Tuđa patnja ( slučaj Kitty Genovese)?

Jedna od najutjecajnijih događaja u povijesti psihologije i psiholoških istraživanja je izvještaj o događaju u New Yorku poznata pod nazivom „Slučaj Kitty Genovese“..

Kitty Genovese vraćala se jedne večeri, po zatvaranju bara koji je vodila, u svoj stan u Queensu, mirnom kvartu u kojem su uglavnom stanovali pripadnici srednje klase. Kad je izišla iz auta i krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao neki muškarac. Kitty je, dok ju je muškarac nekoliko puta ubo nožem, vrištala i zvala upomoć. Jedan je susjed viknuo kroz prozo tom muškarcu neka „pusti djevojku na miru“, nakon čega je on počeo odlaziti. Zatim se ponovo okrenuo, udarcem srušio Genovese na zemlju i počeo ju ponovo udarati nožem. Ona je nastavila vrištati dok na kraju netko ipak nije nazvao policiju. Policija je došla dvije minute nakon poziva, ali je Genovese već bila mrtva, a njezin je napadač nestao. Napad je trajao samo 35 minuta. Tijekom policijske istrage je utvrđeno da je 38 ljudi iz susjednih stanova svjedočilo napadu, ali je samo jedan konačno nazvao policiju. Jedan je par ( oni su kasnije izjavili da su pretpostavili kako je netko već nazvao policiju..) privukao dvije stolice prozoru kako bi mogli promatrati nasilje. Ubojica nije nikad nađen.
Da je netko ranije pokušao pomoći, ona bi vjerojatno preživjela.

New York i cijela država bili su užasnuti pomanjkanjem brige susjeda; ljudi su pokušavali pronaći razlog pasivnosti, optuživalo se otuđenje života u velikim gradovima, susjedstvo u Queensu, ljudska priroda, psiholozi su dokazivali da je na djelu psihološki fenomen tzv. „difuzija odgovornosti“ koji se događa kada su nekom događaju prisutni mnogi svjedoci pa se odgovornost „dijeli“itd.

Pitanja:
Što je to „tuđa patnja“? Da li je naše razumijevanje tuđe patnje jedinstvena civilizacijska tekovina, nešto što nas čini u konzekvenci -  čovjekom danas.. ili je to samo rijetka psihološka mogućnost pojedinih osoba da „osjećaju da mogu osjećati tuđe osjećaje“ ( tzv. "empatija")?
Zašto (?) okrećemo glavu kada postajemo svjedoci tuđe patnje?
Da li  možda zbog toga što nas podsjeća da i mi možemo jednom osjećati isto? Ili..?


( Kitty Genovese)
__________________________________________________________________________________________________________

Jedan od proučavanijih oblika ponašanja kod ljudi ispitivan u socijalnoj psihologiji jeste altruističko ponašanje. Kao opozit toga, navodi se gorepomenuti slučaj, koji svakako nije usamljen. Naime, u brojnim eksperimentima, kako u prirodnim, tako i u laboratorijskim uslovima, uočena je upravo goreopisana pojava: nepomaganje osobi u očiglednoj smrtnoj opasnosti, u prisustvu brojnih svedoka. Šta bi mogao biti razlog ovakvog ponašanja - pitanje je koje je mučilo istraživače. Kao odgovor navodi se prisustvo drugih ljudi, te pojedniac smatra da nije on 'dužan' da pruži pomoć, te da će to neko drugi uraditi. S obzirom da u toj situaciji većina ljudi tako reaguje, pomoć uopšte ne biva pružena, jer svako misli da će baš onaj drugi pomoći žrtvi - fenomen difuzije odgovornosti.

Ipak, postoje činioci koji utiču na to da li će i pod kojim uslovima pomoć ipak biti pružena. U okviru eksperimentalnih istraživanja, uočeni su faktori poput:
- procena ozbiljnosti siutacije - ukoliko posmatrač smatra da je situacija ozbiljna, pomoć će verovatno biti pružena. Međutim, ukoliko posmatrač oceni da bi situacija mogla biti opasna po njega samog, verovatnoća da se pomoć neće pružiti postaje sve veća. Time se delimično može objansiti ponašanje svedoka u slučaju Kitty Genovese.
- verbalni uputi - ako jedan posmatrač drugome izravno uputi instrukciju da pruži pomoć, ovaj će to učiniti. Međutim, veća je verovatnoća da će posmatrač priskočiti u pomoć ukoliko vidi da drugi posmatrač pomaže žrtvi.
- procena sličnosti između žrtve i posmatrača - ukoliko posmatrač proceni žrvu kao sličniju sebi, veća je verovatnoća da će joj pružiti pomoć.

To su bili neki od glavnih činilaca (ne)pružanja pomoći osobi u očiglednoj opasnosti. Ipak, njima se mogu staviti određeni prigovori, poput preteranog uopštavanja. Najzad, najveća 'nevolja' ovih studija jeste da su posmatranja vršena u laboratorijskim, eksperimentalnim uslovima, a znamo da se ponašanje ljudi drastično razlikuje u veštačkim indukovanim uslovima, nego u realističnim uslovima čovekovog prirodnog okruženja.

pa kad ne vredi da budemo uplićeni. baš o takve slučajima je formirano delegitimisajuća kriza prema država, i nazad prema ustanove.
jednostavno ko je izvan kod pojedinaca tog 500 ljudi, koja veličina je bilo evolucijski čopora, svatiće skoro  neljudskim.
Iz tog vida stvarno je teško da jednog birokrati objašnjavaš da šta je njegova individualnost, po moralu ili bilo šta što ima veze za nekim birokratskim odlukom.
a to kad crkve počinju sa svojim evidencijama bezkarjno ponavljanjem, i od toga očekivaju da svoje pojednici barataju u životu kao čovek sa moralom, to je tragikomedija. Iz tog aspektu već medicinari su andjeli, bar mimeziraju njihove birokrati slobodnog volju, svoju individulanost.
Po meni jednini spas još isto umetnost, jedina živa magija, koja bez sexulanosti ništa neverdi.