Zašto žene pišu više pisama nego što ih šalju?

"Zašto muškarci ljubavna pisma obično drže u mapama među drugom korespondencijom, dok ih žene uglavnom čuvaju među svojom odjećom? I zašto žene pišu više pisama nego što ih šalju? To su pitanja koja u centar pažnje dovode neke od razlika između muške i ženske seksualnosti. Što je sve uključeno u to da se postane ženom, a što u to da se bude muškarac? Kao što ćemo vidjeti, ni jedan od tih prijelaza nije lagan, i nema ničeg što može jamčiti odnos među spolovima, nema nikakve gotove formule koja bi muškarcima rekla kako da se odnose prema ženama, a ženama kako da postupaju s muškarcima. Premda je žena često bitna za seksualni žicot muškarca, vidjet ćemo kako suprotno nipošto nije slučaj. Ako seksualnost žene uključuje više od prisutnosti muškarca, što još može djelovati kao njezin partner? Prema čemu je usmjerena njena seksualnost? Pokušamo li slijediti neka od tih pitanja, možda će biti moguće baciti tračak svjetla na probleme koji okružuju temeljnu usamljenost svakog spola."

Pročitajte nastavak ulomka iz knjige poznatog lacanovskog psihoanalitičara i terapeuta...

"Tu usamljenost dodirujemo kad svom partneru kažemo „O čemu razmišljaš?“. Iako se često kaže da je razlika između ljudi i životinja u tome da životinjama manjka sposobnost mišljenja, prava razlika leži u tome da se samo ljudi povremeno okrenu i upitaju drugoga „O čemu razmišljaš?“. Ljubavni odnosi često se spotiču na tom pitanju. Zašto su „Ni o čemu“ i „O tome i tome“ istodobno i najbolji i najgori odgovori? Zašto često oklijevamo prije odgovora i zašto nam često već pitanje izgleda kao neprilično zabadanje nosa u tuđe stvari? Zašto i dalje ustrajamo na postavljanju tog pitanja svom partneru kad sasvim dobro znamo kakav će biti odgovor? Seksualnost naizgled nudi zajednički prostor za zbližavanje dviju duša, ali izgleda kako je mnogo vjerojatnije da je upravo ona ono što ih razdvaja….

…Psihoanalitičar Jacques Lacan je smatrao da svako uplitanje u pitanje ženskosti kao polazišnu točku treba uzeti činjenicu da „Žena ne postoji“. Ta tvrdnja djeluje apsurdno i uvredljivo; izdvojena iz konteksta implicira odbacivanje empirijske činjenice postojanja žena i još k tome govori o njihovoj nevažnosti i beznačajnosti u muškom svijetu. Ali Lacan je pažljivo objasnio ideju koja leži ispod te provokativne rečpenice: ona znači da nema jednoglasno određenog pojma o tome što znači biti žena, ne postoji esencija ženskosti. Prema Lacanu djevojka može postati žena, ali nema unaprijed gotovog odgovora na pitanje kako to postići. U psihi nema unaprijed programirane predodžbe žene. Na mjestu ženskog identiteta je praznina. Ne postoji automatski dostupan odgovor na pitanje što je žena. Stoga je za djevojku pitanje što znači biti žena ključno. Znači li to ponašati se kao njezina majka ili kao prijateljica njezine majke? Znači li to slijediti aktualne modne trendove? Imati djecu?....

…. Lacan je tvrdio kako je uobičajeno rješenje tog problema, ma kako to iznenađujuće zvučalo, identifikacija s muškarcem. To da se, kako bi pronašla što znači biti žena, djevojka stavlja na mjesto muškarca naizgled predstavlja neobičnu tezu. Ali je to, u stvari, savršeno logična pozicija. Pogledajmo zašto. 

 Muškarac sjedi u kavani i ugleda par kako prolazi. Ženu smatra privlačnom i promatra je. No, u istoj situaciji djevojka će učiniti nešto drugo. Muškarac je može privući, ali ona će ipak više vremena provesti promatrajući ženu koja je s njim u društvu. Drugim riječima, ono što nju zanima nije toliko sam muškarac ili žena već odnos među njima. Što ta žena ima da je to ovog muškarca učinilo njenim partnerom? …

…Taj mali scenarij predstavlja primjer razlike između muškog i ženksog odnosa prema želji. Kako bi dobio željeni objekt, dječak želi zatrti svog suparnika, dok djevojčica cilja manje na predmet, a više na želju druge djevojčice. Ono što žena traži u svijetu oko sebe nije objekt-  kolekcionarke su, doista, izuzetno rijetke- već drugu želju. Zbog toga one pokazuju zanimanje ne za jednog muškarca ili jednu ženu već za odnos, želju između njih: nije slučaj kako su žene izuzetno često prekomjerno zainteresirane za romantične veze svojih prijatelja. Njihov radar je podešen na želje, prije nego objekte kao takve, i to je također možda neobičan razlog zašto su žene često odlični psihoterapeuti ili analitičari. Nije riječ o tome da naprosto evociraju majčinsku figuru, kao što su to neki komentatori tvrdili, već da im je bliska valna duljina želje. Preduvjet je da su te želje nezadovoljene: zadovoljena želja više nije želja. Posljedica toga je da žena može održati odnos s muškarcem i uvijek odbijati da mu se „preda“. ..Ona želi zadržati muškarčevu želju nezadovoljenom kako bi je ispitala i saznala nešto o tome od čega se ta želja sastoji…

…Biti muškarac je također opterećeno nizom problema, ali druge prirode….Freud zaključuje da muškarac mora, kako bi neki odnos približno bio uspješan, prihvatiti ideju incesta s majkom ili sestrom. To je zapanjujuća tvrdnja ali logično slijedi iz ostatka njegove teze. Seksualni problemi muškarca povezani su s njegovom nemogućnošću da voli i želi istu osobu zbog svog odbijanja da se suoči s činjenicom da je objekt ljubavi veoma blizak majci; ako prihvati tu činjenicu možda seksualno strujanje može povezati s ljubavi….Freud, naravno, nije propisivao ostvarivanje takvih veza. U svakodnevnom životu vidimo tu prisutnost na manje očite načine. Na primjer, muškarac će često za partnericu izabrati ženu koja dolazi iz kulture „suprotne“ onoj njegove majke. I zatim će pokušati učiniti sve da je navede da se prema njemu ponaša na isti onaj način na koji je majka postupala s njim kad je bio dječak. Ona će ga gladiti po kosi ili koriti na isti način na koji je to obeičavala njegova majka. Kulturalna udaljenost služi kao jamac da „to nije moja majka“ kako bi ostatak odnosa mogao sretno uslijediti…."

Izvor: Zašto žene pišu više pisama nego što ih šalju, Darian Leader, Arkzin d.o.o., Zagreb 2007.