Ubojita otrovna kiša


Otrovni vodikov peroksid na Marsu bi mogao nastajati u električno nabijenim pješčanim olujama
Život na Marsu je opasan i tvrd... Uglavnom zato jer čestice prašine opasnih kemikalija, koje se na Zemlji koriste kao dezinfekcijska sredstva, kiše po Crvenom planetu uništavajući organske molekule na površini.

Rezultati novog istraživanja napokon bi mogli dati odgovor na pitanje koje desetljećima muči znanstvenike: zašto na površini Marsa nema kemijskih građevnih blokova života kakvog poznajemo?

Kad su se 1976. godine spustili na Mars, NASA-ini blizanci iz misije Viking nisu pronašli nikakve površinske tragove organskog života. To je zbunilo znanstvenike jer bi se, iako na Marsu nema 'domaćeg' života, organske molekule iz prašine kometa trebale polako taložiti na njegovoj površini.

Ni sljedeće misije nisu pronašle organski materijal Crvenom planetu.

Na početku mjerenja letjelica Viking znanstvenici su imali teoriju prema kojoj organske molekule na Marsu uništava vodikov peroksid koji se na Zemlji koristi kao izbjeljivač i dezinfekcijsko sredstvo.

No, nije bilo neposrednog dokaza o prisutnosti vodikovog peroksida na Marsu, a nije bilo ni jasno kako bi uopće mogao nastati u dovoljnim količinama za ispiranje organskog materijala.

Sada su novi proračuni pokazali da velike količine vodikovog peroksida mogu nastati uslijed međusobnog trljanja čestica prašine u pješčanim olujama.

Analizu različitih faza tog procesa obavila su dva tima pod vodstvom Gregoryja Delorya s Berkeleya i Sushila Atreya sa Sveučilišta Michigan.

Kišeće čestice
Kad vjetar počne međusobno trljati čestice prašine, stvara se električni naboj koji razbija vodenu paru i ugljični dioksid. Molekule koje nastaju međusobno reagiraju i stvaraju vodikov peroksid u pari, jako povećavajući njegovu koncentraciju u Marsovoj atmosferi.

"Ta koncentracija postaje toliko visoka da je atmosfera više ne može zadržavati", kaže Atreya. "Kao rezultat, počinje se kondenzirati u čvrste čestice, koje kiše po površini".

"Taj proces nalikuje procesu na Zemlji u kojem iz vodene pare nastaje snijeg. Zbog toga bi vodikov peroksid na Marsu padao u obliku mikroskopskih čestica", kaže Atreya.

Nakupljeni vodikov peroksid reagirao bi i uništio molekule temeljene na ugljiku, koje i predstavljaju život kakav poznajemo. Taj mehanizam je predložen još u 1970-ima kao način nastanka vodikovog peroksida na Marsu, ali tada nisu bili poznati detalji procesa i količine vodikovog peroksida koje bi u njemu nastale.

Metanska zagonetka
Na Marsu se najviše se prašine podiže u pješčanim olujama i pješčanim pijavicama, ali Atreya kaže da je "proces više univerzalniji". On misli da su stalni, ali slabiji pokreti pijeska i prašine koje podiže obični vjetar odgovorni za najveće količine vodikovog peroksida.

Ako vodikovog peroksida ima u količinama velikim kao što tvrdi ova studija, to će dodatno zakomplicirati pitalicu oko zagonetnih izvora matana na Marsu.

Naime, vodikov bi peroksid pomogao očistiti atmosferu od metana, zato bi negdje trebali postojati dovoljno veliki izvori tog plina koji bi mogli objasniti njegove količine u tamošnjoj atmosferi.

Male količine vodikovog peroksida pronađene su u Marsovoj atmosferi 2003. godine. Instrumenti na NASA-inom Mars Science Laboratoryju, koji bi trebao biti lansiran 2009., trebali bi biti u stanju izmjeriti ima li vodikovog peroksida i u samom tlu.

Ima li ga u velikim količinama, to bi moglo predstavljati probleme za buduće istraživače na Marsu. "Moguće je da tamo ima dugotrajnih korozivnih efekata koji bi mogli djelovati na posade ili njihovu opremu", rekao je Delory.

Izvor: NetPortal