Malo je ljudi koji su u potpunosti zadovoljni sobom. Ako malo bolje razmislite, skoro da i ne poznajete takvu osobu. Gotovo svako promenio bi bar jednu stvar na sebi, bilo da se radi o klempavim ušima, lošem karakteru, kilogramu viška ili određenoj emociji. Dovoljna je samo ta jedna jedina stvar koja konstantno iritira, pa da misli budu usmerene samo u tom pravcu. "Zašto ne mogu da smršam?" ili: "Zašto pocrvenim kad treba da kažem nešto važno?", "Zašto uvek lupim neku glupost?" Takvih pitanja je bezbroj. Ako njima budete previše mučili sami sebe, ozbiljno ćete ugroziti svoj osećaj vrednosti.

Osobe koje se osećaju manje vrednim nesigurne su u sebe i u svoje kvalitete. Prilično su malodušne i plašljive, te za svaki budući potez unapred predviđaju neuspeh. Ovakvo mišljenje koje pojedinac ima o sebi okolina uočava jasnije nego što možete pretpostaviti - kroz način oblačenja, izbor prijatelja ili životni stil. Neko će pokušati da otkrije vaše prave kvalitete, mada će većina ostati ravnodušna, pa će se jednostavno okrenuti na drugu stranu.

Iako se psiholozi slažu da se samopouzdanje gradi u najranijem detinjstvu i uči u porodici, morate shvatiti da nikada nije kasno za radikalne promene. Ali, jedina osoba koja može efikasno uticati na to jeste isključivo vi sami. Nije jednostavno, nije brzo, ali s vremenom stvari mogu doći na svoje mesto.

Svaka osobina koju ne smatrate dobrom, sve ono što ste učinili loše - ima protivtežu o obrnutom smislu. Kada to uočite, lako ćete pronaći rešenje svojih problema. Uzmite papir i olovku, pustite omiljenu muziku za opuštanje i pozabavite se preispitivanjem sebe i svojih osobina. Ako imate poljuljan osećaj lične vrednosti, u početku ćete se prisećati samo loših stvari ili situacija u kojima niste bili zadovoljni sobom. No, uskoro ćete se setiti i prilika u kojima ste se osećali dobro.

Da biste iskreno zavoleli sebe, u sve što činite uložite maksimalan trud i energiju. Zatim, ponavljajte sebi da ne postoje nerešivi problemi. Drugo, podsećajte se na to da svaki čovek na svetu, pa i vi, ima pravo na greške. Ma kako istrošeno zvučalo, na greškama se uči i one su zapravo vaša mogućnost za lični rast i napredak. Dalje, ne zaboravite da ste okruženi ljudima koji vas vole. Sve to može vam pomoći da se s vremenom osetite mnogo bolje i postanete samouvereniji.

Konačno, znate i sami da ima mnogo osoba koje drugima ne žele dobro, koje su pakosne i zavidljive. Budite otvoreni i iskreni, ali ne i lakoverni. Nemojte vrednovati sebe samo očima drugih ljudi.

Koliko ljudi danas vole sebe i misle na sebe.Neka mi oproste svi ali koliko puasaci vole sebe,narkomani ili svi koji ne daju znacaja sebi i svom zivotu?
Sta vi mislite o ovome?

Nevezano za temu, predlazem da otvaras po jednu temu na dan .
Kako bi mogli da se skoncentrisemo na ova vazna zivotna pitanja a ona iziskuju izvesno umno angazovanje. -_-

Bitno je da osoba nikad nije potpuno zadovoljna sobom jer ce tako raditi na sebi i graditi samopouzdanje.Nije mijasno zasto stalno pominjes pusace i narkomane kao osobe koje ne vole sebe zar e postoje i drugi primeri?Mislim da su oni posebna tema koja je samo deo ove price

... pa, ako uzmemo da cak i hriscanstvo gaji postulat 'ljubi bliznjeg svog kao samog sebe'
zakljucak je da smo sebi prva i prava ljubav u svakom smislu  

i ne mislim da se neka nasa sitna ili krupna nezadovoljstva samim sobom kose sa tezom da sebe volimo najvise, pa onda sve ostale i ostalo...
isto tako ne mislim da pusaci, narkomani, alkoholicari, gojazni itd. ne vole sebe, zato sto su 'slabi' na ovo ili ono, iz bilo kog razloga- oni verovatno jesu nezadovoljni, nesrecni, nepronadjeni, izgubljeni, i svasta nesto, ali daleko od toga da sebe ne vole
jer bi onda sledilo da samo stabilne licnosti vole sebe, a to naprosto nije istina, vec generalizacija
mozda je blize istini da sebe ne cene, a to je vec druga i duga prica...

'ljubi bliznjeg svog kao samog sebe znaci ponasaj se prema drugom kao prema sebi.

Voli i postuj prvo sebe 

Machak - pogodila si ga ko prstom u oko - to i je i moje misljenje - ljubi bliznjeg kao sebe - znaci to sto znaci i ne moze se prevesti na drugi nacin. U tome postoji duhpvna istina koja je mnooogo starija od Hrista, jevrejskog Boga i njihovih proroka.

Mrznja prema sebi - gde na to "sebe" mislim na duh i formu - je najveca kocnica nasem spiritualnom razvoju. U ljubavi prema sebi ne treba da postoji egocentricno divljenje "jao sto sam lep i pametan" - nego treba da bude osecaj mira i spokoja koji covek oseca kada se nalazi sam sa sobom u balansu. Kada slusa svoj unutrasnji glas i radi ono sto oseca da je dobro za njega. Jer tek kada postigne svoj unutrasnji mir i ljubav - covek moze to da siri drugim ljudima i da im "prenosi " ista osecanja. Postoji izreka - zasto bi te drugi voleli ako sam sebe ne volis.

Какав спој. Joca_jox и decky999. 3 метра текста а ништа не кажу.

Какав, бре, спиритуалан развој, какви бакрачи. Довољна ја последња реченица "Postoji izreka - zasto bi te drugi voleli ako sam sebe ne volis." и то је тачно.

Pa dobro ako si ti sad aminovao mozemo da zakljucamo temu pa da se razilazimo polako


...ajde ljudi fajronat - dosao cika Davidovac.....

da bi mogao da volis druge prvo moras voleti sebe 

 

Voljeti sebe?

Bez kontakta sa svojim unutarnjim djetetom ostajemo izgubljeni na površini stvarnosti.
U zagrljaju s njim ulazimo u dubinu – tamo gdje se možemo voljeti.

Jedna od najčešćih rečenica koju pronalazimo u priručnicima za samopomoć je: "Voli sebe". Postoje razne inačice tog jednog te istog, univerzalno prihvatljivog i teško primjenjivog savjeta: "Trebate najprije voljeti sebe da biste mogli voljeti druge", "Tek kada volite sebe voljet će vas i drugi" i slično. Međutim, nemoguće je samo tako odlučiti voljeti sebe. Do jučer se nisam volio, a danas se volim – to tako ne ide. Na temelju čega se danas volim, a jučer sam se osjećao krivim, usamljenim, nevažnim ili odbačenim? Kako se voljeti?

Pitanje kako je tu ključno. Ono proizlazi iz "kao tko?". Želimo voljeti sebe onako kako bi nas netko mogao voljeti. A tko je taj netko? Stvari postaju jasnije ako u priču uvedemo dva glavna lika: unutarnje dijete i unutarnji roditelj. Ti likovi, iako su unutarnji nisu ništa manje stvarni. Svako od nas je bio radoznalo, spontano, nepromišljeno dijete koje je živjelo uronjeno u stvarnost. Kao takvi, primili smo u sebe bezbroj opisa, definicija sebe samih: "Sve radiš krivo", "Nikad nisi dovoljno dobar", "Plačeš jer si slab", "Sram te bilo" i tako dalje. Zaista su rijetki oni koji nisu prošli kroz neki oblik ovakve psiho-emocionalne torture. Kao odrasli ljudi, u komandnoj ploči svog uma nosimo te naučene, destruktivne definicije sebe samih koje nas sprječavaju da se volimo. Postupamo sami sa sobom u našim glavama onako kako su roditelji postupali s nama dok smo bili djeca.

Taj mentalni kod većinu ljudi sprječava u doživljaju vlastitog života. Odrasla osoba u nama je ona koja djeluje, a dijete u nama je ono koje doživljava. Aktivnost bez doživljaja ostaje prazno iskustvo, a doživljavanje bez djelovanja dovodi do letargije i osjećaja nedoraslosti. Većina ljudi u današnjem društvu je u stalnoj strci i izbjegava kontakt s unutarnjim djetetom. Na taj način kroz glavu napuštamo srce.
 Izgubivši dodir s esencijalnim dijelom sebe, sa samim doživljajem postojanja, tražimo da nam ga nadomjesti netko izvana. Najčešće tako nešto tražimo od partnera. Kada je unutarnje dijete usamljeno onda trebamo nekog da mu pravi društvo na specifičan način, na način na koji je tražilo, a nije dobilo ljubav od roditelja. Takozvano sebično unutarnje dijete traži da se sve vrti oko njega, takozvano ranjivo unutarnje dijete traži zaštitnika, takozvano napušteno unutarnje dijete traži nekog tko bi bio stalno uz njega.

Samoća unutarnjeg djeteta u život odraslog čovjeka dopire iz prošlosti kada je dijete zaista iskusilo neku vrstu zanemarivanja ili nasilja. Trauma gubitka ili odlaska roditelja stvara unutarnju samoću koja je obojena napuštenošću, trauma zlostavljanja stvara unutarnju samoću koja je ranjiva. Mogućnosti i kombinacija je bezbroj jer svako neprepoznavanje djetetove osobnosti, doživljaja ili emocija gradi zid između djeteta i roditelja koji se kasnije u životu zrcali iznutra - kao zid između unutarnjeg djeteta i unutarnjeg roditelja.

Projicirajući svoje dječje potrebe na partnericu/partnera tražimo od nje/njega da napravi posao za nas – da razbije zid koji je u nama i učini nas cjelovitima. Na taj način stvaramo odnose kroz koje vežemo jedni druge. S druge strane, osvještavajući samoću, potrebe ili bol našeg unutarnjeg djeteta, suočavajući se s porukama koje ono nosi, možemo ih riješiti ne tražeći da nas drugi vole na unaprijed definiran način. Kada je unutarnje dijete od strane unutarnjeg roditelja voljeno, stvara se unutarnji krug ljubavi.

Unutarnji dijalozi za koje smatramo da se odvijaju između nas i nekih drugih često su zapravo dijalozi između našeg unutarnjeg djeteta i unutarnjeg roditelja. Učeći slušati taj topao, mek glas, glas srca, učimo slušati o željama i potrebama svog unutarnjeg djeteta. Učimo biti cjeloviti kroz zagrljaj srca i uma.

Dijete je takvo da neće odjednom reći sve. Najprije treba steći povjerenje. Onda postaje iskreno, neposredno i spontano – kako u izražavanju svog svjetla, tako i u izražavanju svoje tame. Dijete se ljuti kad je ljuto, plače kad je tužno, smije se kad je radosno. Ono doživljava, osjeća i postoji. Bez kontakta s njim smo izgubljeni na površini stvarnosti. U zagrljaju s njim ulazimo u dubinu – tamo gdje se možemo voljeti.

© Tomica Šćavina 2008

Izvor: Poticaj