Tito i njegov uticaj na zemlje bivše SFRJ :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Nedjeljni jutarnji
Tita smo zvali Jack jer je precizno gađao prazne boce Piše: Anri Paravić
Foto: Anri Paravić/Cropix
Ivan Ivković (75) služio je kao mornarički desetar na brodu Galeb i za plovidbe je upoznao drugo lice Josipa Broza

Nikada u životu nisam trpio takvu žeđ kao za službovanja na Galebu, počeo je svoju priču 75-godišnji Ivan Ivković iz Jurovskog Broda kod Ozlja koji je od 1952. do 1955. služio kao mornarički desetar na tadašnjem Školskom brodu Galeb.

Tijekom služenja dva je puta pratio Josipa Broza Tita, i to prvi put od 30. 11. 1954. godine do 2. 2. 1955. na putu u Indiju i Burmu, i drugi puta od 2. 12. 1955. do 10. 2. 1956. u Egipat i Etiopiju. Za oba puta s Titom Ivković je vodio privatni dnevnik iako to u ondašnjim vremenima nije bilo pretjerano poželjno.

- Rođen sam kao 12. dijete siromašne obitelju u Jurovskom Brodu kraj Ozlja, te u djetinjstvu nisam mogao ni sanjati da ću u ono vrijeme obići daleke zemlje za koje sam čuo jedino u školi. U toj istoj školi u slobodno sam vrijeme lupao po staroj pisaćoj mašini, a to stečeno znanje u budućnosti će mi u mnogočemu olakšati život - rekao je Ivković. Ivan je na odsluženje vojnog roka krenuo u Pulu, gdje je završio u jedinici minopolagača, te je obuku nakon šest mjeseci završio kao najbolji u klasi.

- Kada smo postrojeni čekali naređenja o prekomandi, umalo se nisam onesvijestio kada sam čuo da sam dodijeljen Galebu. Ni sam nisam bio svjestan da su proteklih mjeseci tajne službe pratile svaki moj korak i raspitivale se o mojoj bližoj i daljnjoj rodbini. Smetalo im je što su braća mog oca u Americi, ali me je spasila činjenica što je moj otac s Josipom Boljkovcem završio u partizanima. Kada sam krenuo na Galeb, oduzeli su mi sve privatne stvari, te sam dobio novu uniformu i praznih se džepova ukrcao na brod.

Ivković je prvih dana bio zadužen za dubinske bombe koje je Galeb nosio za zaštitu od podmornica, no ubrzo je premješten u brodsku kancelariju jer je jedini na brodu znao pisati na pisaćoj mašini.

- To je bio izvanredan posao, mogao sam narihtavati smjene mornarima kako god bih htio, zbog čega sam na brodu bio izuzetno popularan, a naravno da pri dodjeli izlazaka u grad ne bih zaboravio ni sebe. Uz to je u mojoj kancelariji bio i frižider pun limunade (na brodu je vladala nesnosna vrućina, a pitke vode bilo je u vrlo malim količinama), tako da su mi u kancelariji često boravile Lidija i Dunja, Titova medicinska sestra i spremačica, jedine žene na brodu. I sam papir na kojemu sam pisao dnevnik kupio sam za jednu limunadu od novinara Dela, Jože Smolea, koji je Tita pratio na putovanjima - rekao je Ivo.

Na prvo putavanje s Titom Ivković je krenuo 30. 11. 1954. godine iz Rijeke na doček Nove godine u Indiju i posjet Burmi.

- Tito se uglavnom šetao i pušio cigare na gornjoj palubi. Vidjelo se da se dosađivao jer se često šalio s mornarima koji su prali palubu. Da bi razbili monotonost plovidbe, bacali smo boce u more koje je Tito gađao iz pištolja. To ga je udobrovoljilo pa mu je ta vrsta zabave prešla u naviku. Mogu reći da nije bio loš strijelac. Zbog takvih i sličnih navika mi mornari smo ga prozvali Jack, i tako ga među sobom oslovljavali - kaže Ivo.

Protokolom je bio određen posjet i polaganje vijenaca u izbjegličkom logoru El Shatu, ali mimo protokola brod je pristao i u Port Saidu, za što Ivo u svom dnevniku kaže: “Danas nam je na brod došao pukovnik Naser. Za njega nikad nisam čuo pa mi je čudno zašto smo mu priredili državnički prijem i postrojili vojnike. Kako sam bio vođa smjene, pukovnik mi je stisnuo ruku i dao svoju fotografiju. Naser se kod Maršala zadržao šest sati i neprimjetno sišao s broda.”

Ivković je tek kasnije saznao da je pukovnik Gamal Abdel Naser nekoliko tjedana kasnije izvršio prevrat u Egiptu i postao predsjednik.

Tito se uglavnom šetao i pušio cigare na gornjoj palubi. Vidjelo se da se dosađivao jer se često šalio s mornarima. Da bismo razbili monotoniju, bacali smo boce koje je Tito gađao pištoljem. Nije bio loš strijelaci i mi mornari smo ga nazvali Jack
- Na putovanju od Sueskog kanala do Bombaya na brodu su vladale nesnosne vrućine. Temperatura na palubi penjala se do +40, dok je u utrobi broda, pogotovo u strojarnici, bilo ubitačnih +60. Mornari su bili jako nezadovoljni; kako je pitke vode bilo u malim količinama, momčad je za obrokom dobivala samo dva decilitra tople bljutave tekućine što ni izbliza nije bilo dovoljno na onim vrućinama. Svi smo željno očekivali povratak kući da se do mile volje napijemo vode. Istina, na brodu je bilo i Mostarske žilavke u neograničenim količinama, ali čak je ni najgori pijanci nisu htjeli okusiti. Tek s dolaskom u Bombay spremnici vode su napunjeni, ali je i ta voda uskoro prestala biti kvalitetna. Hrana na brodu bila je uvijek obilata, ali ni ona nije bila prilagođena vremenskim uvjetima. Radilo se uglavnom o teškoj kontinentalnoj kuhinji, pa je jedno vrijeme cijeli brod bio ispovraćan, a većina mornara danima nije mogla ništa jesti. Kasnije sam čuo da je na pratećim razaračima Triglavu i Biokovu i trgovačkom brodu Dinara stanje bilo još gore - kaže Ivo.

S dolaskom u Bombay brod su mornari u rekordnom roku okitili za doček Nove godine i sve je bilo uređeno u indijskom stilu, čak su i 88-milimetarski topovi bili ukrašeni kao tropsko drveće. Na brod je pristigla velika indijska delegacija, na čijem su čelu bili premjer Nehru i Indira Gandhi. Za sam doček mi smo mornari Titu i Indijcima otplesali nekoliko ličkih kola ogrnuti u medvjeđe kože, što se njima jako svidjelo. Nakon brojnih zdravica i čestitanja obje su se delegacije poslije pola noći povukle na spavanje. Kako je Nova godina u domovini bila tek za četiri sata, a ostalo je mnogo nepopijenog skupocjenog pića, nastavili smo piti. Indijski konobari nisu mogli pratiti naš tempo, pa smo ih oko pet ujutro iznijeli iz broda i naslagali na kola - kaže Ivo.

Izvaci iz dnevnika

16. XII.

Vruće je. želimo čašu vode. Mornari me mole da prokuham malo vode. Za obrok dobivamo samo dva deci, ovo ću pamtiti dok sam živ. Samo govorimo o kući i kako ćemo se napiti naše lijepe hladne vode.

26. XII.

U Massaui ima na hiljade prostitutki, kako su lijepe. Čuli smo da ih je preko osamdeset posto zaraženo nekim spolnim bolestima. Jako su se rijetki mornari odvažili.
Nakon Nove godine Galeb je oplovio Indijski potkontinent na putu za Burmu. Tu je more bilo jako uzburkano, pa se na povratku iz Burme Tito ipak odlučio za avion.

Na sljedeće putovanje s Titom sada već desetar Ivković krenuo je iz Šibenika za Etiopiju i Egipat 2. 12. 1955. godine.

“Etiopskom caru smo za poklon nosili jahtu napravljenu u Splitu i trgovački brod pun šećera. Na putu do Etiopije često sam spavao na carevu krevetu u jahti, što me izuzetno veselilo. Kada sam stigao u luku Massaua u Etiopiji, nikad prije nisam vidio takvu bijedu iako i sam potječem iz siromašnog sela, a posebno me je razočarao sam car kojeg zbog njegova rasta na smotri nisam ni primijetio, bio je više nalik nekom stvorenju nego čovjeku”, zapisao je Ivo.

- No Etiopija je imala i dobrih strana; kada je caru bio predan šećer, on je uzvratio s brodom kave i papra kojih u Jugoslaviji u to vrijeme nije bilo ni za lijek, pa se Ivo kući vratio s deset kilograma kave i pet kilograma papra od kojih je cijelo njegovo selo radilo kobasice. U samoj luci Massaua dogodio se incident. Budući da je to carski protokol tražio, za počast je ispaljeno čak 107 hitaca pozdrava, a od silnih detonacija urušila su se stara talijanska skladišta u luci. Galeb je nakon posjeta Etiopiji krenuo u Aleksandriju na doček nove 1956. godine. U Aleksandriji Tito je otišao na doček sada već predsjedniku Naseru, a tom prigodom pridružila mu se i supruga Jovanka koja je došla avionom jer je loše podnosila more. Budući da Tita nije bilo na brodu, posada je odahnula i dobro raspoložena dočekala Novu godinu.

Unatoč svim nedaćama, vrijeme provedeno na Galebu ostalo mi je u lijepom sjećanju. Ne samo zato što smo imali inozemnu dnevnicu od tri dolara, što je za nas bilo pravo bogatstvo - jer time smo mogli kupovati robu koje kod nas nije bilo, primjerice štof za odijela ili loptice za ping-pong koje su u ono vrijeme u Jugoslaviji vrijedile zlata - završio je priču Ivan Ivković, Titov mornar koji je civilnu mirovinu dočekao kao tehnolog tekstila u Novom Mestu. A jedina mu je želja da Galeb ostane u Hrvatskoj i da ga još jednom posjeti.

- Tito je za mene i dandanas ostao Jack, jedino mu sada zamjeram Bleiburg za koji onda nisam znao - rekao je na kraju Ivo.

Pomoću jaja pobijedili Engleze

Kada Tito nije plovio Galebom, bio je to pravi raj za posadu. Mnogobrojni izlasci u gradove, džepovi puni nepotrošenih dolara i obvezatni posjeti noćnim barovima i lokalima slične provenijencije. Od svih luka Ivkoviću je u najljepšem sjećanju ostala luka LaValleta na Malti.

- Bilo je more prekrasnih djevojaka koje su čekale mornare. Običaj bi bio da bi cura mornaru ukrala kapu, a on bi je onda pratio u noćni bar. Odmah bi nam se po tri-četiri naslagale na koljena. Znale su nas i varati jer su umjesto viskija koji smo mi plaćali pile čaj, ali im to nismo jako zamjerali.

Kako smo bili iz komunističke zemlje, pripadnici engleske ratne mornarice su nas htjeli poniziti pa su na Malti, koja je bila njihova glavna ratna luka na Sredozemlju, organizirali utrku četveraca. Mi smo uzeli sva jaja iz brodske kuhinje, razbili ih i premazali trup, pa je barka samo klizila, te smo lako na njihovo veliko iznenađenje pobijedili Engleze. Kasnije su nas na svoj brod pozvali na proslavu. Morali smo prespavati kod njih jer nitko nije bio sposoban za povratak.

Galeb - od banana do veza u Lencu

Brod Galeb tridesetih je godina prošlog stoljeća sagrađen kao talijanski brod hladnjača za prijevoz banana pod imenom Ramb III. U Drugom svjetskom ratu brod je preuzeo njemački Kriegsmarine i pretvorio ga u minopolagač Kiebitz. Američki ga avioni potapaju u Rijeci u studenom 1944. godine. Poslije rata brod je izvađen iz mora i 1952. obnovljen kao školski brod i minopolagač. Brod je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito četrnaest puta koristio za međudržavne posjete. Danas se Galeb nalazi u remontnom brodogradilištu Viktor Lenac u Kostreni. Sudbina mu je još uvijek neizvjesna.

rhodesman62, davorije      |      mikelangjelko      |      19.11.2007 11:51:37
Pa i hadezeovci su bjelosvjetski ološ. Rijetko tko od njih je iz Hrvatske. I ja se slažem da je Tito pobio ustaša koliko je trebalo, danas bi Hrvatska bila bogata i poznata europska mediteranska zemlja kao npr. Italija ili Francuska. Nadridomoljubi-ustašoidi su oni koji nas vuku u balkansku kaljužu. A kaj se tiče povijesnih karikature, nije bilo veće karikature od Franje Tuđmana. Taj je izgledao stvarno kao neki diktator iz Alana Forda. Čak je imao on i njegova ekipica i Superhikove fore: uzmimo siromašnima da bi dali bogatima.

Bleiburg      |      rhodesman62      |      19.11.2007 04:08:56
Najsmjesnije mi je kad Titu zamjeraju Bleiburg. U stvari, zamjeram mu i ja - to sto ustasku gubu nije temeljitije istrijebio. Da jest, ne bi se nakon 60 godina vampiri vratili i nastavili svoj program upropastavanja Hrvatske. Tek nas cekaju duga desetljeca ropstva kolonijalistima. Hrvatinama ocito ne smeta sto nam zemlju pokupova bjelosvjetski olos i sto ce nasa djeca raditi kao njihovi slugani. To je izglda, ipak hrvatski mentalitet - namjestiti tudjinu prodaju ocevine i djedovine za par banica.

Smile