tako kompliciranu transakciju pojeli bi većinu tako ostvarene dobiti, a i putovanje po kalifornijskim vinogradima ne može ni u snu izvući britansku filmsku potporu. Također, nema prepoznatljivost imena poput popularne junakinje videoigre, koje omogućava da se namlate novci na prodaji prava za prikazivanje unaprijed u više država.

Naravno, svi producenti, a ne samo Paramount, koriste se tim ne baš malim trikovima da bi unaprijed pokrili snimanje filma, samo što ne vole da se previše zna o njima. Između ostaloga i zato da vlasti uključenih zemalja ne bi začepile te porezne rupe; Njemačka povremeno popravlja svoje porezne zakone, pa bi uskoro investicijska kupoprodaja nesnimljenih filmova mogla potražiti drugi europski dom. A sljedeći put kad vam netko kaže koliko je New Line Cinema riskirao ulagajući u san Petera Jacksona o ekraniziranju Tolkienove trilogije s odgovarajućim budžetom, možete s posprdnim osmijehom reći: "Ma da, rizik od ovce. Znam ja sve o njemačkim poreznim olakšicama, novozelandskim filmskim subvencijama i prodaji prava prikazivanja unaprijed. Onoliko dolara koliko su oni zbilja uložili mogu i ja izvući iz svog džepa!"

Klik