Da li je neko cu za ovu guslarsku pesmu koja je napisana po istinitom dogadjaju !

Govori o ubistvu Branke Djukic na kosovu u bratskoj SFRJ!

Da li neko moze da postavi tekst pesme!

---

---

Nemam tekst,ali sam je slusao milion puta sa mojim prijateljima iz Cg-a,vrlo potresno

Слушао сам и ја пошто ми је пола родбине из Херцеговине, ту девојку су силовали и на крају убили шиптарски зликовци, колико се сећам.

jeste to se desilo

                                Pogibija Branke Djukic 1 deo.
E ju , krv, kosa , ogreznula pusta.Ubijo je metak pored usta , Njeno divno lice nagrdjeno , A I lijepo cello razvaljeno , prosut mozak po jelovu granju.Sto bijahu navalili na nju,nista ljudi , nista drugovi ,pa pobjegli planini Rugovi.Da pricaju u nesrecnoj kuci, za taj njihov grijeh lapijuci.Zaklali su preplasenu zensku, nit za pare , nit za ljubav vjersku .Nit od kakve nudzde I nevolje , no da gadne strasti zadovolje .Na zlo Rade nagazio prvi , scer podize iz prosute krvi.Pa ti mrtvoj govorase Branci, ko sto zbore ljudi I junaci.Jesul li te sine namucili ,I sta li su meni porucili.Sto su tvoje oci zaklopljene , sto su knjige krvlju zlivene , sto si kose nis cello prosula , Ej zuta dunjo rano , uvenula.Reci ocu mila moja sceri ubise te ljudi ili zvjeri . Ko ti mladoj danas zivot uze , e kukale ga moje gorke suze.Ko se tvojoj pogibiji nada da je takva u gorama banda. Da je takva priprema ubistva za vrijeme bratstva I jedinstav.On sa time ne pomirljiv biva , cini mu se jos da mu je ziva. Na uranku prije rane zore , cini mu se da ga ona zove .Dje si tata ne bilo te nidje , ej pogibiju moju sto nevidje! Nesto bi te tata zamolila , lakasa bi mi crna zemlja bila , sahrani me u grob brata moga da budemo jedno kraj drugoga! Poodmaklo sunce na uranku, nanosila ponijese Branku! U metehu pokraj ledne kuce, ozenili zalbe ne moguce , pa ko ove jade da opise, kad u kuci sanduk otvorise.Pridje Vida cerku da cijeliva , sceri moja sta si kome kriva.Crna branka ,crna moja sceri, od muka se tvojih razaberi , jesi li mi preboljela ranu , jel to hitas tvom bratu Milanu.Oni mu se noci okremuti od ljutijeh I teskih rana , ruzo moja zalud njegovana.Sceri moja moja teska rano , moje rjadno srce iscupano , kazi meni moja vita jelo sto je tvoje lice potamnjelo , sto je tvoja bujna kosa razasuta ,majka na to nije naviknuta.Kamo tvoje knjige I ucenje , ti odlazis Majci pod kamenje. Sa kim cu se jadna ponositi , ko ce jablan po planini brati, ko ce milost ucinnjeti tati , za koga cu darove da spremam , s tvoje strane prijatelja nemam , kada momci dodju da te prose ,pokazacu pramen tvoje kose.Moje sunce sa istoka jarko  ko ce reci dosla sam ti majko.Kuku meni moja mila Branka kako ce te prezaliti majka , mesto da si u bijelom ruhu ti odlazis u vijecnome mraku ,ko ti tako nagrdio lice Branko moja crna mezimice.Kako cu te prezaliti sceri, mjesto da si uz ruke djeveri.Da te vode na gorkinjo vilo, kamo srece da je tako bilo .Pa da dodjes u rod tvojoj majci , da te braca sretnu I rodjaci.Mada brata nemas rodjenoga, kukuj mene crna razgovora.Prosto sto se lani iskopasmo I jedinca sina ukopasmo , ni ovo nam nije mnogo manje no nasega doma iskopanje.Sto nas danas snadje od olosi iz krajpeci proklete varosi.Okreni se meni mila Branka jos jedanput d ate vidi majka , vidji oca a I sestre tvoje ,kako tuzni vise tebe stoje.Ne mozemo sine vjerovati da se nama neces povratiti. A Slavica ,Anka , I Jovanka.Sve tri sestre u crno ka cavke na sanduk panule kraj majke, da se sestra tako zalit moze ko ne vidje vjerovat ne moze .sve tri sestre ka tri omorike pod udarom zalosti velike , suze im se kotrljaju s lica , ostale bez brata jedinca, Branka im je mjesto brata bila, sad ostale ko ptice bez krila. Ej posle ovog jada I propasti ,to uzese u postupak vlasti ,u sudnici u Bijelo polje dok evo ti muke I nevolje , na vratima ulaze dzelati, boze jedan sa koliko pameti , ej mnogi zivi, na ovoj planeti.Bog neka ih, oprosti veliki , ali nece oprostiti ljudi , kami tome kome narod sudi , onda masa radoznala slusa,sta li koji advokat pokusa . Jedni traze da ih oslobode ,drugi da ih na vjesala vode!Ali Rade ni da cuje nece jer sumnjase u sudsko vijece da ih na smrt osuditi nece ,pa on otom ne void racuna , no on s njima da se obracuna.Ni protivu nacije I vjere , nego ljudski obraz da opera.Kako preze I kako poludjen da s oruzijem u sudnicu udje .Pa kroz narod I masu veliku, on kidisa za prsi krvniku , sud postujem al ga sad ne pitam, stan krvnice  da te nesto pitam.Sta li sada u sudnici sanjas mislis opet narod da proganjas , pa u tom velikom bijesu o sanzera u prsi mu sasu, drugom osta zivot ka o koncu potrefi se greska u tetejcu,u cijev mu osta caurica te se spasi krvavi ubica.Vikni masa iz jednoga glasa, aferim ti ispod koma soju, kad ispuni svetu duznost svoju.I sad Rada u sudskoj dvorani nekoliko advokata brani sto su odje dosli iz daleka a u drustvu Guberine Veljka.ne dolaze d aim plati Rade, no da stanu na braniku pravde , jeli reka Petrovic Vladika zlo raditi od zla braneci se, tu grijeha tvoga nema.Rece Rade kosa mu se jezi, ovaj slucaj bio mi je tezi  .Nosim sto mi pod kamenje lezi, napali su na ljudko postenje I javno ih osudilo mjenje.Te sam I ja u ime naroda kuci svojoj stao na braniku I svome se odazvo krvniku .Te sam moro zakon prekrsiti I ovako djelo izvrsiti.Ej cuj guslare nase slave sine, nek te zelja tvoje sestre mine , uzmi gusle od suva javora , od najlepsa ljudska govora pa zapjevaj zalosnime glasom  o velikom jadu I uzasu .Neka strune od gusala jeknu nasem bratstvu nek je za utehu , za onakvog studenta I djaka , e neka joj je crna zemlja laka!

Potresno. Događaji i vreme se najbolje pamte kroz pesme. Ko god da je ovo napisao svaka mu čast , u pozitivnom smislu.

kah kah , malo ste pogreshili forum ... Lyrics - TExtovi Pesama

~Na Čakoru 1975. godine ubijena gimnazijalka Branka Đukić. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe danas raste cvijeće

Dođeš li na Čakor, vidjećeš koliko ljepote i samoće nosi ova planina. Ovo mjesto je vidik, pogled u beskraj. Ovdje ima najviše grobova i mramora. Ovdje se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovdje se rađa zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Preko Čakora su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici. Preko Čakora je prošao i Vita Kotoranin da sazida Visoke Dečane. Bila je živa planina. Ovuda su prolazili autobusi iz Cetinja, Podgorice, Berana prema Peći, Prizrenu, Prištini, Skoplju. Ovdje je bio planinski dom, te čuvena kafana Draga Steševića koju su zvali Kuća spasa. Jer kad putnik zamrkne ili ako je veliko nevrijeme, kiša, vjetar, snijeg nađe utočište kod Draga u kafani. Tu su na Čakoru spomen obilježja, znanim i neznanim, najviše onima koji su branili slobodu. Sada od svega toga na ovoj planini nema ničeg.
Dolje na dnu Čakora u Kućištu napuštena karaula izrešetana mecima. Bože kuda ću sada, kažem sebi. Govorili su mi na Murini da ne idem na Čakor. Kuda ćeš tamo, tamo više nema ništa. Idem dalje, prevojem ove planine prema Ječmištu i Lijepom Dolu. Gledam mramor do mramora. Zastao sam i čitam natpis: “Ovdje 2. 9. 1975. godine pogibe Branka Đukić, 1956-75. godina”. Branka, iz sela Meteha kod Plava. Svakog proljeća, ljeta, jeseni njeni najbliži dolaze na mjesto gdje je ubijena. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe. Tu danas raste cvijeće, jagorčevina, bijela rada. Gledam cvjetovi obgrlili njen znamen, njenu mladost, njene knjige, sveske.
Znam, Branka Đukić je ušla u legendu, u priču u narodnu poziju. Tu su i drugi zapisi, novinarsko tekstovi naših i stranih novinara, pojedinaca, prijatelja kuće, koji su osuđivali ovaj strašni zločin, listam sve to i kažem: Ubijena je jedna mladost, jedna ljepota, posječen cvijet jablan. Ćuti gora, ćuti planina Čakor. Ni ptica da proleti, da dodirne moj bol međ gorjem i mramorjem.
A bilo je ovako: Godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta i Lijepog Dola kući, svojima. Iznenada ispred Branke stala su dva mladića, Albanca, prepriječili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zvjersku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla iz njihovih ruku i krenula dalje. Kada su vidjele zvjeri da joj ne mogu ništa, pucali su u ljepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ cvjetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice. Zvjeri su pobjegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.
Nije vjerovao da je to njegova Branka, jer je u Peći. Stao je kao bor pogođen od groma nastupom mrtvog tijela svoga djeteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dijete u naručje, preko njegovih ruku cijeldila se krv, pravila crvene cvjetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku donio kući. Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava.
Više je od dvadeset godina kako na Čakoru stoji spomen obilježje Branki Đukić. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nijesu joj dodirnuli tijelo samo su je u svojoj nemoći zvjerski ubili. Na Čakoru je njena krv procvjetaka i danas rastu crveni cvjetovi, raste smilje i kovilje.
Stojim na Čakoru. Sam sam i gledam: Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, kafane spasa, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina, baš kako narodna pjesma kaže: Od Čakora do Previje/Nema zemlje krvavije”. O Bože, kuda ću sada, poslije svega, poslije ove priče.

R.DELETIĆ

Otac presudio zločincima

Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Bila su to dva Albanca iz okoline Peći i Dečana. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin riješio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom.
Ušao je Rade sa pištoljem u sudnicu neprimijećen, ćutao. Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advoka jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao. Nije sačekao presudu. Otac ubijene Branke presudio je zločincima.
Kasnije je rekao: “Drugačije nijesam mogao”. Bio je u zatvoru. Pisane su peticije od naroda iz cijele bivše Jugoslavije da se pusti jer nije kriv. Branili su ga besplatno advokati Veljko Guberina i Milan Vujin. Sud je presudio. Rade je dobio osam godina zatvora da bi bila smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine

To je strašan zločin i tu sam pjesmu čuja kao mali uz gusle.Imam ćerku njenih godina i donekle mogu razumjet očevu bol.Samo jedno ne mogu prihvatit a to je da se to pripisuje svim Albancima.Manijaka ima u svakom narodu.Ovakvih slučajeva i gori ima u svakom narodu.

Potresna prica jos teza i pesma... Svaka cast ocu i ja bi isto tako kao i taj siromah uradio  - zub za zub - krv za krv.