Vreme kao zagonetka :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Pronašao sam u svojoj arhivi jedan prilično dosadan tekst na temu vrijeme, no unatoč epske dimenzije,
stavljam ga buregdžijama u cijelosti na uvid, jer mi se čini da u toj, teško probavljivoj materiji, ipak ima
poneka interesantna misao na temu vremena.

Vrijeme

U hrvatskom jeziku, riječ vrijeme, ima najmanje dva značenja. Jedno se odnosi na klimatske uvijete, pa pitamo: kakvo je (vani) vrijeme? Drugo se odnosi kronološki tijek vremena, pa kažemo npr.: nemam vremena! U njemačkom jeziku, za ta značenja postoje zasebne riječi : das Wetter (meteo značenje) i die Zeit (kronološko značenje), pa ne postoji mogućnost zabune. Ovdje će biti riječi o kronološkom značenju riječi vrijeme, koje još možemo zvati doba, (koje je doba dana), ali je taj izraz rjeđe korišten pa se ni ovdje neće rabiti.
Sada kad znamo koje ćemo značenje vremena razmatrati, moramo se prije svega upitati što je to zapravo vrijeme? Što znamo o vremenu? Ako uopće nešto znamo ili mislimo da znamo, imamo li kakvih dokaza, i još podosta pitanja će se usput pojaviti. Većina ljudi uvjerena je da znade što je vrijeme. O vremenu se stalno govori: daj mi vremena, nije vrijeme za to, vrijeme brzo prolazi itd. Postoje i instrumenti za mjerenje vremena. To su u davna vremena bili pješčani satovi (klepsidre), sunčani satovi, vodeni satovi, nešto kasnije mehanički, pa zatim elektronički i na kraju atomski satovi. Što oni zapravo mjere? Vrijeme? Nipošto. Naime vrijeme se uopće ne da mjeriti iz prostog razloga jer je nemjerljivo. Zašto je nemjerljivo? Zato jer nema niti početka niti kraja. Kako možemo tako nešto mjeriti? Prinuđeni smo vrijeme promatrati kao beskonačnu veličinu, pa sva mjerenja koja obavljamo ograničenim sredstvima, neminovno daju krive rezultate. Veliku pogrešku činimo kada kažemo, na primjer, da vrijeme brzo (ili sporo) prolazi. Zašto? Zato jer vrijeme nikada ne prolazi, niti brzo, niti polako. Mi smo ti koji prolazimo kroz vrijeme i samo smo kratkotrajni gosti u vremenu. Vrijeme je bilo prije nas, i biti će poslije nas. Dakle mi prolazimo, mi smo prolazna pojava, a ne vrijeme.
Kada na primjer mjerimo brzinu, pretpostavimo sportaša, automobila ili aviona, kao rezultat dobivamo pređeni put u jedinici vremena. To znači da smo mi iz praktičnih razloga, bezgranično vrijeme ipak na neki način razdijelili, na manje i veće jedinice, kojima se služimo u našem računanju vremena. Trenutno su važeće mjerne jedinice: sekunda, minuta, sat, dan, mjesec, godina, desetljeće, stoljeće itd. I ove se jedinice mogu podijeliti ili umnožiti. Uzmimo na primjer dan: dužina dana određena je jednim okretajem zemaljske kugle oko svoje osi, a taj se period dalje dijeli na 24 sata, sat na 60 minuta, minuta na 60 sekunda, sekunda na stotinke itd. Međutim ta podjela vremena je prilagođena nama i zato ne može odražavati stvarnu dimenziju vremena. Čim prihvatimo mogućnost dijeljenja vremena, upali smo u paradoks iz razloga što dijeljenje beskonačnog daje beskonačni rezultat za svaku našu podjelu.
Pretpostavimo da je kugla zemaljska nešto veća ili nešto manja nego što u stvarnosti jest (a pod uvjetom jednake brzine okretanja). U prvom slučaju dan bi bio duži, a u drugom slučaju, kraći. Tada bi i dani, sati i minute bili dulji ili kraći. Kako je to moguće? Ovisi li vrijeme o veličini nebeskog tijela na kojem živimo? Svakako ne, jer to bi značilo da postoji toliko različitih vremena koliko postoji nebeskih objekata. Svaki bi imao svoje vrijeme. Ovaj nas zaključak navodi na to, da vrijeme promatramo (ili ga shvaćamo), kao kozmičku veličinu. Veličina vremena kao takva, za svekoliki svemir mora biti iste vrijednosti, što ona u suštini i jest, a to je beskonačna veličina.
Ispravno je zaključiti, kao što je već navedeno, da, budući je svemir beskonačan, isto tako beskonačno i vrijeme, jer je sastavnica samog beskonačnog svemira. Kako smo došli do zaključka da je vrijeme sastavnica svemira? Jednostavno: kada vrijeme ne bi postojalo, ne bi postojao ni svemir, odnosno ako bi i postojao, nitko za njega ne bi znao, budući ne bi bilo vremena, niti za opažanje niti za razmišljanje o svemiru. Ipak nam i za opažanje i za razmišljanje treba vremena. To bi trebalo biti svakom jasno.
Sada se postavlja pitanje: zbog čega se tako teško razmišlja o vremenu, kako to da se ne može shvatiti njegova beskonačna dimenzija? Biti će da je jedan od mogućih razloga taj, što je vrijeme samo po sebi jedna od dimenzija. Bićima kao što smo mi, poznate su tri dimenzije: dužina, širina i visina. Pretpostavimo da je vrijeme četvrta dimenzija. Svakako da mi, ljudi, ograničenog, trodimenzionalnog poimanja svijeta, našim misaonim alatima ne možemo dokučiti oblike viših dimenzija, jer kada bi mogli, tada bi i mi bili četverodimenzionalna bića. Kako ne možemo shvatiti više dimenzije, možemo pokušati shvatiti niže, pa počnimo od jednodimenzionale. Kao što je poznato, jednodimenzionalan je jedino pravac. On ima samo dužinu koja povezuje dvije točke. Pretpostavimo sada da je taj pravac razumno biće. Kako će si to biće zamisliti višu, dvodimenzionalnu sliku svijeta, npr. trokut ili kvadrat? Nikako. Njegova su razmišljanja ograničena jednom dimenzijom, pravcem, i unutar tih datosti može razmišljati o svakom dvodimenzionalnom ili višedimenzionalnom liku kao o pravcu. Sljedeći isti primjer, zamislimo, da je trokut, kao dvodimenzionalan lik također razumno biće. Njegove mogućnosti razmišljanja ograničena su u dvije dimenzije. Kako u tom slučaju trokut može predstaviti u svojim mislima kuglu, koja ima tri dimenzije? Isključivo kao kružnicu koja je u dvije dimenzije, upravo tako, kako je i sam koncipiran. Sada će nam biti jasnije sa kakovim se problemima mi, kao trodimenzionalna bića susrećemo kada se od nas traži da shvatimo više dimenzije.
Tu nam mozak jednostavno stane, uočavamo paradoks beskonačnog, ali ga ne možemo razumjeti. Uz dosadašnje brojne pretpostavke, razmotrimo i ovu: neka je vrijeme stvarno četvrta dimenzija, koju mi ne možemo razumjeti. Nešto slično kao nepoznanica u matematici, gdje npr. vidimo znak x, ali ne znamo što predstavlja. No iz nekoliko nepoznanica dade se ipak dobiti nekakav rezultat, pa ćemo sličnom analogijom to i ovdje pokušati.
Ako smo vrijeme prihvatili kao beskonačnu veličinu, pokušajmo se prisjetiti još koje beskonačne veličine. Prva koja nam pada na pamet je prostor. Njemu nema niti početka niti kraja, dakle beskrajan je, kako u beskrajno velikom tako i u beskrajno malom. Naime nema tako malog prostora kojega ne bi mogli podijeliti na manje dijelove, pa na još manje i tako u nedogled. Isto tako iza najveće daljine ima još beskonačnog prostora. Do sada smo zaključili da su vrijeme i prostor beskonačni. Postoji li još nešto beskonačno? Izgleda da, a to bi bila energija. Naime za održanje beskonačnog prostora i beskonačnog vremena, potrebna je i beskonačno velika energija. Za materiju nije obavezno da bude beskonačna, jer kad bi doista bila takva, tada bi ispunjavala svekoliki prostor bez i najmanje praznine. Zato materija ostaje u našem trodimenzionalnom svijetu.
Iako našim razumom ne možemo sagledati niti vrijeme, niti prostor, niti energiju, možemo pretpostaviti da te tri pojave spadaju u sastavnice viših dimenzija.
Dakle u jednom više dimenzionalnom svijetu, mi bi pripadamo u niže pojavne oblike, slično kao što u našem trodimenzionalnom svijetu egzistiraju dvodimenzionalni i jednodimenzionalni oblici. Mi smo njih svjesni, a oni nas nisu. Tako je vjerojatno i sa višim dimenzijama u odnosu na nas. Oni nas, kao niži oblik postojanja registriraju, ali mi njih ne. Vjerojatno im izgledamo, kao što nama izgledaju amebe ili protoplazme gledane mikroskopom. S tog čovječe, ne zaboravi, kad gledaš na sat, ne mjeriš vrijeme, već mjeriš kako istječe tvoje gostovanje u vremenu. Vrijeme je vječno. Iako ova tema nije ni izdaleka iscrpljena, prestajem za sada sa daljnjim pretpostavkama i razmatranjima jer NEMAM VREMENA. Nastavak slijedi….. ako ga bude....

Prosinac, 2001. g B. Borsaca