Zanimanje – iluzionist   
   
Od svih mogućih zanimanja i profesija koje postoje, neki su odabrali iluzionističkim trikovima zabavljati čovječanstvo. Među tim iluzijama postoje one bezopasne, koje i djeca mogu vježbati, ali postoje i neke koje nitko normalan ne bi volio isprobati, primjerice spustiti se na dno rijeke vezan lancima ili preživjeti mjesec dana bez hrane u nekoj kutiji. Za takvu vrstu posla treba poseban karakter
      
Mnogi bi iluzionisti oštro reagirali kad biste ih nazvali mađioničarima. Razlika između ta dva pojma velika je, već u samom korijenu riječi. Iluzionist se izvodi od iluzije, dakle opsjene, optičke varke, a mađioničar od magije, dakle nečeg okultnog i nadnaravnog, a u iluzionističkoj umjetnosti nema ničeg nezemaljskog. Jednostavno se radi o prevari percepcije gledatelja, iako je često poanta 'predstave' prikazati da je iluzionist izveo nešto nevjerojatno i magično.

Kada bismo krenuli od samih početaka, kao jednu od prvih varki mogli bismo navesti trojanskog konja u kojeg su se grčki vojnici sakrili kako bi ušli i iznutra napali Troju. Njihov pothvat ipak je imao drugačiji cilj. U 15. i 16. stoljeću iluzionisti su bili popularni na dvorovima kao zabavljači, a jedno od prvih imena koje je ostalo zapisano, ujedno je i osoba koja se smatra začetnikom umjetnosti iluzionizma - Jean Eugene Robert-Houdin (1805 – 1871).


   
Harry Houdini   
Robert-Houdin po struci je bio urar i otvorio je prvi mađioničarski teatar u Parizu 1840. Fasciniran mehanikom posebno je bio poznat po izradi mehaničkog stroja za koji se činilo da se miče i ponaša kao da je živ. Francuska ga je vlada, navodno, kad su se Arapi u Alžiru pobunili protiv europskih kolonijalista, poslala da smiri situaciju. Pobunjenici ne samo da su bili fascinirani njegovim predstavama, već su ga se počeli i bojati, jer je jednom prilikom dopustio nekome od njihovih da ga pogodi označenim metkom, ali umjesto da ga ubije, metak mu se našao među zubima.

Po njemu će najslavniji iluzionist 19. stoljeća Harry Houdini uzeti pseudonim. Pravim imenom Erik Weisz (1874 – 1926), rodio se u Budimpešti, ali obitelj je vrlo brzo emigrirala u Ameriku. Iako je na početku karijere 'koketirao' s raznim oblicima iluzionizma, postao je majstor u 'bjegovima'. Gledati ga kako se oslobađa užadi, lisičina, lanaca, iz zaključanih sanduka i policijskih ćelija bio je doživljaj koji se ne zaboravlja. 1913. izveo je najpoznatiju točku u kojoj su ga vezanog lancima, okrenutog naopačke u sanduku bacili u rijeku. Houdini je nakon samo 59 sekundi isplivao na površinu.

Od svega je najčudnija njegova smrt. Suprotno uvriježenom mišljenju, nije umro pokušavajući izvesti trik sa sandukom. Naime, posljednjih godinu dana života imao je problema s bolovima u trbuhu. Liječničku pomoć je odbio jer bi to značilo propustiti i otkazati mnoge nastupe. Na jednom od posljednjih nastupa mladi boksač J. Gordon Whitehead snažno ga je udario u trbuh da provjeri glasine o Houdinijevoj sposobnosti podnošenja udaraca. Ironično, usprkos svim vratolomijama i rizicima kojima se izlagao, umro je dva tjedna kasnije od upale potrbušnice. Koliko je udarac na to utjecao, nikad nije otkriveno.


   
David Copperfield   


Jednako popularan u 20. stoljeću bio je David Copperfield, odnosno David Seth Kotkin. Rođen 1956, već s dvanaest godina počeo je izvoditi trikove, bio je najmlađa osoba ikad primljena u Society of American Magicians, a sa šesnaest je na sveučilištu u New Yorku držao kolegij o iluzionizmu i magiji. U povijesti će ostati upisan kao jedina osoba koja je pred mnogobrojnom publikom i još većim televizijskim gledateljstvom uspjela učiniti da Kip Slobode nestane. 1993. na pozornici je izveo iluziju u kojoj je lebdio s djevojkom iz publike u naručju. Njegove iluzije letenja (jedna od mnogih je lebdenje iznad Grand Canyona) smatraju se najveličanstvenijim iluzijama ikad izvedenim.


   
David Blaine   
Jedan od poznatih suvremenih iluzionista, kojeg svakako trebamo spomenuti, je Amerikanac David Blaine. Iako je postao popularan zahvaljujući tzv. close-up magic (trikovi izbliza, u krupnom planu) te stekao nadimak 'ulični mađioničar', u posljednje vrijeme oko njega se diže prašina zahvaljujući ispitima izdržljivosti koje provodi. 2002. je 35 sati bez hrane i vode nepomično stajao na 32 metra visoko postavljenom stupu, širokom pola metra. Godinu dana kasnije u britanskoj je anketi proglašen najvećim luzerom 2003. jer je 44 dana proveo u kutiji koja je visjela nad Temzom bez hrane.

Da ne bismo zaboravili i naše čarobnjake iz Oza, iako ih ima više, spomenut ćemo M. G. Taylora koji je neko vrijeme privlačio najviše medijske pozornosti. Od 1995. imao je oko 150 televizijskih i preko 100 nastupa uživo, a radio je i s najvećim iluzionistom današnjice, Davidom Copperfieldom. Kao glavnu točku u karijeri mediji uglavnom navode onu kad je na novinskoj konferenciji učinio da nestane Opel Vectra, koja se ponovno pojavila dva tjedna kasnije na otvorenju Zagreb Auto showa.


   
M. G. Taylor, fotografija preuzeta s www.mg-taylor.com   


Od pojave televizije zanimanje iluzionist postalo je popularnije i raširenije, a da ne bi bilo zabune, od nastupa prvog iluzionista na malim ekranima donesen je 'zakon' prema kojemu nije dopušteno koristiti trikove s kamerom ili unaprijed snimljenim kazetama. Nastupi se snimaju pred publikom koja je i svojevrsna garancija da je ono što gledatelji vide stvarni trik.

Iako sve to skupa zvuči zabavno, ipak je malo onih koji se pomaknu dalje od kartaških trikova i čije iluzije mogu doista oduševiti. Nakon velikog Houdinija to je jedino uspjelo Copperfieldu, a naši će se iluzionisti još morati dobro pomučiti da bi stekli svjetsku slavu.
   
    
    
AS
31.03.2005.