"Za svoju popularnost Toma ima da zahvali onome sto bi trebalo da je
njegova sramota. Toma Blizanac je patron Novoga Vremena kao god
sto je Toma Akvinac bio orakul Srednjega Veka. On je pravoverni
protektor Spinoze i svih drugih koji poricu vaskrsenje. Covek koji se ne
zadovoljava svedocanstvom svojih ociju nego samo svedocanstvom
svojih ruku. Ali njegova ljubav prema Isusu cini ga dostojnim oprostaja.
Kada su Ucitelju dosli i javili da je umro Lazar i ucenici se ustezali da
idu u Judeju, me.u neprijatelje, Toma je bio jedini koji je rekao:
Hajdemo i mi da pomremo s njim. Mucenistvo koje tada nije pretrpeo
nasao je, posle Hristove smrti, u Indiji. "

"TOMA BLIZANAC

Na toj veceri nije bio Toma, zvani Blizanac. Ali sutradan zurno ga
potrazise i na.ose njegovi prijatelji, koji jos behu uzbu.eni zbog
Isusovih reci:
. Videsmo Gospoda, rekose mu, bio je to odista on i razgovarao je i
jeo s nama, kao da je ziv.
Toma je bio jedan od onih ljudi, koje je silno potresla sramota na
Golgoti. Nekada je govorio kako je gotov da umre zajedno s Uciteljem,
a ovamo pobegao je s ostalima, cim je spazio gde se uz Maslinovu
Goru primicu fenjeri Kajafinih slugu. Njegova vera potamnela je u onoj
tami na Golgoti. I pored svih predskazanja, on nije mogao zamisliti da
ce tako svrsiti njegov ucitelj. Sramno brdo, na koje se Isus peo mirno i
pokorno kao kakva ovcica, ispunjavalo ga je sada, pri pomisli na to,
vecim bolom nego i sam gubitak onoga koga je voleo. To
oprovrgavanje svih njegovih nada vre.alo ga je kao kakva prevara i
izvinjavalo, u njegovim ocima, ono stidno bezanje. Toma, kao i Kleopa
i njemu ravni, bio je naklonjen telesnim uzivanjima, covek koji se, na
mocni Hristov poziv, vinuo na preteranu visinu, u svet koji nije bio
njegov. Vera mu je dosla iznenada, kao kakva zaraza. Ali, cim je
plamen, koji ga je s dana u dan raspaljivao, bio pogreben, ili se cinilo
da je pogreben pod sramnom mrznjom, njegova dusa se ugasila,
sledila i dobila svoju raniju, pravu prirodu, koja je culima trazila ono sto
se oseca, i nadala se da u materiji na.e materijalnih promena,
ocekivala od materije samo materijalne istine i utehe. Njegove oci nisu
htele da gledaju ono cega se njegove ruke ne bi mogle da dotaknu, i
zbog toga su bile osu.ene da nikada ne vide ono sto je nevidljivo, jer
takva milost daje se samo onima koji veruju da je ona mogucna. On se
nadao Carstvu, narocito onda kada su reci i prisustvo Hristovo unosili 
nebo u njegovo zemaljsko srce, ali u Carstvo koje de bi bilo od samih
duhova sto nebesnim svodom lebde zajedno s etarskim ostrvima
oblaka, nego gde zivi ljudi, u cijim zilama struji topla krv, jedu i piju za
opipljivim i stvarnim stolovima, upravljajuci po novim zakonima
zemljom koju im je Gospod obecao.
Toma, posle one bruke s krstom, bio je gotov da poveruje pre u sve
drugo, negoli u neke price u vaskrsenju. Isuvise surovo bio je obmanut
u svom poverenju, a da bi se tako olako mogao povesti za svojim
prevarenim drugovima. I onima sto su mu, van sebe od radosti, doneli
taj glas, odgovorio je:
. Dok ne vidim na rukama njegovim rane od klinaca, i ne metnem prst
svoj u rane od klinaca, i ruku svoju u rebra njegova, necu da verujem.
Rekao je prvo: dok ne vidim, ali se odmah trgao: i oci mogu da prevare
coveka, i mnoge je dovelo u zabludu ono sto im se pricinilo da vide. I
njegova misao pre.e na telesni ogled, na ruzno i surovo ispitivanje: da
svoj prst turi onde gde su bili klinci; da svoju ruku, celu ruku, unese
onde gde je koplje ulazilo. Hoce da ucini ono sto cini i slepac, koji,
ponekada, manje pogresi nego oni sto vide.
Odrice se vere, uzvisenog vida duse; odrice se cak i stvarnog vida,
najbozanstvenijeg cula telesnog. Ima pouzdanja jos samo u ruke, u
telo koje se dotice tela. To dvostruko odricanje ostavlja ga u tami, te se
tetura u svome slepilu, sve dok mu svetlost, otelotvorena u coveku,
poslednjom usrdnoscu svoje ljubavi ne povrati svetlost u oci i u srce.
Ali taj Tomin odgovor ucinio je da on postane jedan od najcuvenijih
ljudi na svetu; jer Hristova je vecna osobina da ovekovecava one koji
su ga uvredili. Svi oni sto duhom vrlo oprezno stupaju napred, sva
opaka sumnjala, svi sitnicari sa katedara, glupaci prepuni predrasuda,
kazuiste, plasljivci, cinicari, nadmene usi, .ubretari nauke, svi ti zisci
sto zavide suncu, svi ti gusani koji ne daju sokolu da leti, izabrali su za 
svoga zastitnika Tomu Blizanca. O njemu ne znaju nista drugo doli to:
dokle ne opipa ne veruje. Taj odgovor je za njih Himalaja ljudske
pameti. Ko hoce, neka gleda u mrak, neka slusa u tisini, neka govori u
osami, neka zivi u smrti. Tako sto ne mogu da shvate njihove tupave
glavice. Takozvana stvarnost njihovo je polje, i sa njega ne odmicu oni
dalje. Oni jure za zlatom kojega ne mogu da se nasite, za zemljom u
kojoj ce dobiti jednu vrlo malu jamu, za slavom koja je samo trenutan
sapat u tisini vecnosti, za mesom koje ce se prometnuti u crvljivu
pogan, za onim hucnim otkricima koja ce im, posto ih ucine robovima,
brze doneti strahovito otkrice smrti. To i slicno tome je "stvarnost" u
kojoj uzivaju Tomini obozavaoci. Ali da im je, nesto, palo na um da
procitaju ono sto dolazi iza toga odgovora, mozda bi posumnjali i u
onoga koji je posumnjao u vaskrsenje.
Osam dana kasnije ucenici su opet bili u toj istoj kuci i me.u njima bio
je i Toma. Za sve to vreme nadao se on da ce se Spasitelj pokazati i
njemu, i poneki put je drscuci pomisljao da je onaj njegov odgovor bio
uzrok sto mu se on ne javljase. Ali gle, najednom, s vrata se cu jedan
glas:
. Mir vama!
Isus je tu i ocima trazi Tomu. Dosao je zbog njega, jedino zbog njega,
jer ljubav sto mu je donosi jaca je od svake uvrede. I zovnu ga
njegovim imenom, i pri.e mu da ga vidi dobro, licem u lice.
. Pruzi prst svoj ovamo i vidi ruke moje. I pruzi ruku svoju i metni u
rebra moja, i ne budi neveran nego imaj vere.
Toma to ucini i uzviknu:
. Gospode moj i Boze moj!
Tim recima, koje izgledaju kao obican, prost pozdrav, Toma priznade
svoj poraz, koji je lepsi od svake pobede, i od toga trenutka bio je
srcem i dusom Hristov. Dotle ga je obozavao kao coveka savrsenijeg
od drugih ljudi, a sada ga priznaje za Boga, upravo za "svoga Boga".
Onda Isus, da bi ga neprestano kao zaoka bridela ona njegova
sumnja, rece mu:
. Posto me vide, verovao si; blago onima koji ne videse i verovase!
Time je objavljeno poslednje Blazenstvo, najvece Blazenstvo: Blago
onima koji veruju i ne videci! Jer jedine istine koje imaju potpunu
vrednost u stvarnosti, usprkos svima onima sto preturaju leseve, to su
one istine koje ne vide telesne oci i koje ruke telesne nece moci da
opipaju nikada. Te istine dolaze ozgo. Ko ima dusu zatvorenu sa svih
strana ne prima ih i moci ce da ih vidi jedino onoga dana u koji telo, sa
pet nevernih vratara na pet svojih vrata,bude kao pohabana i zguzvana
haljina lezalo na odru, cekajuci da ga bace u zemlju kao kakvu
smrdljivu posteljicu.
Toma je Svetac, ali ipak nije mogao da ucestvuje u onome Blazenstvu.
Jedna stara legenda prica da je njegova ruka, do same smrti, ostala
rumena od krvi. Legenda je strahovito istinita, kao simbol jedne istine,
ako pomislimo da neverovanje moze da bude jedan oblik ubistva. Svet
je prepun takvih ubica, ubica koje su svoj posao zapocele ubijanjem
svoje duse. "

Dakle Isus je jeo sa njima kao da je ziv, jer je ustvari bio ziv .
Cinjenica da je Isus proveo vrlo kratko vreme na krstu svega nekoliko sati sasvim realno potvrdjuje mogucnost prezivljavanja  raspeca na krst.
Nista ne osporava u ni jednom  jevandjelju tu mogucnost.
Vernici na Filipinima se redovno podvrguju pravim raspecima u vreme praznika koja su u nekim slucajevima duza.
Toma ,Marija i Magdalena su pored krsta,i tu se Isus obraca majci ali zasto ne u prvom vec u drugom licu ,
mogucnost je da se nije obracao majci o sebi samome vec je pricao o Tomi,
Prvo kada mu je data esencija sirca on se predao ili je predao svoju dusu u starom jeziku to takodje znaci biti bez svesti .  A ako je bilo ko od vas probao esenciju sirca znate da vas od nje zaboli sam mozak i gubi se svest.
Ukoliko je covek bez svesti ritam njegovog srca usporava kao i gubitak krvi.
U istom trenutku majka Marija i Magdalena pocinju da placu na sav glas,poput nasih narikaca da je mrtav.
To privlaci paznju strazara koji ga je bocnuo u rebra da proveri da li je ziv i zbog toga sto je bio bez svesti verujuci da je bio mrtav nisu mu prebijena ili smrvljena kolena kao drugom dvojci sto je inace obicaj kod raspeca.
Jos jednom da objasnim o vremenu ,prema jevrejskim obicajima i tradiciji u to vreme,Dan se racunao od veceri do veceri a ne od ponoci do ponoci ,dakle Sabath je pocinjao u petak vece po nasem modernom satu u 1800 h.
Isus je cekao na sudjenje izmedju 9-12 a posle 12-14 periodu je bilo bicevanje i procesija na krst je otisao
u 15 h i skinut je kako je naglaseno pre pocetka novog dana dakle pre 18histo vece zbog praznika .
Postoji verzija i kasniji prevod raspeca gde je on stavljen tacno u podne na krst ali to je samo zbog nacina na koji su se obracali specificnom delu dana.
Isto kao sto su u srednjem veku cirka 12 vek .Ribom zvali ne samo ribu vec delove fazana,jarebica,i zecije iznutrice kao i neke jetrne pastete i pihtije.
Polozen je u novu grobnicu namazan uljima i uvijen u zavoje sto zvuci kao dobra medicinska pomoc u to vreme
i u toku noci je previjen i premesten i kamen na ulazu pomeren.Gde Magdalena tri dana kasnije nalazi otvorenu grobnicu i zavoje lepo spakovane pri dnu.
Postoji verzija u kasnijoj komercijalizaciji biblije da su postavljena dva strazara pred ulaz i oni su svedoci njegovom uskrsnucu ovo je cista laz i neistina.
Jer Isus nije bio od nikakvog znacaja rimljanima prema istorijskim dokumentima dolazak ocekivanog Hrista se pominje svega tri puta u rimskim analima i to je sve. Hristos sto znaci pomilovani/posveceni nije prezime Isusovo ,Hristos je titula Jevrejskog mesaje ili profita ciji se dolazak jos uvek ovcekuje,Jevrejski narod Isusa nije priznao kao Hrista ali je Isus hteo titulu Hrista da bi ispunio prorocanstvo i ubrzao stvari oko ujedinjenja naroda u borbi protiv Rima.
Najvaznije sto je Isus je rekao je,"da nije dosao nista da promeni vec je dosao samo da popuni Mozesove knjige".
Ovo je vrlo znacajno jer u Hriscanskim mnogobrojnim pravcima vidimo upravo to,nepostovanje onog sto je rekao i konstantne promene pravila prema potrebi od crkve do crkve .
Prva dva pojavljivanja Isusa ja verujem da je to bio Toma u Isusovim ljubicastim haljinama ali trece verujem da je to bio preziveli Isus koji se vec malo oporavio i sa dobrim apetitom.
Ovo trece pojavljivanje Isusa posle nekoliko dana kada mu Toma proverava rane i oziljke je sasvim realisticno kao i njegova sreca sto vidi svog brata i njegov uspesni oporavak .
Sve Izgleda toliko jednostavno i prosto cim se o apostolima i Isusu pocne misli kao o obicnim ljudima koji su zeleli promenu i izborima i mogucnostima koje su imali da se ona stvori kroz kulturu prorocanstva ukorenjenog u narodu.
U svakom slucaju sve ovo sto smo rekli ne smanjuje ni u kom slucaju Vaznost Isusove poruke Svetu i njegovih ucenja cak sta vise cini ga vecim.

     Evanđelje po Tomi je zbirka Isusovih izreka. Uvod u pojedinu izreku, ili skupinu izreka (njih 114 nije prona-đeno u rukopisu, nego je taj broj proizvod suglasnosti današnjih znanstvenika) u većini slučajeva glasi: "Isus (im) reče," dok same izreke ponekad predstavljaju odgovore na pita¬nja ili izjave učenika. Samo u jednom slučaju (13) izreka se pro¬širuje u podužu raspravu između Isusa i učenika. Postoji nekoliko vrsta izreka sačuvanih u Evanđelju po Tomi: mudre izreke (poslo-vice), parabole, eshatološke izreke (proročanstva), te pravila namije¬njena zajednici. U tom se dokumentu pojavljuju redoslijedom koji ne otkriva nikakav poseban plan ili sustav. Ponekad se manje sku¬pine izreka pojavljuju zajedno, zbog međusobne sličnosti po obliku ili asocijacijama.

Koptsko Evanđelje po Tomi prevedeno je s grčkoga. Fragmenti toga evanđelja u izvornoj, grčkoj verziji, sadržani su u Papirusima Oxyrhyncus 1, 654 i 655, koji su otkriveni i objavljeni početkom 20. stoljeća, no kao dijelovi Evanđelja po Tomi identificirani su tek poslije otkrića koptske knjižnice Nag Hammadi. Prvi od tih grčkih papirusa sadrži izreke 26-30, 77, 31-33 (tim redoslijedom!), druga dva sadrže izreke 1-7 i 36-40. Barem jedan od tih grčkih fragmenata proizlazi iz rukopisa napisanog prije 200. god. po Kr., što znači da je grčka verzija toga evanđelja bila u uporabi u Egiptu već u 2. sto¬ljeću.

Autorstvo evanđelja pripisuje se Judi Tomi Didymosu, odnosno, Judi "blizancu" (aramejska riječ toma i grčka didymos znače "bliza¬nac"). U Sirijskoj crkvi, (Juda) Toma je bio poznat kao Isusov brat koji je utemeljio crkve na Istoku, posebice u Edesi (prema nešto mlađoj predaji, Juda je posjetio čak i Indiju). Drugi kršćanski spisi istočnih crkava također su se pripisivali tom apostolu; njima pripa¬daju Djela Tomina, a najvjerojatnije i Knjiga Tomina, koja je otkri¬vena kao dio knjižnice Nag Hammadi (II, 7). Potonji zapis, kao i Evanđelje po Tomi, najvjerojatnije su napisani u Siriji. Međutim, dvojbeno je jesu li izvorno bili sastavljeni na aramejskom, a potom prevedeni na grčki, iako su mnoge izreke, poput najstarijih izreka iz kanonskih evanđelja, najprije bile u optjecaju na aramejskom, Isu-sovu jeziku.

Velik broj izreka iz Evanđelja po Tomi sadrže paralele s novoza¬vjetnim evanđeljima, sa sinoptičkim evanđeljima (po Mateju, Marku i Luki), te s Evanđeljem po Ivanu (sličnosti s potonjim osobito su značajne; npr. izreke 13, 19, 24, 38, 49, 92). Poznato je da su neke izreke sadržane i u nekanonskim evanđeljima, osobito u Evan¬đelju po Hebrejima (npr. izreka 2) te Evanđelje po Egipćanima (npr. izreka 22), koja su bila u optjecaju u 2. stoljeću, što potvrđuje i Klement Aleksandrijski (oko 180.-200.). Međutim, veoma je upitna izravna veza Evanđelja po Tomi s drugim nekanonskim evanđeljem. Mnogo je zanimljivija veza Evanđelja po Tomi s kanonskim evan-đeljima. Dok potonji sadrže značajne segmente narativnih materi¬jala, u prvome nema tragova takvih materijala. Samim time se naš dokument ne može smatrati eklektičkim izvatkom iz novozavjetnih evanđelja. Usporedimo li oblik i izričaj pojedine izreke s oblikom u kojemu su one sačuvane u Novom zavjetu, gotovo se uvijek čini da Evanđelje po Tomi zadržava izvorniji oblik tradicionalne izreke (nasuprot tome, postoji nekoliko slučajeva koji nas navode na zaklju¬čak da je na koptski prijevod utjecalo prevoditeljevo poznavanje novozavjetnih evanđelja), ili predstavlja verzije koje se temelje na izvornijim oblicima. Nešto izvorniji i kraći oblici osobito su očiti u Tominim parabolama (npr. izreke 8, 9, 57, 65, 96, 109).

eklektički – necjelovit, nejedinstven, nedosljedan

Po svom žanru, Evanđelje po Tomi je slično jednom od izvora kanonskih evanđelja, takozvanom "Izvoru sinoptičkih izreka" (često zvanom "Q" od njemačke riječi Quelle, "izvor"), koji su rabili Matej i Luka. Doista, mnoge izreke pronađene u našemu dokumentu bile su također dijelovi toga izvora novozavjetnih evanđelja. S druge strane, Evanđelje po Tomi također sadrži posve drugačije starije izreke, čije paralele nalazimo u Evanđelju po Ivanu, u Mk 4:21-25, pa čak i u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. izreku 17 i 1 Kor 2:9). Nada¬lje, izreke koje se odnose na budući dolazak Sina Čovječjega, tako karakteristične za "Q" (npr. Lk 12:8, 10; 17,22, 24, 26), uopće ne postoje. Evanđelje po Tomi je, stoga, srodna, ali posve neovisna zbirka izreka. U svom najizvornijem obliku, ono vjerojatno potječe iz 1. stoljeća (nastanak "Q"-a obično se smješta u sredinu 1. sto¬ljeća).

Ni koptski prijevod ni grčki fragmenti nisu sačuvali to evanđe¬lje u njegovu najstarijem obliku. Čak i usporedba s postojećim kopt¬skim i grčkim tekstovima pokazuje da je tekst bio mijenjan u procesu predaje. Najstariji oblik najvjerojatnije je sadržavao mudre izreke i Isusove eshatološke izreke, uključujući i brojne parabole. Te vrste izreka, čak i one koje se ne mogu usporediti ni sa jednom izrekom iz novozavjetnih evanđelja (osobito parabole 97 i 98), možda pripa¬daju najstarijemu sloju predaje. Dok "Q" naglašava eshatološko oče¬kivanje dolaska "Kraljevstva Božjeg", Evanđelje po Tomi, u svom najstarijem obliku, naglašava otkrivanje mudrosti, ili "Kraljevstva Očeva", u spoznaji (gnosis) sebe (npr. izreka 3), vođenoj Isusovim izrekama. Takvo razumijevanje spasenja slično je onome izraženo u mnogim odlomcima Evanđelja po Ivanu, u kojemu je otkrivanje istine i života vezano uz Isusove riječi (Iv 6,63; 8,51). Prva izreka iz Evanđelja po Tomi naglašava to upravo programski: tumačenje izreka istovjetno je pronalaženju vječnoga života.

U daljnjoj povijesti i oblikovanju Evanđelja po Tomi, to mudro tumačenje Isusovih izreka poprimilo je jasniji oblik pod utjecajem gnostičke teologije, iako se to djelo ne može pripisati nekoj posebnoj gnostičkoj školi ili sljedbi. Tema prepoznavanja sebe je opširnije razrađena u izrekama (npr. 50, 51) koje govore o spoznaji čovjekova božanskoga podrijetla, koja je čak i Adamu bila uskraćena, iako je on "nastao iz velike snage" (npr. izreka 85). Spasenje se postiže svla¬čenjem svega što je od ovoga svijeta (npr. izreke 21, 37, 56). Uče¬nici moraju "biti prolaznici" u sadašnjem pokvarljivom postojanju (npr. 42). Postojanje idealnoga gnostičkog učenika opisano je izra¬zom "samac", koji se odnosi na čovjeka koji je za sobom ostavio sve što ljudsko biće veže uz svijet (npr. izreke 16, 23, 30 i 76). Čak i žene mogu postići taj cilj, ako postignu "muškost" samačkoga postojanja (izreka 114).