Volimo li zaista druge? :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Ovo pitanje nam se može činiti očitim međutim ako malo bolje preispitamo sebe vidjet ćemo da smo više zabrinuti time dali nam se netko obraća, ili dali nekog trebamo, nego, dali nas ta osoba zaista interesira. Također, u odnosima tražimo više nekoga tko će odgovarati našim životnim planovima nego da nas ta osoba zaista privlači što naposljetku i dovodi do rastava. Osoba s kojom se rastajemo u prevedenom smislu predstavlja ono što ne možemo prihvatiti kod nje, zaboravljajući da se radi o jednoj te istoj osobi. Možda nam se na prvi pogled ova teza čini pesimistična, međutim on nas oslobađa od nepotrebnog ulaganja energije u vlastitu sliku koja je ionako ljuštura nesvjesnog. Mnogi su svjesni tih problema, ali isto tako vjeruju da su moguće brze promjene, odlaze na tečajeve, na razna iscjeljenja, ali rezultati su minimalni, jer navike nepovjerenja u sebe stvarane su godinama odgoja i promjene ne mogu doći očekivanom brzinom. Ipak, psihoterapija, religijske ustanove i kratki tečajevi dobro prolaze na tržištu, jer povlađuju ego-zahtjevima. Psihoterapeut mnogo lakše poseže za stavom da je potrebno slijediti vlastitu sreću i ukoliko su iscrpljene sve mogućnosti, on savjetuje da se prekine brak. Religija nudi oprost grijeha, ukoliko varamo primjerice u braku, što nam dovoljno govori da se ovdje i u jednom i u drugom slučaju obje kombinacije služe kao produžena ruka kada ego zapne u svojim manipulacijama. Psihoterapija ne daje konačne odgovore na život, ona nas uči kako da se socijaliziramo na bolesno društvo, a za nju Bog ne postoji kao niti beskonačni svemir, ni besmrtna duša. Nipošto ovdje ne smijemo marginalizirati uspjehe psihoterapije u smislu otkrivanja potisnutih sadržaja koju kroz praksu pojedinac privodi u svijest, ali kako smo rekli, dolazimo u opasnost da upadnemo u sustav pretinaca. Počistimo jedan pretinac, onda idemo u drugi, gdje problem sagledavamo izdvojen iz cjeline. Psihoterapija se pravi da cjelina ne postoji, već da se radi o neuravnoteženom pojedincu, stoga su i rezultati terapije ograničeni i ne mogu na dulje vrijeme dati pojedincu odgovore koje nam postavlja naše nesvjesno. Psihoterapija daje odgovore na neke naše emocionalne probleme, ali ona ne priznaje da nesvjesno postavlja pitanja smisla. Ako i postavimo tezu da nesvjesno smisao traži u ljubavi, onda je jasno da moramo voljeti bez traženja ičega zauzvrat, jer je naše traženje automatika koja zahtjeva da se ispunimo drugim, a to je posjedovanje. Stoga, kada Jung kaže da put prema središtu Jastva traje cijeli život, kome je to privlačno i zamislite koji bi to marketing bio uspješan na tim zasadama? Vračajući se na početak pitanja, sve to činimo jer želimo da smo mi ti koji sve možemo, koje vole više nego drugi. Pir narcisa nikako da završi pitanjem: zar sam toliko jadan i nezadovoljan da trošim svu energiju u sliku u kojoj želim dokazati sa da sam bolji od drugih?

Sljedeći primjer nam govori o tome kako izgleda jedna normalna i jednostavna priča o ego manipulaciji. Anita je odgojila troje djece, napravila je znanstvenu karijeru i udala se. Muž joj je umro nakon dvadeset godina braka a nekoliko godina kasnije djeca su otišla u svijet i tada je pala u depresiju počevši uzimati antidepresive. Prvo što je rekla kao uzrok svog problema jest da ju više nitko ne treba i da se na tu činjenicu ne može naviknuti. Poistovjećivanje s vanjskom maskom (Personom) donosi razočarenje, jer to je samo jedan mali dio našeg psihičkog života koji nam služi za preživljavanje u vanjskom svijetu. No što je zaista bio problem u spomenutom primjeru? Zašto se nađemo povrijeđenim kada nas drugi više ne pozdravlja onim žarom kakvim nas je prije pozdravljao? Da li je ego osjetio da ga nema tko potvrđivati? Očito je da smo život zamijenili ego identifikacijama a ne istinom. Ego identifikacije su projekcije arhetipa Jastva, tj. ne vidimo da ono što nas privlači u objektu zapravo potiče od arhetipa koji u sebi nosi neasimiliranu psihičku energiju koja se ponaša autonomno. Neosviješten arhetip Jastva osjećamo kroz nagle i nekontrolirane reakcije gdje problem tražimo u vanjskom događaju. Pošto smo navezani na vanjske objekte, sebe identificiramo tako da na nas mora uvijek netko obraćati pažnju. U tom slučaju Jastvo se uvijek primarno projicira na prijatelje, djecu, roditelje, naciju. Iz te projekcije nastaju svi oblici nacionalizama jer država umjesto Boga postaje opsesija, ili pak tijelo. Jasno primarna identifikacija Jastva kod muškaraca se manifestira kroz posao, dok kod žena je to usmjereno na majčinstvo, pa kao u spomenutom primjeru, odlazak djece majku jako pogađa. Pravo Ja leži iza površnih identifikacija i nemoguća je trenutna promjena. Obračun s egom mora biti potpun, u tom obračunu ne pomažu narcisoidna religijska zazivanja niti intelektualne konstrukcije, tu stojimo ispred vlastitih obmana kojima je teško pogledati u lice. Kakav dramski susret, vidjeti sebe u ulozi obmanjivača. Taj susret je analogan neurotičaru koji sebe samoobmanjuje na način gdje dobro i zlo smješta izvan njega, a on oponaša nevinu figuru koja je žrtva slučaja. Tako je i sa svim oblicima ljubavi koje se usudimo tako zvati, a da uopće ne vidimo da smo zapravo žrtve vlastitih nesvjesnih projekcija sebičnosti i narcisoidne samoobmane. Kada u našim ljubavnim odnosima odstranimo predrasude koja dolaze iz naše želje da posjedujemo i želje da nas netko drugi ispuni, onda možemo govoriti o ljubavi koja više nije navezana samo na partnera već se ona manifestira i našem odnosu sa svijetom. Nema spasa u narcisoidnim iluzijama u kojima dominira posjedovanje, jer odnos u kojem nešto želimo zadržati za sebe jest vlastita obmana u kojoj ne želim voljeti već posjedovati. Ukoliko ne možemo ostvariti minimum toga, pokušajmo ako ništa drugo ne obmanjivati sebe da je moguće spojiti voljenje drugoga i posjedovanje.

Izvor