Zašto drugi ne vole mog kućnog ljubimca   
   
Kupili ste malog preslatkog štenca kojeg je osim vaše obitelji obožavala i cijela ulica, kvart, gdje god biste s njime otišli u šetnju. No, s vremenom je narastao, vi ga i dalje zovete svojom mazom, no drugi mu nisu baš nakloni kao nekad, a nedavno ste se zbog njega i porječkali s jednim susjedom i zaključili – on je mrzovoljan tip koji ne voli ni ljude ni životinje   
   
Istina je ponekad potpuno drukčija i, htjeli vi to priznati ili ne, u većini slučajeva ti su ljudi potpuno u pravu.

'Reći da drugi ne vole našeg kućnog ljubimca nikako nije točno. To bi značilo da ti ljudi ne vole životinje, što uopće nema veze jedno s drugim. Vlasnici životinja, kao i oni koji nemaju kućnog ljubimca, trebali bi naučiti dvije temeljne istine. Prva je da moja sloboda ima granicu u slobodi drugog čovjeka, a drugo se odnosi na promišljanje da, što god mi u životu radili, u tom trenutku moramo razmisliti kakav to utjecaj ima na nekog drugog', kaže Vladimir Pezo, veterinar i vlasnik privatne ambulante za male životinje.

Svaki vlasnik psa na javnoj površini mora voditi na uzici      
   
Među obaveznim stvarima koju bi vlasnici pasa morali uzeti u obzir je Odluka o držanju pasa koju ima svaki grad u Hrvatskoj. Iako u Zagrebu, primjerice, nema dovoljno livada na kojima je dopušteno istrčavati pse bez uzice, to nikako nije signal da stvar trebamo uzeti u svoje ruke.

'Zakon nije idealan, ali postoje legalna sredstva kojima se može mijenjati. Svaki vlasnik psa na javnoj površini mora voditi na uzici i za njim pokupiti fekalije. Mi, kao uljuđeni građani, moramo biti svjesni da nije u redu ostavljati izmet na livadama' kaže V. Pezo, inače autor četiriju knjiga s područja kućnih ljubimaca, 'Priče iz veterinarske ambulante', prvi i drugi dio, te 'Tko je pas' i 'Tko je mačka' .

Kako napominje iskusni veterinar, vlasnik psa ne smije dozvoliti da njegov ljubimac pristupa drugom čovjeku bez dopuštenja, bez obzira poznaje li tu osobu ili ne.

'Možda sam ja baš obukao u večernje odijelo i ne želim da pas skače po meni i slini. Isto tako, ne želim da skače po mom unuku. Riječi poput: 'Neće vam ništa' uopće ne želim slušati, jer to i sam znam', kaže Vladimir Pezo.

Slušajući iskusnog veterinara i ljubitelja životinja možemo se zapitati kakav učinak naše neodgovorno ponašanje može proizvesti kod ljudi koji ne poznaju pse i nemaju kućne ljubimce, a kod djece dokazano može ostaviti i traume. Uzmimo samo pasminu bokser, koja nekome tko nema psa niti se u njih razumije izgleda vrlo agresivno. Bokseri su jedna od najumiljatijih i najbezopasnijih pasmina, koja voli skakati po ljudima i odgurivati ih, no to takvoj osobi izgleda kao napad.

Najgore što može doći kao posljedica puštanja psa da slobodno trči među ljudima i drugim nepromišljenim postupcima je da ni kriv ni dužan nastrada vaš ljubimac, što nije rijetka pojava.

'S druge strane, trebala bi se povećati i tolerancija drugih ljudi, jer ako nastojimo ući u Europu, moramo prihvatiti i neke civilizacijske standarde poput ophodnje prema kućnim ljubimcima kao npr. u Austriji, Italiji, pa i Sloveniji. U većini ugostiteljskih objekata i drugih zatvorenih prostora dopušteno je ući s kućnim ljubimcem, a gdje to iz nekog razloga nije moguće, postoji jasan znak ili naljepnica pored koje je i kukica za koju ga možete privezati i ostaviti', objašnjava V. Pezo.

Da se boravka sa životinjama u zatvorenim prostorijama ne treba plašiti, dokazuje činjenica kako zoonoza ili bolesti koje mogu prijeći sa životinje na čovjeka ima oko 200. Tek oko 90 tih bolesti mogu imati mačke i psi, a većina tih bolesti uopće ne postoji na našim prostorima, pa je zaraza, napominje iskusni veterinar, gotovo nemoguća. S druge strane, bolesti poput TBC-a mogu kapljičnim putem prijeći s čovjeka na životinju.

'Ono što nam svima treba je samo više tolerancije', poručuje V. Pezo.

I za kraj, nešto što se moglo naći i na početku priče – nikada ne uspoređujte kućne ljubimce i djecu, jer, kako bi rekao Dean Dvornik u pjesmi: 'Čovik je čovik, a pas je pas.'
   
   
Mato Rajić
subota, 18.06.2005.