Književnost poroka
Umjetnost sa dna čaše

Oni su svoje poroke glorificirali. I niko im to nije uzimao za zlo. Jer, ako su pili, oni su i pisali. Neki od najznačajnijih pisaca prošlog vijeka misli su zapisivali tek nakon što bi usnama prinijeli čašu. U njoj je najrjeđe bila voda. Tri "v", kao da je čarobna formula: vino, viski, votka. Samo nikada zajedno. Ili rakija. Opet sama. Njome se, na kraju krajeva, krijepio i asketa Andrić. Ovim se tekstom završava serijal Ex (Yugo)vina. Sve što nije stalo u njega, napisali su bolji pisci. Ili su popili

C2H5OH jest kemijska formula etilnog alkohola, etanola, špirita ili žeste. Ova bistra, bezbojna, lako zapaljiva tekućina, svojstvenog mirisa i okusa, koja ključa na 78,4°C, neizbježan je sastojak rakija (do 70%), konjaka (40-45%), ruma (40-50%), viskija (38-45%), likera (30-40%), vina (8-20%) te piva (2-5%). Religije ga uglavnom ne vole, sociologija alkoholizam drži jednim od glavnih uzročnika različitih patoloških pojava u društvu, medicina ističe pogubno djelovanje prekomjernih količina alkohola na zdravlje konzumenta. Naspram svih ovih osuda stoji savjet Bele Hamvasa: "Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako."

Politeizam je sklon alkoholu, a monoteizam nije. Kao i svaka proksimativna generalizacija i ova ima svojih slabosti, no njezina istinitost uglavnom stoji. Politeistički hram bogova najčešće ima i boga vina. Najpoznatija inkarnacija mu je Dioniz, odnosno Bakho. No, u Starom zavjetu već se počinje javljati osuda vina. U Knjizi proroka Isaije kaže se: "Jao onima što već jutrom na uranku žestokim se pićem zalijevaju i kasno noću sjede vinom raspaljeni." U Talmudu postoji priča da je na tlu prvog vinograda Đavo zaklao jagnje, lava, majmuna i svinju. Od tada, ko popije malo vina, miran je i zadovoljan kao jagnje, ko popije nešto više, hrabar je kao lav, sljedeći stadij donosi majmunisanje, a ko zbilja pretjera s pićem, valja se po blatu kao svinja. Kod kršćana se javlja izvjesna blagonaklonost prema vinu ponajviše radi one poznate metafore o vinu kao krvi Isusovoj. Ipak, dogma o transsupstancijaciji nije bila dovoljan razlog da bi crkva vino preporučivala.

Predislamski Arapi bili su velike vinopije. Na početku objave Kur'ana nije se odmah zabranilo vino. Nerkez Smailagić kaže da se pomen vina u sljedećem ajetu može čak protumačiti kao neki znak Allahove milostivosti prema čovječanstvu: "A od plodova palmi i loze pripremate zamamno piće i hranu prijatnu." Naredni ajet o vinu ponovo nije bio posve negativan: u njemu se kaže kako vino donosi i štetu i korist, no šteta je ipak veća. Sljedeća objava zabranjivala je vjernicima da molitvu obavljaju pijani. No apsolutna zabrana vina slijedila je još kasnije, kad je vino zajedno sa kockom, kumirima i strelicama za gatanje proglašeno za odvratnu stvar i Šejtanovo djelo.

Vino, literatura Nasuprot ovih ponešto kontradiktornih religijskih stavova spram vina, odnosno alkohola, književnost je vino uvijek preporučivala. Srednjovjekovni pjesnik Ianus Panonius, čiju je jednu pjesmu Mak Dizdar iskoristio kao moto svom Zapisu o zemlji, napisao je jednom: "U Boga ko vjeruje, pjesnikom ne može biti." Ne bi bila pogrešna ni parafraza: Ko ne pije, pjesnikom ne može biti. Još od antičke Grčke pjesnici hvale vino: Alkej, Anakreont pa i sam Homer. U svojim Poslanicama Horacije je zapisao: "Laudibus arguitur vini vinosus Homerus." (Hvaleći vino izdao se vinopija Homer.)

I pored religijske zabrane, neke od najljepših pjesama o vinu napisali su muslimanski pjesnici. Poznate su vinske pjesme Ibn al- -Mutaza ili Abu Nuvasa. Hiljadu i jedna noć također svjedoči o (blago rečeno) olako shvaćenoj religijskoj zabrani vina. Kod sufijskih pjesnika pominjanje vina ima uglavnom simbolički karakter, no teško da bi se takvo što moglo reći za, recimo, Hafizove pjesme. Znameniti Omar Hajjam i japanski pjesnik Otomo No Tabito poslije smrti žele postati vrčevi za vino (i Hamlet na jednom mjestu kao da spominje mogućnost da se od gline s prahom nekog glasovitog smrtnika načini bačva). Srednjovjekovni kršćanski autori također su često pozivali na pijenje vina podsjećajući na onaj famozni primjer iz Ivanovog Evanđelja, na svadbu u Kani, kad je Isus vodu pretvorio u vino.

Od Baudelairea do Hamvasa Od renesanse naovamo pohvale vinu nisu jenjavale, naprotiv! U Cvijeću zla Baudelaire ima čitav ciklus o vinu sa pojedinačnim pjesmama: Duša vina, Vino krpara, Vino ubice, Vino samotnika te Vino ljubavnika. U jednoj od njih vino naziva "sunčevim djetetom svetim". U knjizi Drugi, isti Jorge Luis Borges smješta dvije pjesme o vinu jednu do druge: prva se zove jednostavno Vinu, druga je formalno savršenija - Sonet o vinu. Među brojnim pjesmama Paula Celana s vinskim motivima (Vinogradari, Pri vinu i izgubljenosti, Uz kuhano vino, vino muka itd.) valja u cjelini citirati prelijepu Tko je platio tu rundu?: "Bilo je bistro vrijeme, pili smo/ i derali se o pepelnom shantyju/ za velike havarije solsticija." Pijanska pjesma (A Drinking Song) Williama Butlera Yeatsa kaže da su vino i ljubav jedine bitne stvari. Halil Džubran kaže: "A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude pjesma uza svaku čašu."

Charles Bukowski, Ernest Hemingway, William Faulkner: Od svoje su sklonosti piću načinili legendu

Ipak, vjerovatno ponajbolje književno djelo o vinu ispisao je Bela Hamvas. Knjiga se zove Filozofija vina. Ova obimom malena knjiga jednostavno opčini čitatelja. Kao i u ostalim Hamvasovim djelima, i u njoj se izlaže posve osobena životna filozofija njezina autora: hamvaševski metafizički hedonizam. Evo nekih nasumice odabranih navoda iz ove čarobne knjige: "U ljetni sumrak, ispred klijeti piti sentđerđehsko vino jest najsvečaniji životni trenutak. Za tu prigodu treba prekriti stol žutim ili ružičastim vezenim stolnjakom, staviti u vazu cvijeće, i to ciniju ili suncokret, i čitati nekog od najvećih pjesnika, Pindara, ili Dantea, ili Keatsa." Ili: "Piti možeš bilo gdje, samo se nikada nemoj skrivati. Ako se skrivaš, postat ćeš poput bedra one žene koja čak ni košulju nije svukla prve bračne noći. Bit ćeš podmukao i slijep. Možeš piti gdje god želiš, ali svugdje budi svjestan sebe i čedan, jer to dvoje je jedno. Ljeti pij u vrtu pod drvetom, ili na verandi, a ako je velika žega, u hladovini sobe ili podruma. Budi bezbrižan. U tami se ne smije živjeti. Uvijek kaži: sad pijem vino. Nemoj pred sobom to poricati i nevolja će sama od sebe nestati." Ili: "Sve, dakle, ovisi o tebi. Svaka se duša rađa cijela i ona svoju cjelovitost ne može izgubiti. Budi mudar, povrati svoju cjelovitost. Pij! Ono što ti ja nudim jest ulje čistoće, ulje zanosa. Pij, a ostalo će donijeti vino." Ovu izvrsnu knjigu na našem je jeziku objavio zagrebački Ceres, a odličan je pogovor napisao Stanko Andrić.

Žestina, biografije i ex yu pisci Među brojnim alkoholnim pićima vino se u književnosti ubjedljivo najčešće spominje. Na izvjestan simboličan način ono u literaturi označava sva alkoholna pića. Ima ipak i drugih opjevanih napitaka. Chandlerov Philip Marlowe najromantičniji je konzument viskija: pije ga u malim gutljajima, usamljenički, često uz neki šahovski problem i s pištoljem za pasom. Poljski i ruski pisci i pjesnici slave često votku. Postoje, naravno, i literarni fanovi rakije i konjaka. Ljubitelji alkohola znaju cijeniti onu glasovitu Camusovu rečenicu: "Svaka misao koja odbacuje jedinstvo veliča raznovrsnost." Tako stoje stvari: u jednom periodu života preferiramo vino, u drugom pivo; nekad biramo viski, a nekad naručujemo votku.

Ne manje nego u literaturi, alkohol postoji u biografijama pisaca. Edgar Allan Poe i Francis Scott Fitzgerald spadaju među one što su umrli od posljedica alkoholizma. Czeslawu Miloszu, Osipu Mandeljštamu, Josifu Brodskom, Witoldu Gombrowitzu, Vladimiru Nabokovu, Fernandu Pessoi i mnogim drugim velikanima, prema pouzdanim svjedočenjima, nije bilo mrsko popit. A tu su, naravno, i oni što su od svoje sklonosti piću načinili legendu: Bukowski, Hemingway, Faulkner (nije, kažu, mogao pisati bez viskija uza se) ili Carver.

Ni eksjugoslavenska književnost ne oskudijeva "alkoholnim" motivima. Andrić je, recimo, bio na glasu kao asketa. Ipak, u Omer-paši Latasu Andrić je ispisao zasigurno najljepše riječi o nekom bosanskohercegovačkom vinu, o mostarskoj žilavki: "A ta žilavka višestruko plaća pažnju koju joj čovjek ukazuje. I to brzo i moćno, tako da uskoro ne primećuješ ništa drugo ni u sebi ni oko sebe do njene zlatne i zelene vidike, sa slutnjom plavog i velikog južnog neba u daljini i povorkom obećanja od kojih se blažen osmejak javlja na licu. Dragoceno vino tvrdog, suvog a blagoslovenog kraja, posle svih tupih i zlogukih pića kojima ovde napajaju stranca. Kao da čovek pije smeh i pesmu, i posle treće čaše samo smehom i pesmom pozdravlja svet oko sebe."

Nije ovo jedini primjer. U znamenitoj priči Čaša Andrićev fratar Nikola Granić pije vino gotovo hamvaševski, makar je ova priča napisana prije Filozofije vina. Ni Miroslav Krleža ne može se ni na koji način prozvati antialkoholičarem. Pijančenja Tina Ujevića već su dio legende. Po boemštini je bio poznat i Danilo Kiš (usprkos svom mladalačkom eseju Boemija je mrtva). Na pitanje kako je usprkos alkoholu uspio doseći literarno majstorstvo, za razliku od mnogih koji su posve potonuli, Kiš je odgovorio Ujevićevom rečenicom: "Ja sam noću pio, a danju radio."

Naravoučenije Poštovani čitatelju, nakon što ste pročitali ovaj tekst, iziđite napolje. Proljeće je, lijepo je vrijeme. Prošetajte do svoje kafane, sjedite u baštu i naručite ono što volite: domaće ili uvozno pivo, pola litre vina, čašicu votke, konjaka, viskija ili rakije. U tome je smisao ovog članka. Popijte malo, no nemojte se napiti. Ne pije se (samo) zbog toga. Ne zamjerite, poštovani čitatelju, na ovoj hamvaševskoj pozi. Uzdravlje i živjeli!!!