Život mi je dodijelio tužnu sudbu. Postah glasnik najtužnijih vijesti. Jučer je, u 72, godini, u zagrebačkoj bolnici Rebro umro Dražan Jerković. Jerković je na Rebro stigao prije dvadesetak dana na uobičajenu kontrolu srca i krvožilna sustava. Kad je stigao, liječnici su dijagnosticirali iznimno lošu, gotovo nepostojeću cirkulaciju krvi u lijevoj nozi.

Amputacija noge do koljena nametala se kao jedino rješenje. Operacija je prošla dobra, postoperativni proces tekao je normalno, no u utorak jerković je dobio visoku temperaturu, koja ga je tresla cijeli dan. Kasno navečer, u 22.15, Jerkovića je izdalo srce. Srce je stalo bez ikakva povoda, bez najave, bez infarkta. Liječnici su pokušavali sve, no spasa nije bilo.

Jerković, koliko ga poznajemo, umro je od tuge. Premda se nakon operacije sjajno držao, amputacija noge za njega je bila pretežak šok. Jerkovića je ubila pomisao na život bez noge, na život u kolicima, na život s protezom. Jerković je i posljednjega dana života primao posjete. Toga dana u njegovoj su sobi bili hrvatski izbornik Slaven Bilić. glavni tajnik HNS-a Zorislav Srebrić i predsjednik HNS-a Vlatko Marković, najbolji prijatelj, gotovo brat, s kojim je iz vrlo principijenih razloga prekinuo veze prije sedam godina.

Susret s Vlatkom Markovićem, s kojim se nikada nije posvadio, ali s kojim je ohladio godinama vruć odnos, bio je vrlo emotivan. Jerković i Marković su se izljubili. Kao da su znali da se nikada više neće vidjeti na ovome svijetu. Hrvatska je imala, i ima, mnogo velikih nogometaša. Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O svima njima svijet je pisao romane. No među najvećima od najvećih osobito je mjesto držao Dražan Jerković. Šuker, kojega pamte i najmlađi, bio je strijelac nad strijelcima. No Jerković je bio bolji.

Dražan Jerković bio je najbolji strijelac Svjetskoga prvenstva 1962. u Čileu. Dražan Jerković bio je najbolji strijelac Prvog europskog prvenstva, održanoga 1960. u Parizu. Dražan Jerković odigrao je za Dinamo 315 utakmica i postigao 300 pogodaka (0,95 po utakmici). Takvu statistiku u Hrvata nema nitko! No brojke, premda vjerno oslikavaju istinu, u biti su vrlo suhe i nikako ne mogu do kraja oslikati vrijednost jednoga genija.

Bili smo kod Dražan Jerković uoči operacije. Bili smo i nakon. Dan nakon što je Jerković s intenzivne premješten na postintenzivni odjel, uz krevet legendarnoga nogometaša zatekli smo negdašnjega dinamovca Tomislava Muškovića, jednog od nekolicine najbliskijih Dražinih prijatelja.

- Vi danas nemate pojma kakav je nogometaš bio Dražan Jerković. On je bio veći od najvećih. Sada ću vam ispričati koliko je on doista bio velik. Jednom smo zgodom igrali u Beogradu. Pobijedili smo i potom smo se Orijent ekspresom vraćali u Zagreb. Kad smo stigli u Slavonski Brod, vlak je stao. Kako je stajao poduže, zapitali smo se što se događa. Pogledali smo na peron, a na njem’ je bilo barem dvije tisuće ljudi. Ljudi su zaustavili vlak i nisu se htjeli maknuti prije no što vide Dražana Jerkovića. Probudili smo 'Suhog’, govoreći mu: 'Izvoli se pokazati ljudima’. Jerković se odjenuo, izišao iz vlaka, pokazao se i porazgovarao s Brođanima. Tek je tada vlak mogao krenuti za Zagreb. Eto, to vam je bio Dražan Jerković - pričao je Mušković.

Dražan Jerković postao je legenda za života. Jerković nije bio prvi samo po tome što je bio najbolji hrvatski golgeter svih vremena. Jerković je bio izbornik jugoslavenske reprezntacije. Šefovao je jednu utakmicu, u kojoj je Jugoslavija pobijedila Grčku 4:1. Jerković je bio i prvi izbornik hrvatske reprezentacije. Vodio je Hrvatsku u povijesnoj utakmici s SAD-om 1990. u Zagrebu. Hrvatska je pobijedila 2:1. Sto posto s Jugoslavijom, sto posto s Hrvatskom. To je, ne dvojimo, jedinstveni slučaj na Globusu.

Premda velik u svakoj pori svoga bića, Jerković je imao tužan postnogometni život. Već 1965. bio je označen kao malo preveliki Hrvat, a definitivno je nastradao početkom sedamdesetih, kad je, označen kao hrvatski nacionalist, izgubio trenersko kormilo u Dinamu. Potom, osjećajući se izdanim, nikada nije zakoračio u Maksimir. Jerković, kakvoga poznajemo od šezdesetih godina prošloga stoljeća i s kojim smo bili prijatelj - pravi, do posljednje kapi krvi - posljednjih petnaestak godina, bio je čovjek iznimnoga kova.

Bio je čvrst, tvrd, principijelan, tvrdoglav, uspravan i beskrajno moralan. On nije htio biti maneken niti jedne politike. On ni pred kime nije pognuo glavu. Mrzio je politikanstvo, dodvorice, ulizice i puzavce. Stoga u HNS-u nije mogao biti čak ni savjetnik. Da je živio u Engleskoj, napisali smo nedavno, on bi bio Sir. U Hrvatskoj ostao je samo Dražan Jerković, miran čovjek, koji je sama sebe osudio na samovanje. Što je bila logična odluka u svijetu koji ne prepoznaje vrijednost. Dražan Jerković bio je sve što bismo svi mi trebali biti. Kad bismo bili Jerković, bolje bi nam bilo sve, a ne samo nogomet.

Karijera Dražana Jerkovića
Rođen: 6. kolovoza 1936. u Šibeniku
Klupska igračka karijera:
Dinamo (1954. - 1965.) 315 nastupa, 300 pogodaka
Gent (1965.) prekinuo već potpisani ugovor zbog ozljede
Reprezentativna karijera:
Jugoslavija - 21 nastup, 11 pogodaka
Najbolji strijelac SP-a 1962. u Čileu (4 pogotka)
EP 1960. - srebro
Hrvatska - 1 nastup

Trenerska karijera:
Dinamo (1966. - 1972.)
INCO Klagenfurt (1972. - 1974.)
Villach (1974. - 1975.)
Dinamo Vinkovci (1975. - 1976.)
Zagreb (1976. - 1982.)
Izbornička karijera:
Jugoslavija (Meditaranske igre u Izmiru 1971. - zlato)
Hrvatska (1. rujna 1990. - 24. lipnja 1992. - 3 utakmice; SAD, Rumunjska, Slovenija)

Preuzeto sa sportskenovosti.hr

R.I.P 

R.I.P.   

R.I.P.

R.I.P

rip legendo