Filozofija ablendovanja :: Automobilizam ~ Formula 1 ~ Karting ~ Moto sport

Filozofija ablendovanja

O svijesti po kojoj su red i zakon samo foliranje vlasti

Nedavno sam u okviru redovnog godišnjeg obilaska rodbine i porodičnih prijatelja u iznajmljenom autu jezdio preko bosanskih brda i dolina, po putevima koji bi se, ako se ikad izgrade novi, morali negdje sačuvati kao što se u Zemaljskom muzeju čuvaju naćve iz osamnaestog vijeka. Imao sam tako priliku upustiti se u vozačke avanture kakvih nemam mogućnosti iskusiti u Americi: od drndanja po kolskim putevima do preticanja kolone na čelu sa nekim kršnim kamionom dok iz suprotnog pravca panično ablenduje neka limuzina sa evropskom registracijom.

Panično ablendovanje je bilo lako razumjeti - radilo se o jednostavnom strahu od spektakularnog gužvanja čelika i mesa. Ali trebalo mi je malo da se prisjetim šta znači ničim izazvano ablendovanje dok na praznom putu pičim punom brzinom. Trebalo mi je, dakle, malo da skontam da mi dobri vozači iz suprotnog pravca daju signal da su ispred mene, iza krivine, policijske patrole koje bi me mogle zaustaviti jer jurcam. Nakon tog ablendovanja bih, naravno, usporio, a u neko doba sam i ja počeo da ablendujem iz solidarnosti. Činilo se da murija može da učoli samo vozače koji su ili poluslijepi ili kompletne ublehe. Na putevima kako B tako i H, konstitutivni narodi i sitne manjine su čvrsto ujedinjeni protiv organa vlasti, kako nisu ni u jednoj drugoj oblasti života i (ne)rada - s jedne strane mi, nevini motorizovani narod koji voli da ne haje za zakon, ograničenja brzine i saobraćajne znake, a s druge su strane uniformisani tlačitelji koji iz čiste pakosti zaustavljaju poštene vozače.

To solidarno ablendovanje je prvorazredan primjer svijesti po kojoj su red i zakon samo foliranje vlasti. Pretpostavka na kojoj se zasniva solidarno ablendovanje jeste da drotovi ne zaustavljaju brzinske prekršioce kako bi nekako održali red na putevima i spriječili nepotrebne pogibije, nego zato da otmu pare napaćenom narodu, koji je na putevima, a i šire, prepušten sam sebi... Prema tom pogledu na svijet, svaka vlast je zulumćarska, korumpirana samim tim što je vlast - zakon je samo frizirano bezakonje, i nemoguće je zamisliti da bi ikad išta radila u interesu građanstva. Država i svijet su podijeljeni na nas i njih, i oni nas vazda razvaljuju.

U izvjesnoj mjeri, taj stav je posljedica ovdašnjeg historijskog iskustva i ponekad čak može biti i zdrav. Lijepo bi, recimo, bilo kad bi se veći broj Amerikanaca dosjetio da Bush i njegova banda sve što rade, rade ne iz ljubavi prema bližnjem svome, nego u vlastitom zulumćarskom interesu. Ali apriorno odbacivanje legitimiteta vlasti i reda i zakona u društvu direktno je uvezano sa anarhijom koja, evo, behara ovom napaćenom zemljom, gdje se svako snalazi kako zna i umije, a zakon nam je svima zajednički neprijatelj.

Posljedice tog instinktivno anarhističkog mentaliteta bile su vidljive i na utakmici u Bruxellesu, gdje su se fudbalski reprezentativci BiH u ime svih nas patriotski izblamirali. Nakon što su u prvoj minuti nekim čudom dali gol, ostalih osamdeset devet minuta su se saplitali i zaplitali i gubili ničim zasluženu loptu. Nakon svakog saplitanja, ti naočiti mladići (čije bi se frizure i ostali ukrasi od dlaka na licu također morali negdje pohraniti kao primjeri seoskih rukotvorina) jurišali su na sudiju kako bi mu drekom predočili da smo zaslužili pravdu u obliku faula, da bi mu u oči rekli da znaju da iz razloga vlastite zlobe neprestano sudi protiv nas. Teško je povjerovati, međutim, da nisu bili svjesni da sudiji ne pada na pamet da promijeni nepravednu odluku i iz sažaljena dosudi penal, pošto međunarodne fudbalske sudije u principu ne mijenjaju odluke pod pritiskom nesposobnjakovića sa trakom u natapiranoj kosi ili bilo koga drugog.

Naši junaci su paćeničku pantomimu izvodili ne samo za nezainteresovanog, neobjektivnog sudiju nego i za vjerne navijače u napaćenoj zemlji, kako bi im pokazali da je predvidljivi poraz posljedica sudijske i kosmičke nepravde, a ne toga što se sa loptom nisu mogli sastaviti, pošto ne trče i ne trude se. Svrha tih patetičnih izvedbi je bilo pripremanje izgovora za poraz na koji su naši fudbalski šehidi od početka bili spremni. Savršeno su bili svjesni kamera koje su njihove bolne grimase pokazivale navijačkom tijelu ujedinjenom u vjekovnom uvjerenju da je svaka vlast - kako drotana, tako i slovačkih sudija - tuđa vlast i da sve što radi, radi na našu štetu.

Naši mladići su svoju fudbalsku i moralnu lohotinju sakrivali iza fatamorgane rutinske, metafizičke nepravde, igrajući za bosansku javnost dobro znanu i omiljenu ulogu vječite žrtve. Uloga žrtve, usko vezana sa aksiomatskim nelegitimitetom vlasti, ima tu prednost što pojedinca (i reprezentativca) oslobađa svake odgovornosti prema društvu i drugim pojedincima - nisam ja kriv što ništa ne radim, jer svi su protiv mene. Sve što ostaje jeste povremena solidarnost u anarhiji, reprezentacija koja je prepoznatljiva kao tim jedino kad se sudiji u lice unosi.

Sve me to nekako podsjeća na bračni par o kojem sam čuo priču na gorespomenutoj turneji po napaćenoj domovini. Oni su sad negdje u svojim kasnim šezdesetim godinama i svoju ušteđevinu su uložili u nadgrobni spomenik, koji je već instaliran na jednom banjalučkom groblju, i u koji su već uklesani njihovi likovi i datumi rođenja. Oni često zajedno odlaze na vlastiti grob da sjede pored spomenika, puše i bezbeli zamišljaju kako će biti kad ih više ne bude. Smisao njihovog života je postalo žaljenje za vlastitim životom, smisao preostalog bivstvovanja je igranje uloge metafizičke žrtve.

U sličnom komplikovanom ritualu samosažalijevanja učestvuje dobar dio svih nas. Svako je sam sa sobom, a vlast i zakoni života i svijeta su protiv svih nas. Jedino što nas veže jesu bespomoćnost i bezakonje. I u tom mraku mi ponekad jedni drugima ablendujemo.

Izvor