Vjerujete li? :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Evo odgovaram Silvanusovom pozivu...

Najprije bih otkrio svoju projekciju potencijalnih odgovora: dakle očekivao sam da će većina odgovora glasiti ovako -

a) da

b) poneki

c) da!!!!!

d) većinom

e) ne

f) da

Moji odgovori su jednostavni i glase ne, po svim rubrikama. Objašnjenje. Pitanje nacionalne pripadnosti - nacionalizma u posljednje je vrijeme izuzetno zahvalna tema za povjesničare, ali već dva stoljeća ona je osnovica modernih država i njihovog obrazovnog sustava.

Postoje tri gledišta oko porijekla nacije:

a) prvo (koliko vidim i najčešće) glasi da je nacija primordijalna kategorija koja postoji oduvijek i nepormijenjena, a početak joj se gubi u magli pretpovijesti

b) druga tvrdi da je nacija trajna kategorija, no promjenjivog karatkera - npr. nacija A postoji, ali nije isto biti ripadnikom nacije A u npr. 15 st. ili u dvadesetom st. No i njoj je imanentno vjerovanje u to da su (gotvo) svi njezini pripadnici duobko svjesni toga da su dio nekakve šire zajednice, koju potom znaju definirati i da svi uvijek teže k stvaranju države koja je konačni i sveti cilj

c) posljednja (a koju kako je vidljivo iz mojih odgovora i ja prihvaćam) tvrdi da je nacija konstrukt modernog vremena zamišljena, ali ne i izmišljena(!) kategorija. Njezino "prednacionalno" razdbolje je ono kada se ona naziva etnijom - tj. takvom zajednicom da se ona jasno da razlikovati od drugih, no njezini stanovnici nemaju svijest o tome da su njezini pripadnici dok se ne susretnu s "drugima", nemaju svijest o tome kolike su granice njihove zajednice, koliko njihovih suzajedničara ima niti koji su njihovi ciljevi. I najvažnije: etnija može postati nacija, ali ne mora, dok naciji ne mora nužno prethoditi etnija.

U tom kontekstu bih na nekoliko primjera objasnio svoj stav i odgovore na gorenavedena pitanja.
Kao prvi primjer iskoristit ću neke elemente srpske povijesti, koji su vama dobro poznati ikao ste ih naučili gledati u drugom svjetlu.
Dušan Silni, neosporno najmoćniji među Nemanjićima je divan primjer kako se iskrivljuje slika o naciji. Dosege njegovih osvajanja, razmjere njegove moći i ostalo svi dobro poznajete, a ja bih dodao par drugačijih tumačenja.
Dušanovo carstvo, kako svi znate, predstavlja vrhunac srednjovjekovne srpske države, a njegova propast (koja se ponajviše pripisuje Turcima) označava mitski početak borbe srpskog naroda za njegovo obnavljanje. Dušan u takvom kontekstu postaje prototip idealnog srpskog vladara, kako pripada dinastiji čiji su svi vladari kanonizirani (osim banalno njega samog) i njegovo djelo postaje posvećeno i time vrednije od svega drugoga, ma koliko u stvari bilo kratkotrajno - njegova smrt je maltene označila i njegov raspad na čitav niz državica. To u sebi nosi velik raskorak: zašto srpski plemići rasparčavaju sprsku zemlju? Popularni je odgovor zbog sebičnosti i sklonosti izdaji što je tobože trajna karakteristika jednog malog dijela srpskog naroda (ali koji uvijek ima značajnog utjecaja, pa stvara probleme). No, pravi se odgovor krije u tome što oni nisu o sebi razmišljali kao Srbima - narodu koji dijeli svoju sudbinu bez obzira na porijeklo, nego kao Srbima - narodu plemića koji iznad sebe ima samo Boga ili nekog moćnijeg vladara, čije bi ime bili spremni prihvatiti. Često se kaže da je Dušan želio srušiti trulo bizantsko carstvo, no to nije istina. On je želio postati bizantskim carem - jer je za njega kao pravoslavca i pripadnika svog vremena to bilo ostvarenje najsmjelijih snova i nadanja, jer kako su učili sami Bizantinci: " Jedan je Car i samodržac svih Rimljana, tj. kršćana." To je vidljivo i iz raspodjele vladavinskih područja između Dušana i njegovog sina. Dušan je boravio u južnom dijelu svoje države, koji je bio većinski grkojezičan. Time je učinio taj dio i središtem (što je vidljivo po vladavini kasnijih despota Mrnjačevića koji su do Marice bili daleko najmoćniji balkanski velmože), davši time veću važnost grčkom, nego li srpskom dijelu. Dušan je to učinio da bi bio bliže svom glavnom cilju - Carigradu, što danas nijedan srpski vladar ne bi učinio. Kada je srpska država konačno "obnovljena" nakon ustanka protiv Turaka počela je i izgradnja mita o obnavljanju Dušanovog carstva, iako se situacija stubokom izmijenila. Smjerovi ekspanzije su postali zapad i sjever gdje Dušan nikada nije stupio nogom, ali su i ta područja nekakvim povijesnim konstruktom u očima srpske javnosti dobila isključivo srpski karakter što, kako vidimo, otad do danas onemogućava stabilizaciju ovog područja.
To nas dovodi do drugog primjera, a to su "Srbi i Hrvati i ostali". Srbi i Hrvati se za razliku od svih ostalih nacija ex-YU spominju kod Konstantina Porfirogeneta upravo pod tim imenima, no već tu počinje problem: do danas i jedna i druga strana svojataju sve ostale koji se spominju na tom popisu: Travunjane, Dukljanje, Zahumljanje i Neretvane - i to ponajviše na temelju vjere - iako tada raskola između katolika i pravoslavaca još nije bilo. Konstantin je očigledno (tj. bizantski službenici na osnovu čijih je izvještaja pisao) razlikovao i Hrvate i Srbe jedne od drugih, ali očigledno i od ostalih spomenutih etnija. Moglo bi se reći da je bio nedovoljno upućen, ali gdje su onda srpska ili hrvatska vrela koja svjedoče suprotno? Moglo bi se reći i da je bio namjerno zloban i podmukao, ali onda se postavlja pitanje zbog čega nije sve proglasio Bizantnicima ili ih jednostavno prešutio? Ne, stvar je u tome da su (oni među njima koji su bili tzv. "gornji sloj" ) Travunjani očito sebe smatrali posebnom zajednicom. No ta etnija je kako sam rekao mogla propasti i ona je propala, no postupno.

(Kako mi je trenutačno iskrsnula neodgodiva obveza, moram zasada stai. No nisam gotov s nizanjem primjera.)