VRIJEME NAM IZMIČE
   
   Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade, ali kraće živce, šire putove, ali uža gledišta. Trošimo više, ali imamo manje, kupujemo više, ali uživamo manje. Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti, ali manje vremena.
   
   Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja, ali manje rasuđivanja, više stručnjaka, ali ipak više problema, više medicine, ali manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV previše i molimo se prerijetko. Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrijednosti. Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
   
   Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteškoću da prijeđemo preko ulice da upoznamo novog susjeda. Osvojili smo vanjski prostor, ali ne i unutrašnji prostor. Napravili smo velike stvari, ali ne i bolje stvari.
   
   Očistili smo zrak, ali zagadili dušu. Svladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.
   
   Naučili smo zuriti, ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.
   
   Ovo su vremena brze prehrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, bržih zarada i pitkih odnosa. Ovo su dani dviju plaća, ali više razvoda, luksuznijih kuća, ali uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja sve može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tijela, i tableta koje čine sve: od hrane, da stišaju, ubiju.
   
   Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu, a ništa u skladištu. Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovo pismo, i vrijeme kada možete odabrati da li ćete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
   
   Zapamtite, provedite nešto vremena sa svojim voljenima, jer oni neće biti zauvijek tu.
   
   Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onomu koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići.
   
   Sjetite se da date topao zagrljaj onomu kraj sebe, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ni novčića.
   
   Sjetite se da kažete « Volim te» svojem partneru i svojim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj zacijelit će ranu kada dolaze duboko iz vas. Sjetite se držati za ruke i cijeniti trenutke, jer jednog dana ta osoba više neće biti ponovno tu. Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli svojih dragocjenih misli s drugima.
   
   George Carlin

Izuzetan tekst, ali zaista izuzetan!

Jos jedan tekst, zbog kojeg ovdje zaista vrijedi biti.Svaka cast.

istinito... pogadja...

Dobio sam taj tekst prosle sedmice na engleskom. Istina, tuzna i bolna. Prijatelju koji je to poslao sam odgovorio da vec godinama pricam delove iz tog teksta, posebno ovo: Nikada u zivotu vise mogucnosti da ljudi komuniciraju: mobilni, Internet, fiksni telefoni, satelitski prenosi, kamerice i kamere, avionski postanski saobracaj i sta sve ne jos, a nikada manje komunikacije i druzenja medju ljudima.

Jako zanimljivo predstavljeno.
Trudim se da uvek imam vremena za prijatelje i drustvo, a vremena je zaista malo za sve sto je planirano.