O četničkom zlatu zakopanom, kako se vjeruje, u ravnogorskom selu Koštunići u Srbiji, u okolini Milesine vodenice na rijeci Dučini, rijetko ko od mještana hoće da govori, a i ako kaže koju, onda je to tvrdnja da dio četničkog zlata još krije zemlja. Isto tvrdi i Vladan Vasiljević (81), rodom iz Pranjana koji živi u gradu Medajn u Ohaju u izjavama koje je svojevremeno davao nekim srpskim novinskim agencijama, piše Glas Javnosti.

Prema njegovim izjavama, deo četničkog, odnosno kraljevog zlata, iskopao je još 1946. godine engleski obavještajac pukovnik Bil Hadson koji je, dok je bio u misiji pri četničkom štabu na Ravnoj gori zajedno sa đeneralom Dražom Mihailovićem sakrio zlato, a dio se još uvek nalazi zakopan u okolini Milesine vodenice.

U Koštunićima, u zaseoku Mirkovići, u vodenici na rijeci Dučini, živi sama Milesa Đurđić (79) sa kojom je, zbog njenog problema sa sluhom, razgovor gotovo nemoguć.
- Priča se da su oko vodenice četnici zakopali neko zlato?
- Jeste, vodenica ne radi već više od dvaes godina. Sve propalo, narod otišao, vodenični jaz zarastao, pomeljara nema, eto...Djeca otišla od kuće davno, a muž Milovan mi je umro prije tries godina. A, jesi li ti iz opštine?

- A, znaš li šta o tome da je neko odavde odnio neko zlato?

- Ma, znaš kako je bilo - ovo je vodenica nekog Svetolika Vukovića koji nije imao djece, pa posinio mog muža Milovana. Ja se udala za Milovana i tako, svi pomrli, a ja ostala sama u ovoj vodenici. Ma, samo kada sam izašla iz ove zime - priča o svemu i svačemu vodeničarka Milesa, ali o četničkom zlatu i jasenu pod kojim je zlato bilo zakopano ni riječi.

Da li Milesa Đurđić stvarno ništa ne čuje, ili je dobro upamtila svoju ulogu još iz vremena kada su je posećivali i oficiri OZNE koji su se i te kako raspitivali o četničkom blagu, zna samo ona, ali od Milese niko do sada nije dobio nikakav odgovor o tome gdje su pukovnik Bil Hadson i đeneral Draža sakrili zlatnike, dijamante i brilijante koji su im kao pomoć bili poslati iz Engleske 1943. godine.

Jedini koji je htio nešto da ispriča o tajni zakopanog četničkog blaga na obali reke Dučine bio je Ilija Vesković(77) i to samo zahvaljujući dugogodišnjem poznanstvu sa Ravne gore gdje Ilija godinama izgoni stoku.

- Slušaj sinovac, ovdje nije baš uputno raspitivati se o tom četničkom zlatu. Znaš, ljudi izbjegavaju da pričaju o tome. Ono što se zna je da je stvarno taj Bil Hadson odneo dio tog blaga, ali svi veruju da ga ima još oko vodenice, ali isto tako, misle da je to zlato prokleto. Jes, neki naš slučajno pronašao jednu metalnu kantu tog blaga i to se nije baš dobro završilo po njega i njegovu porodicu. Znaš kako je: oteto - prokleto! A, što se tiče Milese, nemoj joj zameriti „što te nije baš dobro čula jer su joj od rata do sada dolazili svakakvi - kaže Ilija Vesković pokazujući dio Koštunića uz Dučinu gde još uvek počiva deo kraljevog zlata.

U vrijeme rata, a posebno u toku 1943. godine, Jugoslovenska vlada u emigraciji je slala pomoć Draži Mihailoviću, između ostalog i značajna novčana sredstva u zlatu, dijamantima i brilijantima koji su bili namjenjeni omasovljenju četničkog pokreta.

Međutim, engleski obavještajac Bil Hadson nikada nije dozvoljavao četnicima da sačekaju vrijedne pošiljke, već je to radio sam, odnosno, kako se tvrdi, za te pošiljke znao je samo Hadson i đeneral Draža, kome se takav odnos Hadsona nije dopadao i bio je razlog za njihovu netrpeljivost. Pred kraj rata, kada je ovo područje napala partizanska Četvrta proleterska brigada, Hadson i Draža su zakopali veću količinu zlatnika, dijamanata i brilijanata u blizini Milesine vodenice na Dučini, očekujući bolja vremena - đeneral Draža da se četnički pokret reorganizuje, a lukavi Bil Hadson da dođe vrijeme da se dokopa velikog bogatstva. Ipak, bilo je onako kako je osmislio Bil Hadson. Nakon što je u Stefanu Kolneru pronašao pravu ličnost za realizaciju svoje privatne operacije „Skok kengura", Kolner je sa detaljnom kartom zakopanog blaga stigao iz Bukurešta u Koštuniće, iskopao ieo blaga i bezbjedno se vratio u Bukurešt kod svog poslodavca, ali tadašnjoj OZNI to nije promaklo, pa je Kolner iste godine uhapšen u sličnom pokušaju da sa planine Mučanj kod Sjenice iskopa mnogo veće količine četničkog zlata zakopanog u velikim metalnim kantama. Zbog toga je Kolner 16. januara 1947. godine osuđen na šest godina robije.

U operaciji „Skok kengura" iz Koštunića je odnijeta velika količina zlatnika, dijamanta i brilijanata, čija je vrijednost procenjena na oko četiri miliona ondašnjih britanskih funti i to je završilo najvjerovatnije u džepovima Bila Hadsona koji je, prema podacima, poslije te operacije živio u nekoj državi na jugu Afrike. Bil Hadson je preminuo prije desetak godina, a sa njim su zauvijek, vjerovatno, izgubljene i karte preostalog zakopanog četničkog blaga u blizini Milesine vodenice.

Priča o tome kako je nestao dio četničkog blaga koje je bilo zakopano kod Milesine vodenice potvrđena je iz dva izvora - jedan je izjava Vladana Vasiljevića koji je 1973. godine emigrirao u Ameriku i u čijoj je kući u vrijeme rata bila smještena engleska misija. Drugi izvor je knjiga „Tajni nevidljivi rat", autora Đurice Labovića u kojoj je do detalja opisana operacija „Skok kengura", odnosno, operacija „Dobar konj dvaput skače".


 

---