Vodik je gorivo budućnosti


dr. Frano Barbir

Gorivne ćelije i vodikova energija mogle bi, kažu stručnjaci, biti energetska alternativa svijetu koji traži izlaz iz previsokih cijena nafte i nepredvidljivih odnosa što vladaju tržištem plina.

Jedan od ljudi koji se upravo tim tehnologijama bavi već desetljećima je dr. Frano Barbir, Hrvat koji je karijeru stekao u SAD-u kao profesor u Connecticutu i te potpredsjednik jedne kompanije u West Palm Beachu.

Danas radi na sličnim projektima, no sa sjedištem u Istanbulu, ali i na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Velika mu je želja poticanje orijentacije na razvoj obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj.

S Barbirom je razgovarao Zdravko Cesar za Večernji list.

Na početku svoje karijere radili ste u Institutu brodogradnje u Splitu da biste danas krenuli zatvoriti taj krug - povratkom u Split. U međuvremenu ste najveći dio života proveli u Americi?
Izgleda da je tako. U Ameriku sam otišao 1988. godine jer je to bio najveći izazov za mene i ostale stručnjake koji su se željeli baviti novim tehnologijama i to je bilo jednostavno mjesto gdje se to moglo raditi.



Osim što sam napravio doktorat o vodiku, radio sam i u kompanijama koje rade s gorivnim ćelijama poput Energy Partners, Proton Energy Systems i na sveučilištu u Connecticutu kao profesor i tamo je osnovan centar za gorive ćelije. Sve to mi je iznimno pomoglo u stručnom smislu.
Vodik je još uvijek za većinu ljudi gotovo pojam iz znanstvene fantastike?
Slažem se s vama. Bio je to isto i za neke stručnjake čak i u Americi.

No, prije četiri godine predsjednik Bush je u jednom od svojih obraćanja naciji spomenuo da bi to mogla biti alternativa skupoj nafti i od tada je vodik uz gorive ćelije neprestano na vrhu zanimljivosti. On je postao, kako Amerikanci vole reći, mainstream.

Je li se krenulo ipak dalje od same zanimljivosti?
Naravno. Amerikanci su napravili viziju budućnosti i strategiju koja se temelji na korištenju vodikove energije. Jasno je da je upravo on važan za Ameriku kao strateški protuodgovor za smanjenje uvoza nafte.
U Europi ti projekti imaju nešto drukčije ciljeve, prije svega su važni zbog smanjenja emisije stakleničkih plinova koje, naprimjer, Amerika još ne priznaje ne želeći potpisati protokol iz Kjota.

Široj javnosti su najzanimljivije gorive ćelije koje se koriste u automobilskoj industriji?
Naravno da je to zanimljivo u ovom svijetu gdje su automobili potrošna roba koja postaje sve skuplja zbog cijene goriva. Tu se već daleko odmaklo, u Americi General Motors, u Japanu Toyota i Honda, a u Europi Opel (zahvaljujući GM-u), tu je i Fiat pa i Francuzi.

Sve je, međutim, još uvijek rezervirano za unikatne modele i komercijalno će se u širokoj uporabi naći otprilike za deset do petnaest godina. Danas još nema potrebne infrastrukture, cijene su visoke itd. No, da je naprimjer gospodin Benz čekao da mu se pojave idealni uvjeti - vjerojatno ni danas ne bismo imali dizelski motor!

Što se događa s takozvanim stacionarnim gorivnim ćelijama?
One u principu mogu koristiti vodik ili prirodni plin. Danas se tu rade tek manje količine s kogeneracijom jer proizvode i struju i toplinsku energiju.

U Europi to posebice guraju veliki Vaillant i Wiesman. Postoje i male gorivne ćelije za prijenosne uređaje, za koje naprimjer Japanci tvrde da bi za samo dvije godine mogle postati komercijalnima. Slične uređaje u Americi već testira vojska.

Može li dolazak gorivnih ćelija usporiti činjenica da vodik, naprimjer, ima smisla samo ako se proizvodi iz obnovljivih izvora jer je sve ostalo preskupo?
Jasno da može, ali pogledajte koji su danas prioritetni procesi u energiji. To je, u prvom redu, upravo tvrdoglavo inzistiranje na povećanju obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji energije, što znači da se stvaraju dobri temelji za vodikove tehnologije.

U Europi se donosi takozvani sedmi okvirni program, u kojem je prioritet upravo vodik i gorivne ćelije. Mogu vam reći da je prošlom šestom okvirnom programu Europa izdvojila za tu namjenu dvjesto osamdeset milijuna eura, iako se procjenjuje da je industrija potrošila još najmanje dva puta toliko novca.

Znači li to da je vodik budućnost?
Sigurno. Smatram da će do 2050. godine upravo vodik uz električnu energiju biti glavni svjetski energenti. Do tada će se manje-više energija proizvoditi iz plina, nafte, no dugoročno posve sigurno iz obnovljivih izvora.

Mogu li se onda dogoditi i velike promjene na energetskoj karti svijeta. Do sada su tu velike multinacionalne kompanije, kao i Amerika i, naravno, Rusija sa svojom naftom i plinom?
Nemojte se iznenaditi ako vrlo brzo u taj vrh uđe, naprimjer, Kina koja kreće velikim koracima u energetsku budućnost. Ona već danas troši svake godine deset posto više energije za rastuće gospodarstvo, njihovi su proizvodi jeftini i kvalitetni, a slično se može očekivati i od Malezije, dijela Afrike pa i južne Amerike.

Velik dio tih zemalja, uvjetno rečeno u razvoju jednostavno je preskočio neku fazu. Na primjer, fazu fiksne telefonije jer nisu imali potrebnu infrastrukturu za to, već su svi na mobilnoj telefoniji! A tako se može dogoditi i s novim izvorima energije.

No, postoji li neka zemlja koja je blizu toga da postane energetski potpuno neovisna već danas?
Po mojem mišljenju, to je svakako Brazil. Mislim da će ta zemlja već ove godine biti gotovo potpuno neovisna u energetskom pogledu jer oko devedeset posto potreba rješavaju električnom energijom iz hidroelektrana, a ostatak iz nuklearke.

S druge strane, u transportu se s više od pedeset posto koristi etanol koji se dobiva iz šećerne trske i jeftiniji je od benzina. U međuvremenu su otkrili da imaju i svoja nalazišta plina, a naravno imaju i vlastite nafte.

U Brazilu imaju hidroelektrane od četrnaest gigavata i žele od etanola raditi vodik kako bi bili u trendu novih tehnologija, što danas-sutra može biti ulaganje za sam vrh u svijetu.

Nažalost, mi u Hrvatskoj još energetski s nekih pedesetak posto ovisimo o uvozu. Posve drukčija slika koja bi mogla postati možda još i gora?
Pa, gledajte samo jedan element. Mi smo si postavili cilj do 2010. godine povećati udio obnovljivih izvora na 5,5%.

Europa je postavila tu ljestvicu na 22% i mislim da smo tu trebali daleko više napraviti. S druge strane, svi se pitaju što će strani turisti reći kada, naprimjer, vide vjetrenjače pokraj mora?

Siguran sam da neće reći, kako je to ružno, već - kakav je to pametan narod. Stručnjaci su tako potrošili godine kako bi izmjerili količine i snagu vjetra na otocima da bi Ministarstvo odjednom zabranilo takvu gradnju elektrana na otocima!

Znam da Končar radi nešto s gorivnim ćelijama, moglo bi se tako uključiti dosta drugih ljudi i mislim da bi Hrvatska čak i kratkoročno mogla postati jedna od vodećih zemalja u Europi kada se radi o takvim tehnologijama budućnosti.

Prije petnaestak godina su, naprimjer, u Münchenu iz sunčeve energije proizvodili vodik. Zašto se to ne bi moglo i kod nas?

Grci su zamislili na jednom otoku napraviti demonstraciju vodikove ekonomije i za to su već zatražili od EU oko četrdeset milijuna eura.

Zar mi to ne bismo mogli na jednom od naših otoka gdje bi se višak energije iz sunca i vjetra pretvarao u vodik za transport, skladištenje...? Da i ne govorim koliki bi to bio plus za promociju našeg turizma.

Mišljenja za i protiv nuklearne energije su također vrlo različita. Kakvo je vaše?
Mislim da su nuklearke u jednom prelaznom razdoblju moguće, no to je vrlo osjetljivo pitanje. Kao ekolog nisam za nuklearne elektrane, a kao znanstvenik i inženjer mislim da su one u ovom razdoblju još itekako potrebne.

Na kraju, jedno od osobnih iskustava. Vi ste bili u ekipi koja je napravila prvi automobil u svijetu na pogon membranskih gorivnih ćelija. Kako je to izgledalo?
To je bilo u West Palm Beachu, u Floridi, gdje je jedna privatna kompanija proizvodila automobil Consulier izrađen od materijala što se koriste u industriji zrakoplova.

Šasija je bila teška samo sto i pedeset kilograma , a kada smo mi ugradili sve potrebno za pogon - automobil je bio težak tonu i pol. Gorivne ćelije su bile snage tri puta po pet kilovata, sa spremnikom od šezdeset litara, u koje je stalo jedan kilogram vodika.
Krajnji je rezultat bio da prosječan automobil u Americi s jednim galonom goriva prolazi dvadesetak milja, dok je naš s našim gorivom prošao tri puta više - čak šezdeset i pet milja. No, sve je to bilo prije vremena, tako da se cijeli projekt napustio.

Izvor: NetPortal