Upoznaj svog neprijatelja

Tek kada smo sposobni preuzeti odgovornost za ono što nosimo u sebi i osvijestiti svoje unutarnje neprijatelje, povodom toga možemo nešto i učiniti.

Jedno od psiho-pitanja oko kojeg se lako izgubiti je pitanje odgovornosti. Ako je otac mlatio svoju ženu i djecu, a zatim sin mlati svoju djevojku, je li sin odgovoran za svoje postupke? On samo predaje paket agresije koji je dobio od oca. Nesretno djetinjstvo, bed luck, trans-generacijski prijenos. Razmišljajući na taj način, nitko nije odgovoran ni za što, jer – kako možemo biti odgovorni za ono što činimo nesvjesno?

Kako se sin može naljutiti na oca kad je "otac radio najbolje što je znao", a bolje od toga nije mogao jer... ni sam u emotivno naslijeđe nije dobio bog zna što. Za sve što je čovjek sposoban počiniti odgovor može biti – nesretno djetinjstvo, disfunkcionalna obitelj, kaotična obiteljska dinamika. No, činjenica je da neki ljudi iz prilično teških uvjeta izrastu u samosvjesne pojedince koji se žele mijenjati, napredovati i pročišćavati, a neki pak iz relativno sređenih uvjeta izrastu u problematična bića koja ne prestaju stvarati probleme, kako sebi tako i drugima. Što ih razlikuje? Kako to da neki od nas u tolikoj mjeri odbacuju mogućnost uvida u svoje postupke, a neki upravo u tome pronalaze snagu i inspiraciju za život?

Gotovo da nema osobe koja je prošla djetinjstvo bez (većih ili manjih) traumatičnih iskustava. S obzirom na bolna iskustva, odrasle ljude ugrubo možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju spadaju oni koji svoju psihu centriraju prvenstveno oko loših iskustava, a ako uz to nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoj život često se događa da ta iskustva veličaju (“nitko ne može znati što sam ja sve prošao/prošla”) i koriste kao alibi za (auto)destruktivnost. Primjerice, kada planu očekuju da im se to tolerira zbog teškog karaktera za koji ne mogu biti odgovorni jer je takav kakav jest – skrojen u lošim životnim uvjetima.

S druge strane, tu su oni koji svoju psihu centriraju oko zdravih kapaciteta, a sjećanja na bolna iskustva teže transformirati kako bi oslobodili blokiranu energiju i usmjerili je ka stvaranju kvalitetnijeg života. Za njih, bolna iskustva su spremnici energije. Nakon što se specifična, komprimirana energija iz prošlosti oslobodi, čovjek otkriva nove kapacitete za put naprijed. A da bi se to dogodilo, bitno je upoznati svog neprijatelja – shvatiti mehanizme pomoću kojih našim postupcima, željama i životnim planovima ne upravljamo mi, nego naša bol.

Takav psiho-neprijatelj je u svom izvornom obliku najprije bio vanjski, a zatim je postao unutrašnji. Recimo – ako je majka podcjenjivala sposobnosti djeteta i odašiljala poruke tipa "nije to za tebe", "nećeš ti to moći", "daj, budem ja to bolje" i slično (vanjski neprijatelj), kao odrasla osoba dijete će zbog manjka samopouzdanja (unutarnji neprijatelj) možda pronalaziti same drugorazredne poslove. No, moguće je da bude i obrnuto – da dijete pronalazi zahtjevne poslove iz inata, kako bi dokazalo da je sposobno. I jedno i drugo je zapravo odraz majčinog utjecaja.

Ako smo svjesni da je neprijatelj unutarnji, odnosno ako smo sposobni preuzeti odgovornost za ono što nosimo u sebi, onda povodom toga možemo nešto i učiniti. Budući ne možemo promijeniti svijet, jedino što nam preostaje je mijenjati sebe. A nakon svake promjene dogodi se malo čudo – iz nekog razloga ni svijet više ne izgleda isto.

Objavljeno na Net.hr

© Tomica Šćavina 2008

Izvor: Poticaj