Voyager 2

Voyager 2 svemirska sonda je lansirana 1977. Identična je sondi Voyager 1 i obje su bile dio Voyager programa. Razlika je u tome što je Voyager imao drugačiju putanju tijekom susreta sa Saturnom, zaobilazeći bliski susret sa mjesecom Titanom i iskorištavajući gravitacijsku "odskočnu dasku" da dođe do planeta Urana I Neptuna. Tako je postaal prva sonda koja je posjetila ta dva planeta i prva sonda koja je napravila "Veliki obilazak" Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna. To je moguće samo uz rijetko posloženje tih planeta koje se događa svakih 176 godina. Voyager 2 je s dobrim argumentima sonda koja je dala najviše informacija, posjećujući 4 planeta i njihove mjesece s moćnim kamerama i raznim znanstvenim instrumentima

Sadržaj
1 Planiranje misije i lansiranje
2 Istraživanja
2.1 Jupiter
2.2 Saturn
2.3 Uran
2.4 Neptun
3 Izlaz iz sunčevog sustava

Planiranje misije i lansiranje

Voyager 2 je prvotno trebao biti Mariner 12, dio Mariner programa. Voyager 2 je lansiran 20. kolovoza 1977., s Cape Canaverala, Florida na raketi Titan III-E Centaur.

Posada na Zemlji je bila toliko zauzeta sa lansiranjem da su zaboravili poslati važni aktivacijski kod Voyageru 2. Tako je sonda ugasila svoju glavnu visokofrekventnu antenu. Na sreću, zemaljska posada je uspjela uspostaviti vezu koristeći niskofrekventnu antenu i poslati aktivacijski kod.

Istraživanja

Jupiter

Najbliži prelet Jupitera dogodio se 9. srpnja 1979. Voyager je otkrio nekoliko prstena oko Jupitera.

Saturn

Najbliži prilaz Saturnu dogodio se 25. kolovoza 1981.

Dok je bio iza Saturna (gledano sa Zemlje), Voyager 2 je ispitao Saturnovu gornju atmosferu sa svojim radarom da izmjeri temperaturu i profil gustoće. Voyager 2 je otkrio da na najvišim razinama (7 kPa) Saturnova temperatura je bila 70 kelvina, dok je na najdubljim izmjerenim razinama (120 kPa) temperatura se popela na 143 kelvina. Sjeverni pol je ispao 10 Kelvina hladniji iako to može biti sezonsko.

Nakon preleta Saturna, platforma s kamerom na Voyageru 2 se zakočila ugrožavajući nastavak misije prema Uranu i Neptunu. Srećom, posada na zemlji je uspjela ispraviti problem i poslala sondu prema Uranu.

Uran

Najbliži prilaz Uranu bio je u 24. siječnja 1986.

Voyager 2 je otkrio 10 prije nepoznatih Uranovih mjeseca, proučio planetovu jedinstvenu atmosferu (izazvanu njegovim osnim pomakom od 97.77°) i proučio je Uranove prstene.

Neptun

Najbliži prilaz Neptunu dogodio se 25. kolovoza 1989. Budući da je ovo bio zadnji veliki planet koji je Voyager mogao posjetiti odlučeno je da će Voyager napraviti bliski prilaz mjeseca Trirona, bez obzira na posljedice za putanju, koje je i Voyager 1 osjetio preletom Saturnovog mjeseca Titana. To je bila mudra odluka jer se pokazalo da Triton ima fascinantnu površinu. Sonda je također otkrila Veliku tamnu točku, koja je od tada nestala prema Hubbleovom teleskopu. Provotno se mislilo da je to veliki oblak, ali je kasnije zaključeno da je to rupa u oblacima.

Izlaz iz sunčevog sustava

Budući da mu je planetarna misija gotova, Voayger 2 se sada opisuje kao sonda na međuprostornoj misiji, koju NASA koristi da sazna kakav je Sunčev sustav izvan heliosfere. Voyager 2, nasuprot Voyageru 1 (za kojeg se smatra je je prošao izlazni šok) još nije izašao iz Heliosfere. Prema podacima od 30. prosinca 2005. Voyager 2 je na udaljenosti od 78.4 AU od sunca i izlazi iz sunčevog sustava brzinom od 3.3 AU godišnje (oko 15.6 km/s).

Od Voyagera 2 se očekuje da će nastaviti slati podatke negdje do 2030ih.

Izvor: Wikipedia