Knjiga:
"Upotreba i zloupotreba psihologije", autor H. J. Eysenck


Jedan izvod iz knjige ...


Što zapravo mjere testovi inteligencije?

Zbog sve većeg korištenja testova inteligencije, a osobito zbog njihove upotrebe u školama, sve veći broj ljudi shvaća važnost pitanja: »Što zapravo mjere testovi inteligencije? « Raspon odgovora proteže se od odgovora
u stilu: »Inteligenciju, naravno.« (vjerni poklonik) do »Ništa osim majmunarija!« (nepopravljivi skeptik). Čak i psiholozi malčice problijede kad čuju to pitanje bilo da im je ono upućeno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu
ljudskog mozga, ili članova udruženja za odgoj i obrazovanje, bilo da im ga postavljaju »obični« sugovornici.
Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pravog odgovora, koliko posljedica spoznaje složenosti problema.
Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od čitavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju pristaje, nužno je da nas odgovor na jedno jedino izolirano pitanje ne može zadovoljiti, štoviše, može nam se činiti posve proizvoljnim. To je logična posljedica zanemarivanja većeg broja varijabli koje na odgovor utječu. Ako ne želimo napisati čitav udžbenik pun eksperimentalnih podataka i nerazumljive matematičke stenografije, Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne možemo dati točan odgovor. Ono što možemo učiniti jest, da u opsegu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun odgovor, no i to, međutim, samo ako je čitalac spreman prihvatiti matematiku kao datost.

Prije svega, moramo se dakle odreći jedne veoma raširene predrasude, a to je mišljenje da se znanstveni pojmovi
odnose na predmete i pojave koji zaista postoje. Prema tome mišljenju, vještina znanstvenika sastojala bi se samo u tome da već postojeće datosti izdvoji i izmjeri. Tako se, na primjer, obično misli da predmeti imaju duljinu; tu činjenicu znanstvenik najprije otkriva, a zatim se daje na posao mjerenja. Slično tome, obično se misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo značilo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi nezavisno o čovjeku i sve što je potrebno da bismo ih otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan pogled na znanost posve je pogrešan. Thurstone ovako opisuje pravo stanje stvari:

»Svaka znanost živi u uvjerenju (ili barem u nadi), da se pomoću ograničenog broja pojmova ili idealnih konstrukcija,
može obuhvatiti neograničen broj pojava. Ta vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, značilo bi potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uzaludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhvaćamo
prirodne pojave čovjekovo su djelo. Otkriti znanstveni zakon jednostavno znači načiniti shemu zajedničku
određenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se temelji na zajedničkim svojstvima tih pojava i tako ih pojednostavnjuje i čini lakše razumljivim. Ideja o 'nezavisnosti znanstvenih zakona' pogrešna je baš kao i mišljenje
da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spotakao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio
prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.«

Nužnost ovog upozorenja bit će nam jasnija ako se vratimo svojem primjeru »duljine« ili »visine«. Mjerimo li visinu nekog čovjeka ili duljinu metalne šipke ljeti, brojevi koje ćemo dobiti bit će veći od onih koje bismo dobili zimi. Mjerimo li određenu udaljenost polaganjem metalne šipke, vidjet ćemo da će ta udaljenost varirati u skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zaključak koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom specijalnom slučaju) glasi: Tijela se na toplini šire, a na hladnoći skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojednostavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu
prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke osobe nije nešto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo
došli služeći se znanstvenom teorijom i još mnogim pojmovima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.

Slično tome, inteligencija nije nešto što se u prirodi može izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim se služimo pri opisivanju ljudskog ponašanja. »Ako se psihologija želi zvati znanošću, tada glavni predmet njezina istraživanja mora biti ljudsko ponašanje. Očito je da se pojedinci međusobno razlikuju po rezultatima koje postižu u golemom broju najrazličitijih djelatnosti. Upravo kao što fizika da bi opisala kretanje materijalnih
tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psihologija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) odleđenih
sposobnosti kao primarnih uzroka uspješno izvršenih zadataka.«

Ova izjava može poslužiti kao upozorenje onima koji tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina razmišljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog
(ili nečeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih sličnih tvrdnji, obično nastavljaju kritikom testova inteligencije i kažu da je očito da ovi ne mjere navedena svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.


========================================================


Za bolje razumevanje sta je u knjizi:

Prvi dio: Testiranje inteligencije

1 Što zapravo mjere testovi inteligencije?
2 Primarne mentalne sposobnosti
3 Bistro je dijete odraslo
4 Opada li naša nacionalna inteligencija?

Drugi dio: Psihologija u službi zvanja
i zanimanja

5 Od svakog prema sposobnostima
6 Korištenje testova u selekciji studenata
7 Procjenjivanje čovjeka
8 Rad, produktivnost i motivacija

Treći dio: Abnormalno ponašanje

9 Normalnost, spolnost i klasna pripadnost
10 Djelovanje psihoterapije
11 Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
12 Što ne valja u psihoanalizi?

Četvrti dio: Društveni stavovi

13 Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter
14 Psihologija antisemitizma
15 Gallupove ankete i javno mnijenje
16 Psihologija i politika

Meni su prve asocijacije na zloupotrebu psihologije (i psihijatrije) raznorazni "strucnjaci", koji pisu "knjige", daju instant savete po novinama i televiziji, nauku stavljaju u sluzbu propagande i stereotipa (devedesetih su po televizijama sirom juge u udarnim terminima gostovali "strucnjaci" koji su vrsili "karakterizacije" po kojima je njihov narod bio miruljubiv, asertivan, posten, hrabar, omnipotentan, a suprotna strana agresivna, zavistna, frustrirana, inferiorna itd.), ali i individue psiholozi i psihijatri koji zbog svojstava svoje licnosti nisu podobni da se bave tim pozivom, tipa... sujetni, ljudi preke naravi, bez empatije.. ili oni koji ce da se autoritativno "kriju" iza nauke, distancirajuci se tako i od pacijenata i cak od sopstvenog drustva,  posmatrajuci okolinu sa nekog "opservatorskog" nivoa. Tako su i nastale mnoge predrasude o ljudima iz struke, a bice ih i ubuduce, znajuci profile jednog broja pojedinaca koji su prethodnih godina dobijali specijalizacije iz psih.

Inace, da, procitao sam da je tema vezana za knjigu

Bravo, Dare, svaka ti je zlatna. Češće nam navraćaj ovde, bre! 

 

U psihologiji je najizrazenija manipulacija, sada da li je pozitivna ili negativna, oseti neko na svojoj kozi...

Sto si tice teksta u vezi inteligencije.. Moj proveren recept: ako na testu dobijem nizak iq onda pocnem pricu o greskama naucnog metoda, kako se u stvari ne moze precizno izmeriti inteligencija, testovi su prilagodjeni odredjenim profilima ljudi, mnogo vaznija je emocionalna inteligencija, iq ne znaci uspeh u zivotu i naravno nabrojim desetak ljudi sa malim iq koji su uspeli u zivotu a ako na testu dobijem veliki iq broj onda na sav glas hvalim moj uspeh i validnost nauke.