Kao dijete sam bio nevidjena cicija. Nije bilo nacina da me neko nagovori da mu posudim jaknu, majicu, plocu, kasetu, film, bilo sta, a ne daj Boze da me je neko upitao za pare, tek je to bilo izvan svih mogucnosti.
I onda se desilo nesto sto me je promijenilo za sva vremena.
Jednog kisnog popodneva, kada je vladalo nevrijeme kakvo valjda moze samo na Dinari da se dogodi, i kada bas nismo ocekivali goste, nenadano upade komsija Stevan na vrata, sav promrzao i pokisao. Naravno,uslijedili su uobicajeni pozdravi, pitanja u stilu kako si i sta radis, posluzivanje kafom i rakijom, i dok je sve to trajalo primjecivali smo da se Stevanu lagano povecava nervoza, meskoljio se u fotelji lijevo - desno dok konacno nije skupio hrabrosti da kaze zasto je u stvari navratio.
" Znas komso, neugodno mi malo da kazem, ali neki su mi poslovi propali, izgubio sam ogromne pare i sada nemam koga drugog da pitam..."
Stari je polako pijuckao rakiju i gleda sa osmjehom u njega.
" Koliko ti treba, prijatelju ? "
" Paaaaaa....2000 maraka ako je ikako..."
Covjek jos nije ni dovrsio recenicu, a stari je vec bio otisao u drugu sobu i nakon nekog vremena se vratio sa sveznjem novcanica.
" Evo komso, ima tu jedno 4000, nadam se da ce biti dovoljno " - uz osmjeh rece stari.
" Ali prika, ja sam pitao samo za..."
" Ma tih 2000 je da se izvuces, da krenes opet s poslom, a ostatak je da ti se nadje dok ne dovedes sve opet u red " - kratko odgovori stari i odmah promjeni temu.
Komsija je zapanjeno stavio novac u dzep, zahvaljivao se do besvjesti, obecavao da ce vratiti novac u najkracem mogucem roku i sve ostalo sto vec uz to ide. Nakon jos malo price, Stevo ustade i ode.
Prosle su tako tri godine, Stevan vise nije navracao, kad sretne starog u gradu samo ga je kratko pozdravljao a ponekad cak i mijenjao stranu ulice samo da ne bi sreo starog. A stari ga nikad nista nije pitao, stalno ga je zvao da navrati, pitao ga je za porodicu i zdravlje ali nikada za pare i kako idu poslovi.
Medjutim, Stevan nikad vise ne navrati, nikad nije vratio novac, ali stari ni do dana danasnjeg to nije spomenuo.
I od tada sam i ja postao takav. Dijelim i sakom i kapom, ma za sta me bilo ko upita nema problema, kada sam isao kuci prije neku godinu ponio sam sa sobom 5 torbi i 15000 $ i nakon 40 dana se vratio sa 20 $ u dzepu i s jednom kesom u ruci. Ako ko vrati nesto posudjeno, u redu je, a ako ne...ma nikad ne bih pitao.Vracao mi je i vraca mi Gospod na razlicite nacine, i to me cini srecnim i zadovoljnim, ne treba mi nista vise.
I neki dan navrati kod mene jedan moj drugar, ljut i ogorcen, kaze da je posudio tom i tome toliko i toliko para prije dugo vremena, ovaj ne vraca, sada taj moj drugar hoce ovoga da tuzi, bije, razbije kola i u bijesu spomenu da bi mozda samo pistolj pomogao.
Ja sam mu najradije htjeo reci Gospodnje rijeci "...ko ti trazi kosulju ti mu podaj i haljinu..." , ali nisam.Znam kakvo vrijeme vlada danas mozda ja tu ovako naivan i ne pripadam, mozda bi me covjek pogresno shvatio i proglasio budalom, pa sam mu zato ostavio da sam razmisli i uradi kako treba.
Sta bi mu vi savjetovali i kako bi ste vi postupili da ste na njegovom mjestu ???

Pozdrav i da vas Bog cuva...

angus@serbiancafe.com

Vracao mi je i vraca mi Gospod na razlicite nacine, i to me cini srecnim i zadovoljnim, ne treba mi nista vise.