Valtazar Bogišić (7/12 1834, Cavtat — 24/4 1908, Rijeka); srpski istoričar prava, ministar Pravde Crne Gore, profesor, pravnik.

Sadržaj
1 Životopis
2 Naučni rad
3 Spoljašnje poveznice
4 Literatura

Životopis


Bogišić se obrazovao u svom rodnom mjestu privatno, a po očevoj smrti (1856) otišao je u Mletke, gdje je završio gimnaziju i maturu. Poslije toga se upisao na pravni fakultet u Beču, ali je slušao pored toga filozofiju, filologiju i istoriju. 1862 g. položio je doktorat filozofije u Giessenu. 1863 postavljen je za činovnika u dvorskoj biblioteci u Beču. Poslije položenih ispita promovisan je za doktora prava u Beču. 1868 postavljen je za školskog nadzornika u banatsko-srijemskoj Vojnoj Krajini, sa sjedištem prvo u Temišvaru, a kasnije u Petrovaradinu. 1869 primio je poziv univerziteta u Kijevu i Odesi za profesora slovenskih prava. Novorosijski univerzitet u Odesi odlikovao ga je počasnom diplomom doktora honoris causa za javno pravo. Bogišić se odlučio da primi poziv toga univerziteta, otišao je u Odesu i 1870 održao svoje pristupno predavanje. U Odesi je nastavio rad oko sakupljanja narodnih običaja, te je poduzeo i jedno djelomice avanturističko putovanje po Kavkazu da se upozna s običajima naroda. 1872 pozvao ga je knez Nikola, da izradi Imovinski Zakon za Crnu Goru. Bogišić se tome pozivu odazvao, jer je to bila i želja cara Aleksandra II. 1874 otišao je iz Odese u Pariz, da izradi nacrt zakona, koji je 25/3 1888 proglašen kao Imovinski Zakonik za knjaževinu Crnu Goru sa zakonskom snagom od 1/7 1888. Rad na tome zakoniku obustavio je na kratko vrijeme, kad je bio, za vrijeme rusko-turskog rata, pridodan ruskoj civilnoj kancelariji, radi sastava projekta za sudsku organizaciju u Bugarskoj. 1877 vratio se na svoj posao u Pariz. Poslije završenog posla na zakoniku otišao je 1888 u Rusiju da sredi svoj službeni odnos, a kad mu je odobrena penzija, napustio je profesuru u Odesi. 1893 ponudio mu je knjaz Nikola mjesto ministra Pravde kako bi vršio nadzor nad sprovođenjem novog zakonika u praksi i da predloži potrebne izmjene. Bogišić je prihvatio ponudu, izradio neke popravke u zakoniku, i drugo izdanje zakonika proglašeno je kao zakon 14/1 1898. Bogišić je bio ministar do 22/11 1899, kad se vratio opet u Pariz, gdje je ostao, kao privatni naučenjak, do pred samu smrt, koja ga je zadesila na Rijeci, kad je polazio za Cavtat.

Naučni rad

Po svom naučnom uvjerenju Bogišić je bio pristalica Savignujeve istorijske škole, i na njega je naročitog utjecaja imao G. Puchta sa svojim djelom Das Gewohnheitsrecht (1828). U njegovu i naučnom i zakonodavnom radu vodila je Bogišića stalno misao da je narodno pravo ono dobro pravo, da valja sakupljati i ispitivati narodne pravne običaje i na njima onda zasnovati cio zakonodavni rad. Toj je ideji posvetio Bogišić cio svoj život, i pokazao je praktički, osnovom crnogorskog Imovinskog Zakonika, koliko je njegova pretpostavka tačna. Još kao činovnik dvorske biblioteke upozorio je Bogišić u raspravi O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena (Pravni običaji u Slovena, Književnik, 3, 1866, i posebno), koliku važnost daju drugi narodi svojim pravnim običajima, a kako je malo kod nas u tom pravcu urađeno, i pored toga što imamo toliko materijala. Tu Bogišić najviše govori o porodičnom pravu. Bogišić je napisao Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu žive (Književnik, 3), sastavljen iz niza pitanja, na koja bi kod sakupljanja narodnih pravnih običaja trebalo odgovoriti. Taj upitnik bio je osnov za rad oko Zbornika sadašnjih pravnih običaja kod Južnih Slovena, koji je Bogišić u izdanjima Jugoslovenske Akademije objavio 1874. U tom Zborniku Bogišić je saopštio odgovore na dana pitanja iz raznih južnoslovenskih krajeva. Tu je sakupljen izvrstan materijal za narodno pravo južnoslovensko, tako da je taj rad Bogišića naišao na odličan prijem u širim i u naučnim krugovima. Naročito je Bogišića zanimalo porodično pravo, na koje se odnosi rasprava: Glavnije crte obiteljskog prava u starom Dubrovniku (Rad 5, 1868). U svom pristupnom predavanju, koje je držao u Odesi 1870, a koje je objavljeno (Zarja, 1870 i posebno) pod naslovom: O naučnoj razrabotkje istoriji slavjanskago prava, izjavljuje da je pristalica istorijske Savignujeve škole o postanku i životu prava, i upozorava, kako je potrebno, da zakonodavac poznaje narodne običaje, narodni život, uvjerenje i potrebe. Prema mišljenju Bogišića, istorijska škola svoj zadatak nije izvršila, jer nije ispravnim načinom ispitivala i obrađivala predmet. Bogišić preporučuje komparativan metod, osnovan na unutarnjoj vezi pravnih instituta i normi. Pravne narodne običaje treba sakupljati, sravnjivati ih s običajima drugih naroda, i onda ih upotrijebiti.

Iako je glavna pažnja Bogišića bila posvećena običajnom pravu, on nije zanemario ni pisano pravo, i objavio je u izdanjima Jugoslovenske Akademije: Pisani zakoni na Slovenskom Jugu (1872), gdje saopštava, u obliku bibliografskog nacrta, izabrane zakonodavne i pravne spomenike iz tog područja, objašnjavajući ih prigodnim napomenama. 1877 štampao je svoju raspravu Stanak (Glasnik, 44; njemački prijevod u Archiv f. slav. Philologie, 2), gdje je prikazao taj važni institut međunarodnih odnosa. Kasnije je objavio važnu raspravu: De la forme dite Inokosna de la famille rurale chez les Serbes et les Croates (Revue de Droit international et de législation comparée, 1884), u kojoj je iznio svoje mišljenje o zadruzi, dokazujući, da nije opravdano gledati u zadruzi i u seoskoj inokosnoj porodici dvije vrste porodične organizacije, već da je to isti identični tip seljačke porodice.

Pravni život starog Dubrovnika uvijek je zanimao Bogišića, te je 1894 u Nouvelle Revue historique de droit francais et étranger opisao pravne knjige dubrovačke. 1904 izdao je, zajedno s K. Jirečekom: Liber statutorum civitatis Ragusii compositus a. 1272 (Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium, 9). Mnogo se je bavio našom pravnom terminologijom, te je o tome više puta pisao.

Posebno mjesto u radu Bogišić zauzima njegov projekt za Imovinski Zakonik. Bogišić je u svome poslu uzimao u obzir u prvom redu naše narodne običaje, ali je također brižljivo proučavao i građansko zakonodavstvo drugih naroda. Cilj, koji je bio postavljen, da se »glavna pažnja skrene na narodne pojmove o pravdi, na običaje, predanja i na žive potrebe srpskog naroda« (Ukaz knjaza Nikole od 25/3 1888), Bogišić je svojim radom potpuno postigao. Zakonik obuhvata samo imovinsko pravo u užem smislu, bez porodičnog i nasljednog prava, jer se ti dijelovi prava nalaze još u prethodnom, razvojnom stadiju. Zakonik je u cjelini sinteza nastojanja, da se pravni narodni običaji dovedu u sklad s modernim potrebama, te je sve udešeno prema praktičnim svrhama, koje odgovaraju posebnim prilikama zemlje. Radi novih puteva i pogleda, kojima je Bogišić u tom svom radu pošao, obratio je cijeli kulturni svijet veliku pažnju toj novoj kodifikaciji i njenom autoru.

Bogišić se i svojim životom i svojim djelima znatno izdigao iznad svoje kulturne sredine, i osigurao je sebi mjesto ne samo u slovenskom, nego i u stranom naučnom svijetu. On je, istina, prihvatio i zastupao u cijelom svom radu ideju, koja je tada imala veliku privlačnu snagu i koja je nalazila obilne hrane na Slovenskom Jugu, ideju o valjanosti narodnog prava, ali je istina i to, da je on tu ideju propagirao s onim širokim i i sugestivnim gestom, koji je češće urođen ljudima njegova kulturnog kruga. Bogišić se odlikovao dubokim i pronicavim umom, velikom erudicijom i obrazovanošću i naučnom akribijom.

Literatura
Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao M. Kostrenčić
I. Strohar, Dr. Baltazar Bogišić (Ljetopis Jugoslavenske Akademije, 23);
K. Kadlec, Časopis Museja Království Českého (1903) i posebno.

Izvor: Wikipedia