Knjiga
"Zabranjena religija", autor J. Douglas Kenyon



Držeći se istog modela kao i kod svoje uspješnice Zabranjena povijest, J. Douglas Kenyon je iz svoga dvomjesečnika Atlantis Rising prikupio članke koji istražuju skrivene putove religije, progonjene od strane ortodoksne Crkve - od vremena prije Krista, dok su se polagali temelji kršćanstva, pa do žestokih i krvavih vremena katara, templara i slobodnih zidara Novoga Svijeta. U ovom su istraživanju korijena zapadnjačke vjere otkrivene bliske veze između drevne egipatske religije i kršćanstva, pravi identitet trojice mudraca te veza koje su templari iskovali između kršćanstva i slobodnih zidara. Također, knjiga identificira pravu tajnu organizaciju koja stoji iza tajni razotkrivenih u knjizi Da Vincijev kod te objašnjava, kolika skrivena vjerska
strujanja i danas utječu na suvremeni svijet.
Ova knjiga je uvod u pravu povijest heretičkih vjerskih tradicija koje su u društvu igrale jednako važnu ulogu kao i službena vjera, što ih je neprestano
nastojala potisnuti i posve uništiti. Rođeni unutar istih vjerskih okvira koji su na kraju iznjedrili kršćanstvo, ovi su duhovni putovi ipak uspjeli preživjeti kroz "hereze" Srednjega vijeka kao i kroz teorije velikih renesansnih mislilaca kakvi su bili Isaac Newton, Giordano Bruno i njihovi nasljednici.
Prenijet i u Novi Svijet zahvaljujući slobodnim zidarima, koji su ondje potaknuli Američku revoluciju, utjecaj ovih zabranjenih religija može se i
danas pronaći u "Zvijezdama urešenom stijegu" ili takvim slobodnozidarskim simbolima kakav je piramida na stražnjoj strani novčanice od jednog
dolara.


------------------------



UVOD
J. Douglas Kenyon

Neki kažu da je povijest svijeta zapravo povijest rata između tajnih društava. Pa ni religija nije ništa drugo, tvrde oni, doli tek vidljivi vršak tajnoga ledenog brijega, kojim se ljudske djelatnosti usmjeravaju prema dobru ili zlu. Baš kao što neki vođe mogu prikrivati svoje prave ciljeve, tako su i pravi ciljevi mnogih religija ostali skriveni od pogleda javnosti.
Samo, kao i kod vjetra, ova nevidljivost ne znači i odsutnost, nepostojanje sile, usmjerenja ili intenziteta koji pozornom promatraču ipak može razotkriti krajnji cilj. Upravo kao što priznate religije mogu promicati prikrivene svrhe sila kojima streme, tako postoje i doslovce zabranjene religije, koje to ne mogu, čiji se sljedbenici i danas moraju okupljati u tajnosti. Ako za religiju ustvrdimo da je to skup vjerovanja i obreda, koji vjernici njeguju kako bi dokazali prirodu božanstva u koje vjeruju i njegov (njezin) odnos prema čovječanstvu, tada su religiozni i mnogi od onih koji to inače ni sami za sebe ne bi rekli. Jer, čak i oni koji niječu postojanje bilo kakvoga božanstva (to jest, tvrde da ono ne postoji), time ustvari izražavaju svoje vjerovanje o prirodi božanstva; oni ne
mogu dokazati njegovo nepostojanje i zato njeguju nešto, što je veoma blisko vjeri.
U međuvremenu, mnogi su počeli vjerovati da se konci zapravo povlače negdje iza zavjese, te da propovjednici raznolikih uvjerenja - uključujući i onih sekularnih, znanstvenih i političkih - objavljuju vizije što su im navodno bile otkrivene, dok je drevna i za nas nevidljiva partija šaha - što se odigrava između skrivenih i odabranih elita - oblikovala čitavu našu povijest, a čini to i danas. Ova je velika borba usredotočena na istinske dimenzije unutarnjega bića svakoga čovjeka, a na kocki bi moglo biti i samo preživljavanje ljudske duše.
S jedne se strane nalaze oni koji čovječanstvo doživljavaju kao tek nešto više od potrošača umjetno proizvedenih stvari - uključujući u to i doktrine, kako religiozne, tako i akademske. Prema ovom načinu razmišljanja, svi smo mi rezultat darwinovske borbe za preživljavanje, i ništa više. Jedino pravo na bilo kakvu vrijednost i dostojanstvo daje nam - još tamo od vremena napuštanja špilja, prije nekoliko tisuća godina - isključivo naš zajednički napredak kao zajednice, koji nas je doveo, kažu nam, do junačkih dosega naše današnje evolucijske razine.
Zamisli o besmrtnosti i transcendentalnim sposobnostima pojedinca tek su tlapnja, rođena uslijed društvene uvjetovanosti - i ništa više. No, oni koji podržavaju drukčiji pogled na svijet, u svakome od nas vide neograničene mogućnosti samoostvarenja, pri čemu ne isključuju besmrtnost osobe. Nema veze što psiha čovjeka još i danas posve jasno pati od nekadašnjih, drevnih rana. Ovi optimisti sagledavaju shemu evolucije kao daleko veću, znatno profinjeniju i dostojanstveniju od tek pukog preživljavanja onih najsposobnijih. A opet, u naše je vrijeme mnogo ljudi zarobljeno skučenim konceptom
vlastitog identiteta. Programirani na prihvaćanje autoriteta prevladavajućeg znanstvenog / sekularnog / humanističkog ustroja, kao da smo odustali od znatno širih sposobnosti koje skrivene leže u nama. Većinu nas je vladajući akademski ukorijenjen sustav obrazovanja
uvjerio, da su to već odavno razriješena pitanja koja više ne treba preispitivati. Trebamo samo igrati uloge koje su nam dodijeljene - i ništa
više.
Pisci knjige koja je pred vama osporavaju ovu logiku koja se podrazumijeva, ili kojom se pruža opravdanje vladajućem ustroju - pa bio to onaj u Crkve, u države ili znanosti - tvrdeći da se radi o prividnim, sumnjivim, ako ne i korumpiranim autoritetima i da je tako bilo već dugo, dugo vremena.
U samoj srži ovih pitanja ostaje stara rasprava o tome kako netko uopće može poznavati istinu o bilo čemu - i, što je bolje: znanost ili religija? Ne zaboravimo da je razlika između znanosti i religije bitna za naše poglede na svijet u dvadeset i prvom stoljeću, jer je, uvjetno
rečeno - nova, rođena uslijed otuđenja zapadne civilizacije. Samo društvo, koje uočava veliki raskorak između onoga u čemu se nalazi i bez čega je ostalo, može biti u stanju povući tako oštru razdjelnicu među njima. Iako je čak i kvantna fizika pokazala nepostojanje mogućnosti odjeljivanja promatrača od onoga što promatra, mi se ipak i dalje tvrdoglavo držimo naših dragocjenih, iako umjetnih razlika.
Naši preci nisu dijelili svijet na ovaj način. Za njih su znanost i religija bili jedno. Ono što je u svemu bilo bitno - to je bila krajnja, konačna istina, a ne kategorija. Da je njihovo prosvijetljeno razumijevanje i shvaćanje duše bilo stvarno znanje, a ne u cijelosti utemeljeno na vjeri, kao što danas mislimo o njima, tko može reći koja se još vrsta znanosti i tehnologije tijekom prošlosti mogla razviti, a koja se od
njih nikada ne bi niti razvila? Jesu li možda proučavanja pojava kakve su elektricitet, magnetizam, gravitacija i energija proizašla iz iskustava s dušom što je tragala za besmrtnošću? Prema važećem konceptu, za nas je svijet prirode predmet znanstvenih izučavanja; ali, ako ga ne možemo uklopiti u taj pogled,
odmah ga nazivamo nadnaravnim i držimo - ako već ne halucinacijom, tada naprosto nečim što je izvan sposobnosti ljudskoga shvaćanja.
Možda naši preci nisu bili toliko sputani. Ako već propadaju svi naši nadmeni pokušaji da, u susretu s njihovim naslijeđem, sve smjestimo u odgovarajuće pretince, tada je to vjerojatno daleko više naša, negoli njihova pogreška. Kažu nam, da je znanje moć. Čuli smo i da je malo znanja o nečemu - opasna stvar (s naglaskom na malo). Mislimo, stoga, da je važno pitanje sljedeće: što je to uopće Znanje? Ili, da se poslužimo jednom suvremenom i poprilično neurotičnom mišlju - postoji li uopće Znanje? U mnogim velikim i drevnim duhovnim tradicijama, gnosis ili spoznaja - bilo to samospoznanje, spoznavanje istine, ljubavi - sve je to cilj, ako ne i jedini cilj života. A opet, vidimo da se u zapadnim civilizacijama postavlja pitanje o samoj mogućnosti - može li se išta
znati s potpunom sigurnošću, a posebice svi oni odgovori na krajnja pitanja što traže samo istinite odgovore: tko smo mi? Otkud smo došli? Koja je svrha našega postojanja? Naravno, u svemu tome nije pravo pitanje - postoji li uopće tako nešto kao što je istina, već koliko smo je mi sami sposobni spoznati i
prihvatiti, kakva god ona bila. Od Klaonice 5 do Paklene naranče, od Lovca u žitu do Buntovnika bez razloga - bezbrojni suvremeni mitovi pretvaraju upitnu sposobnost čovječanstva da spozna istinu - u neku vrstu junaštva. Od psihoanalize do egzistencijalizma, od utvrđivanja etike do političke ispravnosti, današnja je misao potkopala autoritet koji prati istinske spoznaje. Poput Hamleta, ostali smo prepušteni pitanju o tome, bismo li trebali - biti, ili - ne biti. Oko takvih nam pitanja znanost ne može mnogo pomoći, barem ne ona vrsta znanosti koja vlada današnjom civilizacijom. Najbolje čemu bi se neka poštena empirijska metoda mogla ponadati da će stići, bio bi - pokazatelj vjerojatnosti. Nigdje još nije pronađeno čisto znanje, sukus spoznaje, pa ni u prostranim akademskim dvoranama; mislimo na znanje od vrste, koju je filozof Theodore Roszak nazvao "rapsodijskom objavom". A ono, čega oko nas ima u izobilju, zove se - očaj.
Kada smo se prije nekoliko stoljeća odlučili osloboditi korumpiranog svećenstva iz mračnoga srednjovjekovnog doba, i vratiti onome za što smo mislili da je prosvjetljeniji način određivanja stvari, vjerovali smo da se približavamo istinskoj spoznaji. Ironija je u tome, da je ono što smo dobili ovom trampom bila sumnja, a da je na mjesto drevnih praznovjerja uskočila je jedna posve nova vrsta strepnje. Umjesto ognja paklenoga dobili smo ispraznost. Trebalo nam je neko vrijeme da to shvatimo i u potpunosti uronimo u nju, ali može li itko makar i posumnjati u to, da sada već posvuda i naširoko rasprostrte
glad i žudnja za sigurnošću prijete posvemašnjim ovladavanjem u našoj civilizaciji?
Nažalost, ta je neutažena žudnja odvukla već mnoge u bezdan, iza granica ludila. U onaj spoznajni vakuum što nam ga je za sobom ostavilo korumpirano svećenstvo, navrlo je stoga mnoštvo lažnih svećenika i šarlatana, obećavajući nam pritom na sva usta izvorno vino duhovnih spoznaja, dok su nam zapravo nudili obilje kojekakvih otrova, od genocida do džihada. Bio to Adolf Hitler ili Osama bin Laden, ti stameni glazbenici pakla nastavljaju zavoditi nepromišljene mase, iskorištavajući njihovu posve ljudsku želju za otkrivanjem konačnih odgovora. Ironično je, ali u samu zoru dvadeset i prvog stoljeća, jedna misao iz devetnaestog stoljeća i danas tvrdokorno okiva suvremeni način razmišljanja. Ona i dalje pleše svoj čudnovati kabuki ples na javnoj pozornici, te bi se stoga s razlogom mogla nazvati - kultom
redukcionizma.
Ta je arhaična filozofija poznata još i pod nazivom - kakve li samo ironije - logički pozitivizam. Ona promiče materijalizam i doktrine kakve su darvinizam, biheviorizam, marksizam, pa čak i frenologija (sustav koji tvrdi da se karakter čovjeka može odrediti mjerenjem njegove lubanje). Logički pozitivizam promicao je i još mnoge druge danas osporene misli, ustrajući na tome da se svemir može objasniti jednostavnim pojmovima koji su posve jasni konvencionalnoj znanosti. Za logičke pozitiviste svemir je nešto poput kakvog divovskog flipera, u kojemu se svemirski objekti sudaraju, odbijaju i obrću na način koji je u suglasju s današnjim znanstvenim spoznajama. Njima nimalo ne koriste metafizika, duhovnost ili općenito bilo kakve nevidljive  sile, a posve sigurno ne mare previše ni za kvantnu fiziku. Redukcioniste su dugo otpisivali ili u najboljem slučaju obilježavali kao naivce, a njihovu su filozofiju pomalo počele zamjenjivati znatno suptilnije i dublje teorije, što su ih promicali mislioci poput Junga i Einsteina. Bez obzira na to, baš poput grofa Drakule, militantno redukcionističko promišljanje i dalje se tvrdoglavo zadržava u svojoj zoni sumraka. Ono usto i danas održava znatan utjecaj na mnoge načine razmišljanja u znanstvenim krugovima, u politici i u medijima. Čak se zna proglašavati i virtualnim svećenstvom profesionalnog "debunkeriranja",
praveći se da razotkrivaju tuđe takozvane zablude i šarlatanstvo, posebice ono koje prijeti njihovim najdražim tezama. Time kao da na čudnovati način izazivaju jeku i prisjećanje na dominikanske inkvizitore iz nekih još mračnijih vremena. Zadaćama redukcionista kao da pomaže - i to nipošto u beznačajnoj mjeri - široka rasprostranjenost neznanja javnosti, vezanog uz osnovne činjenice od suštinskoga značaja. Profinjena propovijedanja ovoga primitivnog sustava vjerovanja mogu se pronaći u gotovo svakoj od novotarija koje nam danas stižu iz znanosti. Upravo ovdje se otkrića zajednice istraživača nude
uvijek tako, da objašnjavaju dokaze za koncepte kakvi za materijalističke redukcioniste predstavljaju anatemu. Tako se, primjerice, za vjerovanje u paranormalne pojave govori da ono proizlazi iz genetskih predispozicija pojedinca; iskustva zvana "tik do smrti" pripisuju se anomalijama mozga; Bog im je tek - subatomska čestica, i tako redom.

Heh... ovo vredi procitati i uzeti s rezervom, naravno...

skidam i ja da procitam...zvuci zanimljivo....