Hill Harper, koji briljira u ulozi bivšeg mrtvozornika koji se priključio terenskoj ekipi Maca Taylora, pored glumačke karijere pokušava i pomoći mladim crncima u nevolji. Tako je napisao knjigu savjeta mlađima o tome što znači biti muškarac

Frank 'Hill' Harper magistrirao je sociologiju na sveučilištu Brown i ima diplomu pravnika s Harvarda, a u glumu se zaljubio nakon što je na faksu slučajno upao na satove glume i zadržao se tamo. Pored filmske karijere u epizodnim ulogama, slavu je stekao u njujorškom ogranku 'Ekipe za očevid' kao dr. Hawkes, briljantni kirurg koji potresen smrću dvojice pacijenata prelazi u mrtvozornike, da bi iz mrtvačnice prešao na teren kao novak-forenzičar.

No, uspješni i popularni 39-godišnji glumac itekako je svjestan da je privilegiran kao malo tko njegove boje kože: više crnaca je u pritvoru ili zatvoru nego na koledžima ili u vojsci, a 72 % dvadesetogodišnjih crnaca koji nisu završili srednju školu nezaposleno je. Kako se on protiv takve statistike bori svojom knjigom u obliku e-mail razgovora, za koju su ga inspirirala Rilkeova "Pisma mladom pjesniku", punom savjeta poput onih kako impresionirati cure, kako ispraviti svoje greške i ne biti fasciniran površnom kulturom luksuza (i kako živjeti u obitelji sa samo jednim roditeljem, što je stvarnost za dvije trećine crne djece), neka vam on sam kaže.



Bili ste mentor crnim dječacima već godinama, i često posjećujete škole. Je li odatle došla ideja za ovu knjigu?
Da. Prije oko godinu i pol dana, dvojica mladića u jednoj srednjoj školi u New Yorku pozvala su me na stranu nakon što sam održao govor. Rekli su da bi htjeli ići na koledž, ali nitko u njihovoj obitelji nije išao i nemaju nikakvih novaca i nisu baš dobri u rješavanju testova. "Što da radimo?" Bila su to pitanja na koja postoje odgovori, ali sam shvatio da ne mogu sa svakim klincem osobno razgovarati. Otišao sam doma i počeo pisati ovu knjigu.

Pitanja od vašeg 'mlađeg brata' dosta su specifična. 'Hille, zašto se cure toliko predomišljaju i ponašaju tako komplicirano?' i 'Hille, što ako škola nije za mene?'
To su sve pitanja i problemi koje su mi mladići osobno postavljali. Pišem o svojim životnim lekcijama, ali uvodim i druge glasove. Tu su citati ljudi poput Jamesa Baldwina i Willa Smitha. Imam jedan e-mail od repera Nasa o tome što znači biti muško. Također moj profesor s Harvarda, Charles J. Ogletree Jr., piše o tome kako je on uspio iako njegovi roditelji nisu završili srednju školu. Želim im pokazati da takvi ljudi mogu postojati na istim mjestima. Da oni ne isključuju jedni druge.

To mnogi klinci teško prihvaćaju, zar ne? Mnogi crni klinci smatraju da biti dobar u školi nije cool. Toliko mnogo stvari koje su 'cool' danas počinju i završavaju s hip-hopom.
Moj najveći problem s hip-hopom je: on ne objašnjava prevaljeni put. Reperi kažu: "Prešao sam od stajanja na ćošku do vožnje u limuzini." Ali ne govore o tome koliko im je napora trebalo da do toga dođu. Ja sam mentor jednog dječaka, i prije par godina rekao mi je: "Hille, ne mogu biti sretan ako nemam Rolex od platine i Bentleya s 20-inčnim felgama." Bio je mrtav ozbiljan. Odakle to jednom 9-godišnjaku? To je s televizije i iz glazbenih videobrojeva.

Govorite o materijalističkoj kulturi i drugim teškim zamislima, kao što su AIDS i droge, ali knjiga je namijenjena mladeži.
To su problemi s kojima se oni nose. Veliki izazov ove knjige bio je da se uzmu komplicirane zamisli i da ih se učini razumljivima i najnevoljkijem čitatelju. Ja im se ne obraćam s visoka. Ključ je u tome da se NE bude Bill Cosby. On je gledao s visoka na ljude, govorio je s visoka. To nije pravi način.

Cosby je kritizirao crnce s niskim prihodima što kupuju trendovske stvari i ne govore ispravan engleski.
Točno, ali daj, Bille, nemoj imati dvostruka mjerila. Zaradio si novce likom iz svoje stand-up rutine koji je govorio ovako: "Yabba, dabba, dooba, dabba." Nemoj sad to zaboravljati 40 godina kasnije.

Neki glumci i glazbenici koriste slavu da bi promovirali međunarodna pitanja - rat u Iraku ili darfursku krizu - ali nema mnogo crnih zvijezda koje progovaraju o problemima crne Amerike.
Mislim da bi mnogi htjeli, ali ne osjećaju da su dobili dopuštenje za to. Volio bih promijeniti tu pretpostavku i vratiti se u dane Paula Robesona i Ossieja Davisa, kad su crni glumci bili među inteligentnijim i aktivnijim članovima zajednice, svjetionici pozitivnih promjena.

Zašto niste napisali scenarij pa snimili film s tim porukama? Zašto knjiga?
Ljudi gledaju filmove okruženi drugima, pa dečki u kinu sa svojim prijateljima moraju održavati fasadu i ponašati se cool. Neće dobiti poruku. Ali čitanje knjige ej doživljaj koji imaju nasamo. Pa se nadam da će crne žene kupovati ovu knjigu kao poklon. Crni dječaci je neće pročitati tjednima ili možda mjesecima. Ali prije ili kasnije, bit će sami jedne večeri i prolistat će je i vidjet će slike. Trebaju samo pročitati polovicu jednog pisma, i onda ih imam.

Kako možete biti tako sigurni u to?
Mnogi od tih mladića nemaju nikog u životu tko im kaže: "Ti si silan. Možeš postići sve što želiš." Tako malo njih je nekad crno starije muško pogledalo u oči i reklo im da ih voli. U cijelom njihovom životu! Ova knjiga je u suštini niz ljubavnih pisama. Toliko je potrebna.


Izvor: Klik