Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Sve o crnim rupama  (Pročitano 2079 puta)
18. Nov 2005, 23:28:42
Ucesnik diskusija


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 63
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
POJAM CRNE RUPE

Odakle im bas ovakvo ime? Jednostavno, ne vide se i gutaju sve sto im se nadje na domak ruke...

Ovaj apstraktan pojam postoji kao mogucnost vise od dvesta godina.

Prva osoba koja je o crnim rupama objavila studiju i to zasnovanu na Njutnovim zakonima bio je profesor sa Kembridza, Dzon Micel (John Michell) 1784. godine. On je istakao da zvezda koja je dovoljno masivna ima snazno gravitaciono polje kojim cak i svetlost savija ka sebi. Micel je smatrao da postoji veliki broj ovakvih zvezda, samo sto mi nismo u stanju da ih vidimo, jer svetlost sa njih ne moze doci do nas, posmatraca.

Francuski naucnik Laplas je, nezavisno od Micela, 1795. dosao na slicnu zamisao i izracunao da svetlosni zrak dovoljno masivne zvezde ne bi bio u stanju da napusti njenu povrsinu. Tada je napisao: "...prema tome, nije iskljuceno da najsvetlija tela iz toga razloga postanu nevidljiva...". Tu svoju ideju on je ukljucio samo u prvo i drugo izdanje svoje knjige "Sistem sveta", da bi je u ostalim izdanjima izostavio, verovatno smatrajuci je nebitnom.

Sto se tice samog termina, novijeg je datuma. Dzon Viler je 1969. godine na jednom seminaru u Njujorku  imenovao ovu pojavu i prvi poceo da koristi termin “crna rupa” kao zamenu za "gravitaciono kolapsiranje zvezda" kako su je oslovljavali u engleskoj literaturi, dok je u ruskoj ovaj termin zamenio termin "zamrznuta zvezda".

To je ocito imalo magican efekat, jer su svi ubrzo prihvatili taj termin, a i izmedju ostalog i u naucnoj fantastici...






STA JE TO CRNA RUPA?

Crna rupa je jedan od mogucih zvezdinih “ostataka” - ekstremno zakrivljena oblast prostor-vremena iz koga se, prema klasicnoj fizici, nista, cak ni svetlost, ne moze otisnuti zbog izuzetno velike sile teze, odnosno gravitacije.

Mozda je to prazan prostor, mozda je to prava rupa u svemiru, a mozda je ona mesto koje je otseceno od ostatka svemira, a mozda ni same crne rupe, u stvari, ne postoje...

Dokazano je da postoji mogucnost njihovog postojanja, ali nema dokaza da one zaista postoje, jer se golim okom ne mogu videti cak ni kad bi gledali kroz najbolji svetski teleskop, jer su jednostavno, nazovi, crne.

A mozda su one plod maste dokonih fizicara...

Najjaci argument za postojanje crnih rupa je taj da ako verujemo u Veliki Prasak, onda moramo verovati i u crne rupe, jer su oni deo iste teorije. Crne rupe, kao i Veliki prasak, jedino imaju smisla ako se objasnjavaju kombinacijom Ajnstajnove opste teorije relativnosti i kvantne mehanike, gde Ajnstajnova teorija objasnjava pojave velikih razmera i potpuno je determinisana, a kvantna mehanika svet u malom koji sve objasnjava u okvirima verovatnoce, a ne tacno odredjenih vrednosti. Naucnici pokusavaju da dodju i do objedinjenja ove dve grane fizike, tzv. teorije svega (theory of everything) i da na taj nacin proniknu u mehanizam ovih nedovoljno objasnjenih stvari.

Teorijom relativnosti je predvidjeno da kolaps zvezde vodi u jednu tacku, strucno receno, u singularitet. To je apstraktni pojam koji jos uvek nije dovoljno objasnjen. Ajnstajn nije prihvatao kvantnu mehaniku. Medjutim, posle njegove smrti razvoj fizike je otisao daleko u dubinu materije (mikro svet). Stiven Hoking je taj koji uvodi kvantne efekte u razmatranje gravitacionog polja...


              

Specijalna teorija relativnosti
Nastala je pocetkom XX veka. U sustini uopstava Njutnovu i Galilejevu, klasicnu, mehaniku.

Postulati STR su:

1. Svi fiizicki zakoni izrazavaju se u istom obliku u svim inercijalnim sistemima referencije.

2. Brzina svetlosti je ista u svim inercijalnim sistemima.

Ova teorija obuhvata problem sinhronizacije i istovremenosti, cije objasnjenje pokazuje da je vreme relativno, odnosno razlicito za razlicite posmatrace. Svaki sistem ima svoje vreme. Zatim, vremenski interval izmedju dva dogadjaja koji se dese na istom mestu meren casovnikom koji miruje u tom sistemu uvek kraci od vremenskog intervala meren casovnicima u bilo kojem drugom sistemu. To je tzv. dilatacija vremena. Iz STR je potekao i famozni paradoks blizanaca.

Kvantna mehanika u skladu sa STR daje kvantnu teoriju polja.

            



Opsta teorija relativnosti
Ovom teorijom Ajnstajn je potkrepio dva velika nedostatka STR. Prvo, u njoj se ne razmatraju neinercijalni sistemi, a drugo ne razmatra se gravitacija.  

Postulati OTR su :

1. Princip ekvivalencije -– teska i inertna masa su medjusobno jednake, jer je ubrzanje svih tela u gravitacionom polju jednako. Ovaj princip ukazuje na to da se dejstvo gravitacionog polja moze eliminisati, barem lokalno. Takodje, ovaj princip Ajnstajn je prosirio i na ekvivalenciju energije i teske mase:   E=mc2.                    

Eksperimantalne potvrde ovog postulata su skretanje svetlosti nekih zvezda u gravitacionom polju Sunca i smanjenje frekvencije svetlosti koju emituju zvezde, usled gravitacione interakcije emitovanog zracenja i date zvezde.

2. Opsti princip relativnosti – svi referentni sistemi su medjusobno ekvivalentni, a s tim vazi i da su svi fizicki zakoni  invarijantni  (nepromenljivi) u odnosu na proizvoljne transformacije koordinata (prostor-vreme).

Samo izracunavanje jednacina OTR je vrlo komplikovan i moze se izvesti samo primenom tzv. tenzorskog racuna.

Znaci, Ajnstajn je zakljucio da prostor nije ravan, vec zakrivljen i da lokalnu zakrivljenost stvara prisustvo mase u svemiru. Shodno tome, tela se kroz zakrivljen prostor ne krecu pravolinijski, vec slede putanju najkraceg rastojanja izmedju polaznog i konacnog polozaja tela u kretanju. Te putanje se zovu geodezijske linije. To su krive bez granica. Ako je to tacno onda nema potrebe za silom gravitacije koja se prenosi trenutno, niti za objasnjenjem da su inercijalna i gravitaciona masa jednake.

Ajnstajn je ustanovio da materija odredjuje prostoru kako da se zakrivi, a prostor materiji kako da se krece, sto je bio nov nacin za opis gravitacije. Nema vise sila. On je Njutnovu gravitaciju zamenio zakrivljenim prostorom.

Zakrivljenost prostora se moze demonstrirati modelom gumene mreze. Ako uzmemo rastegljivu gumenu mrezu, postavimo je horizontalno i preko nje pustimo da se kotrlja ping pong loptica uvidecemo da se guma nece deformisati, odnosno loptica ce se kretati pravolinijski. Medjutim, ako pustimo da se sa jednog kraja kotrlja djule, ono ce svojom tezinom upasti u mrezu i iskriviti je.

Naucnici pokusavaju da ujedine OTR sa kvantnom mehanikom u kvantnu gravitaciju, koja bi trebala da objasni neke jos nerazjasnjene stvari (kao sto je npr. singularitet, o kome ce biti reci kasnije)

        

Pojam prostor-vremena
Svi na vreme gledaju kao na nesto sto protice bez obzira sta se desava, ali teorija relativnosti kombinuje vreme i prostor i kaze da bi oni mogli biti isprepletani ili izobliceni od strane materije i energije.

Prostor-vreme bi trebalo da ima 4 dimenzije. Zasto? Tri prostor-vremenske dimenzije nisu dovoljne za bilo koji slozeni organizam. Na primer, posmatramo komarca koji leti po sobi i da bi ga locirali potrebne su nam tri koordinate plus jedna vremenska da bi odredili polozaj komarca bas u odredjenom trenutku. S druge strane, ako bi postojalo vise od 3 prostorne dimenzije, putanje (orbite) planeta oko Sunca ili elektrona oko jezgra bi bile nestabilne i naginjale bi spiralno ka unutra. Ostaje mogucnost da postoji vise od jedne vremenske dimenzije sto bi bilo uzasno tesko zamisliti.







NASTANAK CRNIH RUPA   /  evolucija zvezda  /

Crne rupe su jedan od mogucih poslednjih stadijuma evolucije zvezde tj. jedan od nacina kako ona zavrsava svoj zivot.

Prostor izmedju zvezda nije prazan. Medjuzvezdani prostor ispunjavaju oblaci gasa ciji je glavni sastojak vodonik, i cestice prasine. Taj materijal nije pravilno rasporedjen u prostoru i skuplja se u pramenove pod dejstvom gravitacije. Gravitaciona sila je obrnuto proporcionalna kvadratu rastojanja izmedju dve cestice, a direktno proporcionalna proizvodu njihovih masa, sto znaci da sto je gusci oblak, veca je gravitaciona sila izmedju cestica (Njutnov zakon gravitacije). One pod dejstvom gravitacije nastavljaju da se sabijaju i pocinju da rotiraju oko svoje ose. To su protozvezde.

Pod dejstvom gravitacije, protozvezda se smanjuje postaje sve toplija. Kada dosegne dovoljno visoku temperaturu (od nekoliko miliona stepeni), u njenom centru pocinju termonuklearne reakcije u kome se vodonik pretvara u helijum. Masa helijumovog atoma je nesto manja od mase cetiri vodonikova atoma, sto govori o tome da masa odlazi u vidu energije. Oslobodjena enegrija tj. energija dobijena sagorevanjem goriva, moze se izraziti Ajnstajnovom jednacinom E=mc2 i ona predstavlja sijanje zvezde pri cemu se emituju elektromagnetni talasi svih talasnih duzina.

Zvezda izlazi na glavni niz HR dijagrama i pocinje da stari. Sve vreme svoga zivota na HR dijagramu zvezda je u ravnotezi, odnosno u nekakvom “metastabilnom” stanju. Situacija je pomalo analogna naduvanom balonu. Postoji ravnoteza izmedju pritiska koji pokusava da rasiri balon i napetosti gume koja tezi da smanji balon, odnosno, ka njenoj unutrasnjosti deluje gravitaciona sila, ali se njoj suprostavlja energija iz termonuklearnih reakcija tj. Fermijev pritisak. Sto je zvezda veca ona brze stari, tj. brze sagoreva gorivo, ali bez obzira na sve zivotni vek zvezde je uzasno dugacak, gde je rec o milijardama godina.

Termonuklearne reakcije traju sve dok se sam vodonik ne istrosi, odnosno dok ne dodje do formiranje gvozdja koji je najstabilniji element u Univerzumu, jer tada vise nema sta u sta da se pretvara. Naravno, do formiranja gvozdja dolazi posle niza transformacija, jer iz vodonika nastaje deuterijum, pa helijum, pa C, N, O2 sve do Fe. U jednom trenutku Fermijev pritisak nece vise biti dovoljan za odbijanje gravitacije tako da citava zvezda pocinje polako da kolapsira.

Zvezde od 1,2 do 1,4 Sunceve mase zavrsice svoju evoluciju na stadijumu belog patuljka. Sav visak energije i mase oslobodice u vidu planetarne magline. Zvezde izmedju 1,4 i 2 Sunceve mase zavrsavaju kao neutronske zvezde, a one jos masivnije zavrsavaju kao crne rupe, odnosno zvezde sa masom iznad Candrasekarove granice ne mogu da se odrze na stadijumu neutronske zvezde vec svoje sazimanje nastavljaju. Sto je zvezda manja, gravitacija je sve veca. Neutronska zvezda ima drugu kosmicku brzinu od 2/3c, odnosno da bi cestica pobegla sa njene povrsine morala bi da se krece tom brzinom. Ako se materija i dalje kontrahuje, gravitacija raste i dolazi do nivoa kada se druga kosmicka brzina povecava na brzinu svetlosti (c). Kada se to dogodi vrednost precnika tela je jednaka Svarcsildovom radijusu, odnosno formira se crna rupa. Neutronske zvezde i crne rupe visak materije i energije oslobadjaju u vidu eksplozije supernove.

Procenjuje se da “samo” 2% zvezda kolapsiraju u crne rupe.





Candrasekarova granica

Godine 1928. mladi diplomac Subramanijan Candrasekar (S. Chandrasekhar) iz Indije izracunao je koliko bi zvezda morala biti masivna da bi se suprostavila sopstvenoj gravitaciji kad istrosi svoje gorivo. Zamisao se zasnivala na tome da kad zvezda postane mala, cestice materije se veoma zblize da, prema Paulijevom nacelu iskljucenja, moraju imati veoma razlicite brzine i udaljuju se jedne od drugih pri cemu uspostavljaju ravnotezu izmedju gravitacionog privlacenja i odbijanja. Candrasekar je shvatio da postoji granica odbijanja sto sledi iz nacela iskljucenja, jer teorija relativnosti nalaze da je najveca razlika u brzinama ‘cestica neke zvezde brzina svetlosti. To bi znacilo da kada zvezda postane dovoljno gusta, odbijanje uzrokovano nacelom iskljucenja bi bilo slabije od gravitacionog privlacenja. Candrasekar je izracunao da ta granica iznosi 1,4 Sunceve mase i ona je danas poznata kao Candrasekarova granica.

-  Ako je zvezdina masa manja od Candrasekarove granice, ona moze prestati sa sazimanjem i ostati na stadijumu belog patuljka, sa precnikom sto puta manjim od Suncevog i gustinom od 109 kg/m3.

-  Do slicnog otkrica dosao je i ruski naucnik Lav Davidovic Landau. On je istakao da postoji jos jedno  mogucno zavrsno stanje zvezde koje je manje od belog patuljka. Ono se odnosi na zvezde sa masom izmedju 1,4 i 2 Sunceve mase. Ove zvezde su dobile naziv neutronske zvezde, jer kod njih prilikom sazimanja gravitacijom dolazi do slepljivanja protona i elektrona i formiranja stabilnih neutrona koji se pod dejstvom snazne gravitacije drze u skupini i obrazuju neutronsku zvezdu. One u precniku imaju 10 do 20 kilometara, a gustina im iznosi 1017 kg/m3. Medjutim, do samog otkrica neutronskih zvezda se doslo kasnije.

-Sta ce se desiti sa zvezdom cija je masa iznad Candrasekarove granice, odnosno sa zvezdama iznad 2-3 Sunceve mase, resio je americki naucnik Robert Openhajmer (Robert Oppenheimer) 1939. godine.

U idealnom sfernom modelu zvezde, koja se sazima, moze doci do fenomena sabijanja koji bi zvezdu doveo do kriticnog radijusa, gde bi je zadesio katastrofalan gravitacioni kolaps.

Dovoljno masivna kolapsirajuca zvezda moze da se sazima takvom silinom da cak ni neutroni ne bi mogli da joj se odupru. Drugim recima, nuklearna sila bi bila nadjacana gravitacionom silom, a kada nuklearna sila popusti, nema niceg sto bi pruzilo ravnotezu gravitaciji. U tom slucaju zvezda nastavlja u beskrajno kolapsiranje pri cemu joj se zapremina dovodi do nule, a povrsinska gravitacija beskrajno raste.

Tacnije receno, od oblaka prasine se formira crna rupa u cijoj se unutrasnjosti nalazi singularitet, koji mi ne mozemo videti jer se oko njega nalazi horizont dogadjaja koji je propustan za informacije samo u jednom smeru, pa iza njega nista ne mozemo videti.

Ovi krugovi se postepeno smanjuju i pokazuju kako masivna zvezda kolapsira, odnosno kako smanjenjem svoga precnika prelazi u stanje crne rupe.




Pulsari – rotirajuce neutronske zvezde

Dzoselin Bel (Joselin Bell) je 1967. otkrila pulsare.  Primljeni su jako kratki i pravilni impulsi talasne duzine 3,7m. To je ukazivalo da izvor emitovanja mora biti veoma mali, jer velika tela ne mogu emitovati kratke, ostre impulse, jer bi vreme putovanja zracenja sa razlicitih delova takvog tela zamutilo signal. Zato je moralo biti u pitanju nesto kompaktno, objekat manji od nekoliko hiljada kilometara, a ipak na udaljenosti zvezde.

Prvo se mislilo da su u pitanju vanzemaljci i zato su prva 4 otkrivena pulsara nazvani LGM 1-4 (LGM - little green man, odnosno mali zeleni ljudi).

Pulsari su kompaktni objekti, hiljadu puta gusci od vode. U njoj su protoni i elektroni slepljeni u neutrone. Oni nastaju prilikom ekspozije supernove, gde u njenim donjim slojevima dolazi do implozije u objekat kao sto je neutronska zvezda (ili crna rupa). Neutronske zvezde ako rotiraju zovu se pulsari. Jaki su izvori radio talasa, ali njihova osa rotacije se ne poklapa sa osom magnetnog polja tako da zracenje pulsara dolazi u prekidima tj. impulsima i to onda kada je osa magnetnog polja uperena ka nama. Odavde se vidi da zracenje pulsara nije toplotno, vec potice od ubrzanog kretanja naelektrisanih cestica u magnetnom polju. Njihov precnik je svega nekih desetina kilometara.

Evo nekih odnosa velicina zvezda:

Crveni dzin : Sunce  ó 250 : 1

Sunce : beli patuljak ó 100 : 1

Beli patuljak : neutronska zv. ó 700 : 1

Neutronska zv. : crna rupa ó 3 : 1





Svarcsildova geometrija

Karl Svarcsild (Karl Schwarchild 1873-1916) je prvi resio Ajnstajnovu jednacinu polja gravitacije, sto je dovelo do boljeg razumevanja crnih rupa i do snaznog uticaja Ajnstajnovih jednacina na kosmologiju. Zanimljivo je to da je te jednacine resio dok je bio na frontu, a resenja postom poslao Ajnstajnu. Medjutim, ubrzo je umro od bolesti koju je zaradio u ratu.

Godine 1915. kriticni radijus je nazvan Svarcsildov radijus po samom naucniku. To je onaj radijus na kom je cestici potrebno da se krece brzinom svetlosti da bi ga napustila.



Ta zakrivljenost prostora oko nekog tela odredjene mase se menja kao funkcija udaljenosti od sredista tela tj. duz linije radijusa.

Rc= 2GM/c2    G- gravitaciona konstanta, M- masa tela,  
  c- brzina svetlosti, sto znaci da iskljucivo zavisi od mase tela.

Kada se objekat nadje na Svarcsildovom radujusu ili ispod njega, svetlost koja izvire sa njega trosi svoju energiju na savladjivanje gravitacije, pri cemu joj crveni pomak postaje beskonacan. U stvari, svetlost nikada nece napustiti svoje odrediste, sto znaci da su zbivanja zaklonjena od spoljnjeg posmatraca.

On je izracunao Ajnstajnove jednacine samo za nerotirajuce, neutralne crne rupe, a takvih je prema proceni malo, jer najveci broj zvezdi rotira. Zato njegove jednacine nemaju nekog veceg znacaja, ali su bile prve.







DELOVI CRNE RUPE

Naucnici Karter, Hoking, Izrael i Robinson su zakljucili da crna rupa mora biti jednostavna.

        
Horizont dogadjaja (event horizont)

To je granicna povrsina oko crne rupe. Izgleda kao sfera potpunog mraka iza koje se nista ne moze videti. To je lokacija gde je gravitacija uzasno jaka da nista ne moze pobeci. Formiran je od svetlosti koja nije uspela da pobegne iz crne rupe i ostaje da lebdi na ivici. Lici na talasni front svetlosti. Dokazali su da u trenutku formiranja crne rupe, horizont moze imati nepravilan oblik i snazno vibrirati. U delicu sekunde horizont ce ipak dobiti jedinstven, gladak oblik i bice sferan ako nema rotacije, a ako ima bice spljosten na polovima, gde stepen spljostenosti zavisi od brzine.

Nakon kolapsa, obrazuje se jednosmeran horizont dogadjaja kroz koji bi cestice, zracenje itd. mogli upasti u zvezdu, ali nista iz nje se ne bi moglo emitovati (nalik semipermeabilnoj membrani).

Na kraju bi se obrazovao prostorno-vremenski singularitet, ne na kriticnom radijusu, nego u sredistu zvezde. Ovaj fizicki fenomen bi nastavio da se odvija za posmatraca koji propada zajedno sa povrsinom kolapsirajuce zvezde, jer nikakva svetlost do spoljnog posmatraca ne bi dolazila.

        

Singularitet

Pretstavljen je tackom. U toj tacki je beskonacan pritisak, gustina i zakrivljenost prostor-vremena. To je centar crne rupe. Do ovog zakljucka dosli su naucnici Rodzer Penrouz i Stiven Hoking, smatrajuci da ovde otkazuju svi zakoni fizike.

Sam pojam singulariteta je nije precizno odredjen, odnosno jako je tezak za objasnjavanje, jer se ono pomalo kosi sa zdravim razumom. Matematicar Rodzer Penrouz je radio na matematici urusavanja materije pod jakom gravitacijom, koristeci pojedine teoreme iz topologije (topologija je grana matematike koja proucava i koristi razlicite oblike, njihove osobine i pretvaranje jednog u drugi).

Openhajmer je zajedno sa Snajderom dao eksplicitno resenje Ajnstajnovih jednacina objasnjavajuci da se crna rupa formira od oblaka prasine u cijoj se unutrasnjosti nalazi singularitet, ali ga mi ne vidimo, jer se oko njega nalazi horizont dogadjaja koji je propustan samo u jednom smeru.

"...Prica se da su Penrouzove zamisli nadahnule slikara Esera da naslika dve slavne zbunjujuce slike 'Vodopad' i 'Uzlazno stepeniste', u kojima se vide sasvim ubedljive strukture koje, medjutim, u stvarnom svetu nikako ne bi trebalo da budu moguce..."[i]

Moze se postaviti analogija sa matematickim singularitetom. On se nalazi u tacki u kojoj se funkcija ne moze definisati. Npr, jednacina y=1/x ima singularitet za vrednost x=0, odnosno u tacki x=0 funkcija nije odredjena. Nema razumnog i racionalnog resenja. Ono ide u plus i minus beskonacnost, pa cak ako bi se funkcija definisala u beskraju, ne zna se kakva bi bila njena stopa promene.

Ni vreme se u singularnosti se ne moze definisati. Zakrivljenost prostor-vremena zavisi od mase. Ako bi se kosmos nalazio u jako malim dimenzijama, zakrivljenost prostora bi bila ogromna, dok ako bi se nasao u jednoj tacki, singularitetu, gustina mase bi bila beskrajna, tako da se jednacine vremena i prostora vise ne bi mogle primeniti.                

Resavanjem Svarcsildovih jednacina dobijeno je da postoje dve singularnosti, jedna u proslosti i jedna u buducnosti. Singularitet Velikog Praska je P tipa (past) – iz njega je proistekla materija i nastao svet, a singularitet u crnim rupama je F tipa (future) – u njega materija vecinski bespovratno odlazi.

"...U matematici, singularnost je tacka u kojoj se zbiva nesto patolosko..."[ii]







KARAKTERISTIKE CRNE RUPE

      
Masa, ugaoni momenat, naelektrisanje

Nakon formiranja crne rupe, tj. nakon kolapsa zvezde, ona se vrlo brzo smesti u stacionarno stanje, posto pri svakoj kretnji emisija gravitacionih talasa odnosi energiju. Za vreme kolapsa zvezde i nastajanja crne rupe, sva materija se krece jako brzo, tako da se i energija brzo odliva. Od preminule zvezde zadrzava se masa, ugaoni momenat i ukupno naelektrisanje.

Moze se reci da masa “poremecuje” gravitaciono polje i time izaziva gravitacione talase, kao sto se elektromagnetni talasi mogu predstaviti periodicnim uzburkavanjima elektricnog polja. Ti “poremecaju” se odnose na geometriju prostor-vremena. Masa koja se nadje na putu gravitacionom talasu bice periodicno zbijena, pa rastegnuta silama plime, kako talas prolazi kroz nju, jer gravitaciono polje nije uniformno. Ovo zbijanje i rastezanje prenosi energiju od izvora gravitacionog talasa do tela koje je apsorbuje. Medjutim, jacina gravitacionih talasa je mala. Oni sami jos nisu detektovani na Zemlji, ali bi mogli mnogo reci o dogadjajima koji su npr. vezani za crne rupe. Postoji jak dokaz za postojanje ovakvih talasa. Npr, u dvojnim sistemima, ciji je jedan clan pulsar, period se smanjuje. Uzrok tome je to da sistem emituje gravitacione talase i tako gubi energiju.

Izrael je dosao do zakljucka da ako je neutralna i ne rotira, crna rupa je jednostavan objekat koji se moze opisati samo jednim parametrom - svojom masom. One bi se mogle opisati posebnim oblikom Ajnstajnovih jednacina do kojih je dosao jos Svarcsild. To bi znacilo da nije bitno da li je rupa uvukla kilogram gvozdja i kilogram platine ili kilogram grozdja i jabuka, vec je bitno da je to masa od dva kilograma, jer se vrste materije ne mogu razlikovati.

Rotirajuca crna rupa nastaje od rotirajuce zvezde. Uglavnom sve zvezde rotiraju, pa se pretpostavlja da su i vecina crnih rupa rotirajuce i odlikuju se masom i ugaonim momentom. Brzina rotiranja prilikom kolapsa se naglo povecava, sto znaci da crna rupa mnogo brze rotira od bivse zvezde. Moze se uspostaviti analogija sa klizacem na ledu. Dok se vrti sa rasirenim rukama ima manji ugaoni momenat tj. manju brzinu okretanja nego kad se vrti sa rukama uz telo.Takva crna rupa nije sfernog oblika, vec je malo spljostena na polovima (kao sto je i Zemlja spljostena zbog rotacije). Do ovakvih proracuna dosao je Roj Ker, fizicar sa Novog Zelanda. Kod rotirajucih crnih rupa takodje postoji Svarcsildov radijus, ali izvan njega se nalazi i tzv. stacionarna granica, koja obrazjuje polutarno ispupcenje oko crne rupe koje je uslovljeno centripetalnom silom. Objekat koji se nadje na stacionarnoj granici, ali izvan Svarcsildovog radijusa samo je delimicno zarobljen i ima sansi da se izbavi. Ako bi se objekat kretao u smeru rotiranja crne rupe, ona bi ispoljila teznju da ga zavitla poput kamena iz pracke davsi mu pritom vise energije nego sto je imao prilikom ulaska. Time se smanjuje ugaoni momenat crne rupe tj. ona usporava jer je deo ugaonog momenta  presao na objekat. Kada bi se ugaoni momenat istrosio ostala bi samo masa. Tada se stacionarna granica poklapa sa Svarcsildovim radijusom.  

Naelektrisanje materije u crnoj rupi je obicno nula, jer je zvezda uglavnom elektroneutralna. Odnosno, ako je upadnuta materija elektroneutralna crna rupa nece imati naelektrisanje i obrnuto. Ovakav slucaj je proucavan od strane naucnika Rajsnera i Nordstrema.

Hoking je 1971. dosao do zakljucka da svaka rotirajuca crna rupa ima svoju osu simetrije.

Iz svega toga sledi teorija "bez dlaka" ("no-hair" teorema), jer velicina i oblik crne rupe zavise samo od mase i brzine rotiranja, a ne od prirode tela. To bi znacilo da su sve informacije o kolapsirajucem telu izgubljene, ali i da crna rupa ipak nije sasvim crna. Medjutim, kvantnom gravitaciom se radi na tome da se detekcijom gravitacionih talasa ipak mozda dodje do nekakve informacije o preminuloj zvezdi i sazna sta se nalazi unutar crne rupe.






IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 63
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
( NASTAVAK )







VRSTE CRNIH RUPA PREMA VELICINI

         

Crne rupe sa masom ispod Candrasekarove granice     

Moguce je i da postoje crne rupe sa masama znatno manjim od Sunceve. One ne bi mogle da nastanu usled gravitacionog kolapsa, zato sto im se mase nalaze ispod Candrasekarove granice, vec jedino ako im je materija sabijena do ogromnih gustina veoma velikim spoljnim pritiscima. Na primer, ovakvi uslovi mogu da nastanu u izuzetno velikoj vodonicnoj bombi. Dzon Viler je izracunao da ako bi se iz svih okeana na Zemlji uzela teska voda (jedinjenje teskog vodonikovog izotopa - deuterijuma i kiseonika. (D2O)), mogla bi se napraviti vodonicna bomba koja bi u toj meri sabila materiju u sredistu da bi tu nastala crna rupa. Naravno, to je samo zamisao, jer niko ne bi ostao kao ocevidac.

         Prakticna mogucnost na koju je 1971. godine ukazao Stiven Hoking jeste da je spoljna sila te velicine postojala u trenutku Velikog Praska i prilikom formiranja Vasione. Delovi materije su se medjusobno sudarali i mogli su biti podvrgnuti stravicnim temperaturama i pritiscima sa svih strana sto je moglo da uslovi da se masa sabije u nedogled. Vasiona nije bila ravnomerna i jednoobrazna, vec nejednake gustine sto je gotovo sigurno jer se u protivnom ne bi ni galaksije ni drugi objekti obrazovali. Zivotni vek crne rupe mase Sunca bi bio 1066 godina, dok bi praiskonske crne rupe zivele 10 milijardi godina, sto znaci da su nastale otprilike kad i Veliki Prasak. Te "praiskonske" crne rupe se mogu otkriti jedino njihovim uticajem na okolinu i ne zna se koliko ih ima. Pretpostavlja se da su retke. One su jako masivne tj. izgledaju kao da je masa planine sabijena u zapreminu manju od jednog milion milionitog dela centimetra, sto odgovara velicini jezgra atoma.

Prema Ajnstajnovoj teoriji relativnosti svako telo bilo koje mase (osim mase manje od 10-5 g. Za to postoje slozeni teorijski razlozi), odnosno bilo koje gravitacije koje oko nje vlada, bi moglo postati crna rupa ako se njena masa sabije do Svarcsildovog radijusa. Sabijanjem mase rasla bi i gravitacija sve dok druga kosmicka brzina ne nadmasi brzinu svetlosti. Na primer, Zemlja bi postala crna rupa ako bi se smanjila otprilike do velicine bisera; Mont Everest bi morao da se sabije u velicinu atoma.

 

Galakticke i supergalakticke (supermasivne) crne rupe

Njutnovom teorijom gravitacije je lako izracunati elipticne putanje u sistemu dva tackasta tela. Medjutim, za tela velikih masa i dimenzija mora se koristiti Ajnstajnova teorija i slozen racun. Tela nece opisivati prave elipse, jer precesiraju tj. obrcu se tako da opisuju rozete. Dva tela postaju sve cvrsce vezana i sabijaju se na manju zapreminu. U prirodi postoje mnoga prostrana tela koja ce se spojiti u jedno, ako to ne ometu drugi procesi. Sto je broj clanova u sistemu veci to je proracun komplikovaniji.

Obicna galaksija sadrzi  oko hiljadu milijardi tela tako da je jako tesko predvideti njihovo ponasanje. To je  sistem koga cini gusto centralno jezgro sastavljeno iz zvezda s manje gustim zvezdanim haloom oko sebe, odnosno manjim brojem zvezda razbazanim unaokolo. Vremenom ce se i ta konfiguraija menjati. Tela ce se sudarati, neka ce steci vecu brzinu, vecina ce ostati u galaksiji, dok ce neke postati deo haloa, a neke ce cak sudarima dostici toliku brzinu da ce napustiti galaksiju. Ostatak zvezda ce izgraditi veoma gusto centralno jezgro, koje ce se sabijati u sve manju zapreminu, stapace se u vece zvezde, i srasce u crnu rupu. Prilikom formiranja jedne ovakve supermasivne crne rupe, bliski sudari ce proizvesti neku vrstu vatrometa, tj. centar galaksije ce isijavati svetlost i druge oblike zracenja. Okolina centra galaksije ce liciti na kvazar, jer ce crna rupa gutati okolne zvezde svojom plimskom gravitacijom, a one ce zauzvrat emitovati energiju kao kvazari, spustajuci se u rupu. Ako se pretpostavi da galakticka crna rupa proguta samo 1% zvezda, a da 99% zvezda uspe da pobegne, crna rupa ce imati masu oko milijardu puta vecu od Sunceve i Svarcsildov radijus od oko 3 milijardi km (2-3 svetlosna casa).

Sirenjm svemira verovatno da ce neke galaksije ostati u skupini pod uticajem medjusobne gravitacije. Ako se uzme u obzir jato galaksija koje se sastoji od stotinu galaksija vremenom ce se svaka galaksija svesti na galakticku crnu rupu, a u dugom vremenskom periodu jato ce u celini evoluirati u jednu supergalakticku crnu rupu, ciji ce Svarcsildov radijus biti oko 300 milijardi km (jedna svetlosna nedelja). Za sve ove dogadjaje potrebno je vreme od milijardu milijardi do milijardu milijardi milijardi godina.

Uopsteno govoreci, potrebno je oko 1027 godina za nastajanje galaktickih i supergalaktickih crnih rupa.






"ISPARAVANJE"  I TERMODINAMIKA CRNIH RUPA

Predvidjanje singulariteta ukazuje na to da opsta teorija relativnosti nije kompletna, zato sto su singulariteti tacke otsecene iz prostor-vremena, jer se u njima ne moze odrediti jednacina polja niti predvideti sta sledi iz njih. Crne rupe se kao primer singulariteta u buducnosti (tipa F) objasnjavaju tzv. Penrouzovim cosmic censorship-om.

Prema klasicnoj teoriji sve sto se desava u singularitetu crne rupe ne utice na spoljasnji svet, jer je njena unutrasnjost skrivena od spoljasnjih posmatraca. Takodje je cisto klasicnom teorijom uvidjeno da gravitacija ima promenljivu koja se ponasa kao entropija. Ta promenljiva zavisi od Penrouzove cosmic censorship hipoteze.

Prvo cemo uzeti u obzir slab oblik kosmickog cenzorsipa (weak cosmic censorship). On je ispravan ako su zadovoljena 2 uslova. Ti uslovi oznacavaju to da singularitet ne moze uticati na posmatrace i svet  van crne rupe i da se nijedan singularitet ne moze videti sa velikih razdaljina.

Ako su uslovi zadovoljeni, onda u regionu prostor-vremena mora postojati deo koji predstavlja crnu rupu.

Jaci oblik kosmickog senzorsipa (stronger form of cosmic censorship) predstavlja to da je prostor-vreme globalno hiperbolicno.

Horizont dogadjaja moze imati svoj pocetak u proslosti, ali nema svoj kraj u buducnosti. Prateci uslove slabog kosmickog cenzorsipa dolazi se do zakljucka da horizont dogadjaja moze ostati isti ili se povecati s vremenom, ali ne smanjiti. Isto tako, kada bi se dve crne rupe spojile Svarcsildov radijus novonastale rupe bi bio veci od zbira radijusa prvobitnih crnih rupa.

Takvo ponasanje je veoma slicno entropiji drugog zakona termodinamike. Entropija se nikad ne moze smanjiti i entropija citavog sistema je veca od sume entropija delova sistema. (Npr. U jednoj kutiji nalazi kiseonik, a u drugoj azot. Ako se ove dve kutije spoje u jednu gasovi ce se medjusobno mesati i entropija dobijenog sistema ce biti veca tj. stanje sistema ce biti manje stabilno nego kad su gasovi bili odvojeni.)

 

Termodinamika crne rupe

Tokom ’70. godina Bardin (Bardeen), Brendon (Brandon), Karter (Carter) i Hoking (Hawking) su sastavili cetiri zakona mehanike crnih rupa.

Nultni zakon (Zeroth law): Povrsinska gravitacija - K je ista na citavoj povrsini crne rupe, nezavisno od vremena, ukoliko je sistem u ravnotezi. Dok je u termodinamici temperatura ta koja je konstantna.

Prvi zakon (The First Law of Black Hole Mechanics) analogan je prvom zakonu termodinamike koji govori o promeni unutrasnje energije, odnosno entropije sistema. Povrsinska gravitacija je mera jacine gravitacionog polja na horizontu dogadjaja.         

Prvi zakon glasi:

 A - – povrsina crne rupe
 
  W - – uticaj (rad) na crnu rupu
 

Drugi zakon (The Second Law of Black Hole Mechanics): Horizont dogadjaja se ne moze smanjiti, kao i entropija u termodinamici.                                         

Treci zakon (The Third Law of Black Hole Mechanics): Nemoguce je smanjiti povrsinsku gravitaciju na nulu, u bilo kom konacnom broju pokusaja.

Dzejkob Bekenstajn (J.D. Bekenstein) je prvi napravio vezu izmedju ova dva analogna koncepta. 1972. izlozio je zamisao da podrucje horizonta dogadjaja predstavlja meru entropije crne rupe, sto se vidi iz drugog zakona, a iz nultnog zakona se vidi veza povrsinske gravitacije i temperature. On je posao od pretpostavke da ako crna rupa ima entropiju proporcionalnu horizontu dogadjaja, onda bi trebalo da ima i temperaturu proporcionalnu povrsinskoj gravitaciji, sto bi dovelo do toplotnog zracenja crne rupe. Ako crna rupa dodje u kontakt sa toplotnim zracenjem koje je nize temperature od crne rupe, crna rupa ce apsorbovati deo zracenja, ali prema klasicnoj teoriji, nista nece emitovati. To bi narusilo drugi zakon termodinamike, jer bi gubitak entropije toplotnog zracenja bio veci od povecanja entropije crne rupe. Ta neravnoteza je ispravljena zakljuckom da crna rupa odaje zracenje koje je takodje termalno. Takvo resenje se isuvise dobro uklopilo sa teorijom da bi bilo samo obicna aproksimacija. Izgleda da crne rupe zaista imaju unutrasnju gravitacionu entropiju. Rec unutrasnja ukazuje na visok nivo nepredvidivosti gravitacije.

1975. Hoking i Bekenstajn su izveli jednacine entropije crnih rupa:

 k – Bolcmanova konstanta
T– povrsinska temperatura crne rupe

                                                           

           Ova resenja u kombinaciji sa Svarcsildovim jednacinama pokazuju da su entropija i povrsina crne rupe proporcionalni kvadratu mase crne rupe, i da je temperatura obrnuto proporcionalna masi :



Medjutim, postojao je jedan kobni problem. Teorijski je dokazano da crna rupa ima entropiju, a time i temperaturu. Onda to neminovno znaci da crna rupa mora odavati i nekakvo zracenje, prema Stefan-Bolcmanovom zakonu, sto je bilo nemoguce za crnu rupu, jer teorijski iz nje nista, ni svetlost, ne moze izaci.

Izracunavanjem navedenih jednacina dobijene su neke vrednosti. Masivne crne rupe imaju jako nisku temperaturu, tako da jako malo zrace. Na primer, crna rupa velicine Sunca ima povrsinsku temperaturu od  i zivotni vek od 1070. S druge strane male crne rupe su mnogo toplije, zrace vise i kraceg su veka.

Hoking je uz pomoc kvantne teorije, opste teorije relativnosti i termodinamike razradio ovu koncepciju. Usredsredio se na granicu izmedju crne rupe i medjuzvezdanog prostora i tu 1974. nasao dokaz, jer je ovde rec o povrsini crne rupe.

 

Kvantna mehanika crne rupe - Hokingovo zracenje (Hawking's radiation)

U teoriji kvantnog polja vakuum nije prazan. Sadrzi uskomesanu masu virtuelnih cestica koje se konstantno stvaraju i anihiliraju. Hoking je razmatrao situaciju kad bi se virtuelni par stvorio u blizini horizonta dogadjaja. Postoje tri resenja. Prvo, obe cestice bi upale u crnu rupu. Drugo, cestice bi se anihilirale u praznom prostoru pre nego sto ih uvuce crna rupa. I trece, jedna cestica toga para bi bila uvucena, dok bi se druga oslobodila u prazan prostor. To bi izgledalo kao da ju je emitovala crna rupa i naziva se Hokingovim zracenjem (Hawking’s radiation).

Ovakva pretpostavka je u direktnoj kontradikciji onome sto tvrdi klasicna teorija mehanike i ona se objasnjava kvantnom mehanikom.

Svaka virtuelna cestica ima svoju anticesticu suprotnog naelektrisanja, ali iste mase. Antimaterija je slika u ogledalu materije. To je predskazao Pol Dirak, dok je to kasnije potvrdio Karl Anderson "ulovivsi" trag jednog pozitrona tj. cestice koja je bila ista kao elektron, ali nenegativnog naelektrisanja. Njihovim spajanjem nastaje energija tj. nastaju cestice visokih energija, fotoni ili mezoni. One se nazivaju virtuelnim, jer se za razliku od obicnih cestica ne mogu direktno detektovati. One trepere okolo tik ispod praga opazljive stvarnosti.           

Princip neodredjenosti predvidja da se energija bez prekida moze pojavljivati i iscezavati u okviru skale odredjene Plankovom konstantom koji izmedju ostalog kaze da je ako sistem postoji veoma kratko vreme, njegova energija je obavezno neodredjena i zavisi od vremena trajanja tog sistema. Sto je krace vreme postojanja sistema, to je veca i neodredjenost energije. Izgleda da su virtuelne cestice zbog svog ekstremno kratkog postojanja u stanju da pozajme energiju za svoje postojanje iz banke zasnovane na Hajzenbergovom principu neodredjenosti. Taj fenomen je poznat kao "vakuum fluktuacija" (oznacava stalno ili uvek prisutno stvaranje i anihilaciju parova virtuelnih cestica u praznom prostoru). Takodje, prema Ajnstajnovoj jednacini E=mc2 ova energija se moze pretvoriti u cestice i anticestice koje naizmenicno preskacu iz postojanja u nepostojanje. Ove vakuum fluktacije imaju merljiv efekat na fizicke procese, kao sto na primer njihovo postojanje potvrdjuje mali pomak (Lambov pomak) u spektru svetlosti, koji potice od pobudjenih atoma vodonika.

Spektar odaslanih cestica je upravo onakav kakav bi emitovalo neko telo u stanju usijanja, a i crne rupe odasilju cestice upravo onom stopom koja je neophodna da bi se sprecilo narusenje drugog zakona termodinamike. To je jos jedan dokaz ekvivalentnosti termodinamike i fizike crnih rupa.

Neki udaljeni posmatrac moze da meri odbegle cestice, ali ih ne moze povezati sa onima koje su upale, jer ih ne vidi (ne vide se gde idu, zna se samo njihova masa i naelektrisanje) i zato su, grubo govoreci, sanse za ostvarivanje Hajzembergovog principa neodredjenosti, prepolovljene. Ta odbegla cestica odvodi malu kolicinu mase crne rupe, tako da se crna rupa malcice smanji. Ona cestica koja je upala se ponasa kao negativna masa i time smanjuje ukupnu masu crne rupe. Debljina barijere oko crne rupe proporcionalna njenoj velicini i sto se vise smanjuje cestice teze izlaze tj. gravitacija je jaca.

Crna rupa sto je manja, ona je toplija i vise zraci, sto je suprotvo kod svih ostalih tela, koja kad zrace temperatura im se smanjuje. To je vec pokazano jednacinama. Kraca je razdaljina koju cestica sa negativnom energijom treba da predje pre nego sto postane stvarna cestica (jer je gravitacija crne rupe toliko jaka da cak i stvarne pozitivne cestice moze preobratiti u cesticu negativne energije koja je kratkovecna (zato su stvarne cestice uvek pozitivne energije pod normalnim okolnostima)), te je tako veci obim emitovanja, kao i prividna temperatura crne rupe.

Napustena cestica ili anticestica koja je izbegla upadanje u rupu moze pobeci u okolni prostor gde se manifestuje kao zracenje iz crne rupe. Ovo zracenje ima energiju koju je moralo odnekud uzeti. Drugim recima, virtuelna cestica sada postaje prava cestica tako da njena energija ne moze vise poticati od energije "pozajmljene" na osnovu principa neodredjenosti. Verovatno ce se pokazati da ta energija u stvari potice od mase crne rupe. Kad jedna od virtuelnih cestica upadne u crnu rupu, ona ima negativnu energiju sa stanovista posmatraca koji se nalazi na velikom rastojanju. Kad se ta negativna energija pridoda crnoj rupi, ona gubi deo svoje mase, a energija koja odgovara ovom smanjenju mase, pojavljuje se u vidu cestice na velikom rastojanju, tj. u vidu zracenja iz crne rupe.

Kao protivteza pozitivnoj energiji emitovanog zracenja javlja se priliv cestica negativne energije. Prema Ajnstajnovoj jednacini E=mc2 energija je srazmerna masi. Priliv negativne energije dovodi do smanjenja mase crne rupe, a kako ona gubi masu tako se smanjuje podrucje horizonta dogadjaja, ali entropija se ne narusava, jer je priliv cestica u ravnotezi sa kolicinom emitovanih cestica.

Stvarna temperatura crne rupe ne zavisi od povrsinske gravitacije crne rupe.

Crna rupa Sunceve mase ima temperaturu od oko deset milionitog dela stepena iznad apsolutne nule. Toplotno zracenje crne rupe na ovom nivou bi bilo totalno potopljeno pozadinom i zracenjem samog svemira (pozadinsko zracenje[i]), jer temperatura manja od temperature mikrotalasnog zracenja. Takva crna rupa vise apsorbuje nego sto emituje. S druge strane, crna rupa velicine protona ili neutrona koja ima masu od bilion tona bi imala temperaturu od oko 120 biliona K, sto odgovara energiji od 10 miliona eV. Na ovakvoj temperaturi crna rupa bi bila u mogucnosti da stvara elektron-pozitron[ii] parove i cestice nultne mase (neutrine).  Praiskonske crne rupe bi oslobadjale energiju od 6 000 MW i vise, sto odgovara kapacitetu 6 velikih nuklearnih elektrana, odnosno one zrace gama ili rendgenskim zracima od oko 100 miliona eV, jer su one jako masivne i s tim emituju veliku kolicinu energije.

Princip neodredjenosti, takodje, implicira da se cestica mase m ponasa kao talas talasne duzine h/mc (h - Plankova const.). S obzirom da cestice koje formiraju crnu rupu moraju biti manje od nje, broj mogucih konfiguracija se smanjuje.

Nemoguce je da cestica pobegne ako se krece brzinom manjom od svetlosti (c). Medjutim, Fejnmanovo sumiranje svih mogucih istorija dozvoljava da se cestica krece brze od svetlosti, c obzirom da cestice mogu imati bilo koju putanju. Mala je verovatnoca da ce se ona kretati dugo brze od svetlosti, ali moze ici brze od c na kratko, ali dovoljno dugo da se izvuce iz privlacne sile crne rupe.

Kvantna mehanika ima drugaciji pogled na realnost. Objekti nemaju samo jednu istoriju, vec sve moguce istorije. Na primer, u slucaju Sredingerove macke postoje dve istorije. U jednoj je macka ubijena, a u drugoj je ziva. U kvantnoj mehanici postoje obe mogucnosti, jer ako sistem ima jednu istoriju, princip neodredjenosti vodi do raznih paradoksa kao sto je to da cestica bude na dva mesta u isto vreme.

Drugi nacini za gledanje na Hokingovo zracenje je da se za onog clana koga uvuce crna rupa kaze da putuje unazad kroz vreme i kada dodje do trenutka kada je taj cestica-anticestica par nastao, te 2 cestice su dovoljno daleko tj. razdvojene gravitacionim poljem da ona sad putuje ka buducnosti.





EKSPLOZIJA CRNE RUPE

Isparavanjem crna rupa se smanjuje. Time ona postaje sve toplija i na izmaku svoje mase i energije, temperatura se brzo povecava tako da crna rupa svoj kraj belezi praskom tj. eksplozijom.

Hoking je izracunao da bi premordijalne crne rupe mase oko 1011 kg, koje su mogle biti stvorene Velikim Praskom, trebale izraciti svoju energiju i time eksplodirati negde u nasoj sadasnjosti. Medjutim, tako nesto jos nije detektovano. 

Jacina eksplozije zavisi od toga koliko razlicitih vrsta elementarnih cestica tamo ima. S obzirom da se danas veruje da postoji 6 razlicitih kvarkova, Hoking kaze da bi ta eksplozija bila jednaka eksploziji miliona H-bombi (vodonicnih bombi - bomba koja oslobadja energiju sjedinjavanjem vodonikovih jezgara, na visokim temperaturama, pretvarajuci se u helijum)). S druge strane, tu je i R. Hagedorn-ova teorija iz CERN-a koja kaze da postoji neogranicen broj elementarnih cestica. Kako se crna rupa smanjuje i postaje sve toplija, emitovace sve veci i veci broj razlicitih vrsta cestica i izazvala bi eksploziju 100 000 puta vecu od prethodno navedene. Naravno, kada bi se resio problem o kvarkovima gotovo bi se resio i problem posmatranja eksplozije crne rupe.

Jos uvek niko nije otkrio samu eksploziju crne rupe.

Za velike crne rupe se pretpostavlja da ostavljaju pustos po svemiru. Medjutim, njihov zivotni tok je jako dugacak tako da je malo verovatno da ce neka od njih uskoro eksplodirati, ako se uzme u obzir da su najranije nastale kad i Veliki Prasak. Zato treba istrazivati male tj. praiskonske crne rupe, jer one svoju energiju brzo trose.

Da bi uopste dosli u priliku da vidimo eksploziju crne rupe potrebno je pronaci nacin za registraciju ovih eksplozija na razdaljini od oko jedne svetlosne godine. Osim toga, detektori gama zracenja bi morali biti veliki, a njihovo pravljenje je skupo. U ovom slucaju ne bi bilo neophodno utvrditi da svi kvanti, koji su odaslani tokom eksplozije, dolaze iz istog pravca, vec bi bilo dovoljno uociti da svi stizu u veoma kratkom razmaku, jer je to prilicna pouzdanost da poticu iz iste eksplozije.

U jeftinijem slucaju, Zemljina atmosfera je dobar detektor gama zracenja praiskonskih rupa. Kada se jedan visokoenergetski kvant gama zracenja sudari sa atomima nase atmosfere, on stvara parove elektrona i pozitrona, koji bi se kretali brze od svetlosti. Tako se izaziva elektronski pljusak. Krajnji ishod je jedan oblik svetlosti poznat kao Cerenkovljevo zracenje, koje bi bivalo odbijano od povrsine Zemlje u vidu bljeskova vidljive svetlosti (mada bi delom bili usporeni otporom vazduha). Eksplozivne emisije gama zracenja bi se mogle otkriti po bljeskovima svetlosti na nocnom nebu. Bljeskovi bi se uocavali istovremeno sa dva ili vise prilicno odvojenih tacaka. Naucnici Nil Porter i Trevor Viks su istrazivali ove pojave i zabelezili par bljeskova, ali nijedan od njih se nije mogao u potpunosti pripisati praiskonskim crnim rupama. 





OTKRIVANJE CRNIH RUPA

Crne rupe za sada postoje samo teorijski. One su najstabilniji objekti u svemiru. Ako postoje samo u sredistima galaksija onda postoji samo jedna crna rupa u Mlecnom putu. Ako postoje i u sredistima zbijenih jata onda ih u nasoj galaksiji ima oko dve stotine. Ako se, medjutim, javljaju kao potencijalni pratioci u dvojnim sistemima onda ih, naravno, ima mnogo, mnogo vise. A sta ako one postoje razbacane po svemiru, mi tek onda ne mozemo znati njihov broj.

Crnu rupu je tesko zapaziti jer ne odaje svetlost, u stvari gotovo nista. Ni do danas nijedna crna rupa nije zasigurno detektovana, jer se direktno teleskopom ne moze videti. One se gotovo sigurno otkrivaju indirektnim putem, tj. njihovim gravitacionim uticajem na okolne objekte. Novorodjena crna rupa moze da "luta" svemirom, usamljena i nevidljiva, ali mnoge rupe nisu same vec su clanovi dvojnog sistema ciji je jedan clan vidljiv i tada se moze detektovati njena lokacija. Ti dvojni sistemi otkrivaju se cudnim ponasanjem vidljivih tela. Pri analizi spektra zvezde zapaza se regularni pomak u spektralnim linijama ka plavoj (tada se zvezda priblizava Zemlji) i ka crvenoj (tada se zvezda odaljava od Zemlje) (Doplerov efekat). Izracunavanjem kolika ih gravitacija ometa moze se zakljuciti kakav im je nevidljivi pratilac (npr. crna rupa ili neko drugo telo).

 

Akrecioni disk

Znaci, crna rupa svojom gravitacijom utice na okolne objekte, zarobljava gas i drugu materiju sa svog vidljivog pratioca. Time oko sebe formira dodatni disk tj. akrecioni disk (akrecija = sakupljanje). Otkrivanjem takvog efekta, otkriva se skriveni pratilac. Ta materija se sliva kao kroz levak ka crnoj rupi i dok ne dosegne  horizont dogadjaja odaje neko zracenje. Gravitaciono polje u blizini horizonta je jako veliko i materijal koji upada u crnu rupu ima veliku brzinu (blizu brzini svetlost) i ubrzanje, cestice koje se slivaju medjusobno se sudaraju i to zestokim sudarima kao u nuklearnom akceleratoru, pa zato akrecioni disk odaje elektromagnetno zracenje visokih energija, najverovatnije X (rendgensko) zracenje.

Oko sistema dvojnih zvezda se moze opisati osmica koja odredjuje domen gravitacionog dejstva svake zvezde. "...Materija koja se nadje unutar petlje pripada zvezdi koja se nalazi u centru te petlje. Ako se iz nekog razloga materija nadje van petlje, onda je ona izgubljena za datu zvezdu. Posebno je interesantna tacka preseka ove dve petlje koju nazivamo unutrasnja Lagranzova tacka, a koja omogucava prenos mase s jedne na drugu zvezdu. Pretpostavimo da jedna od zvezda iz nekog razloga pocne da izbacuje materiju izvan svoje petlje. Deo te materije ce proci i kroz unutrasnju Lagranzovu tacku, a to znaci da ce biti privucen ka drugoj zvezdi. Ako je ova druga zvezda mala, pridosla materija s prve zvezde uci ce u orbitu oko druge zvezde, formirajuci disk ili prsten slicno Saturnu. Zbog razlicite brzine rotacije unutrasnjeg i spoljasnjeg sloja diska dolazi do velikog zagrevanja gasa usled trenja, kao i do ubrzanog pada velikih kolicina ove materije na povrsinu zvezde... Nas svakako interesuje sta se dogadja ako je jedna od dvojnih zvezda upravo crna rupa...Dodatnom analizom ponasanja akrecionog diska u cijem se centru verovatno nalazi crna rupa ustanovljeno je da ce, pored stalnog X zracenja, ovaj sistem svakog stotog dela sekunde izraciti u vidu bljeska dodatno intenzivno X zracenje. Magnetne sile usled spiralnog spustanja materije cupaju mlazove atoma. Dakle, moguce je imati direktne dokaze za postojanje crne rupe. Nazalost, teleskopi koji se nalaze na satelitu Uruhu nisu u stanju da detektuju tako brze promene u X zracenju ." [i]

Svetlosni zrak koji je dosta udaljen kretace se skoro pravolinijski jer je prostor-vreme skoro idealno ravan. Kako se bude priblizavao crnoj rupi zrak ce zakrivljivati svoju putanju. Na odredjenom rastojanju od crne rupe zrak bi bio zahvacen u cirkularnu orbitu koja se zove fotonski krug. Razumljivo je da svaka zvezda salje bar nekoliko zraka na tacno odredjenom rastojanju od rupe, koji zato kruze ovim cirkularnim orbitama. Ove orbite u fotonskoj sferi nisu stabilne. I najmanja perturbacija izbacice ovaj zrak ili natrag u vasionu ili dole u rupu.

Kvazari - “vasionski svetionici”

Kvazari, tacnije kvazi stelarni objekati (quasi stellar objects) ili kvazi stelarni radio izvori (quasi stellar radio sources), cije se zracenje moze detektovati sa Zemlje radio-teleskopima, otkriveni su '60-tih godina, tacnije 1963. od strane Metjuza (T.Matthews) i Sendidza (A.Sandage). Nalaze se gotovo na samom horizontu dostupne vasione. Lice na zvezde promenljivog sjaja, ali zrace i sto puta vise nego neke citave galaksije tako da bi im vise odgovarao naziv "objekti sa aktivnim jezgrima". Izracivanje energije tj. X zracenja kvazara zavisi od njegove mase. Naucnici smatraju da masu kvazara mora da nosi neko centralno telo, a da se energija dobija neprekidnim upadanjem nove materije u to centralno telo. Naucnik Ricard Lavlejs (Richard Lovelace) smatra da se u sredistu kvazara nalazi crna rupa koja bi bila najstabilnije centralno telo i najefikasniji pokretac svih procesa u kvazarima.

Pretpostavlja se da crne rupe zrace kroz kvazare, odnosno da je zracenje kvazara u stvari zracenje akrecionog diska crne rupe. Kvazari ispustaju uske snopove materije kroz parne jake radio izvore sirine od 3-5o , sto pokazuje da postoji uski kanal kroz koji se materija izbacuje. Radijacija se emituje u pravcu ose diska koji okruzuje crnu rupu "kanalom" koji stvaraju jake elektromagnetne sile. To elektromagnetno polje ubrzava cestice i izbacuje ih.

Merenja su dokazala da se kvazari udaljavaju od Zemlje ogromnom brzinom i zato mora biti da su jako daleko, a posledica njihovog kretanja je sirenje svemira (zato su vodonicne linije u emisionom spektru u velikom procentu pomerene ka crvenoj tj. vecoj talasnoj duzini).

Treba napomenuti da su posmatranjem otkriveni dvojni kvazari sa gotovo identicnim spektrima. Takvi kvazari ne bi mogli da postoje, a ta opticka varka je u stvari efekat gravitacionog sociva, gde je samo jedan lik realan, a drugi je formiran gravitacionim socivom.



Moguca otkrica crnih rupa

Decembra 1970. je lansiran satelit Uhuru sa dva teleskopa za detektovanje samo X-zraka. U toku naredne dve godine detektovano je preko 300 izvora X-zraka. Jedan od tih izvora je iz sazvezdja Labud (koje se sada naziva Labud X-1 (Cygnus X-1)). Licio je na dvojnu zvezdu sa jednim nevidljivim clanom. Vidljivi clan toga sistema je plava zvezda devete magnitude[ii] (poznata kao HDE 226868), udaljena 8200 sg i oko 23 puta je veca od Sunca. Svakih 5,6 dana ona je pravila pun krug oko svog nevidljivog partnera, cija je masa bila 10 puta veca od Sunceve, sto je bilo previse za neutronsku zvezdu, pa su zakljucili da je to verovatno crna rupa. Osim toga, zvezda obicno ne emituje X zracenje. (To je energija 10 000 puta veca od one koju emituje Sunce). Kad se posmatra sazvezdje Labud, taj vidljivi clan tj. zvezda je izduzena i izvitoperena, jer njen pratilac ispoljava ogromnu gravitaciju i daje joj oblik jajeta. Ako se zaista potvrdi da se tu nalazi crna rupa bice to jedno od najvaznijih otkrica savremene nauke.

Naucnici, Stiven Hoking i Kip Torn, su se opkladili u postojanje crne rupe u oblasti Labuda. Hoking je rekao da na tom mestu ne postoji crna rupa (iako je bio ubedjen da postoji), jer bi time dobio utesnu nagradu za citav svoj zivotni trud, a to je cetvorogodisnja pretplata na casopis "Privatni detektiv", dok ako bi crna rupa tu zaista postojala, on bi Tornu platio godisnju pretplatu na casopis "Penthaus", jer mu tada ne bi bilo problem da isplati opkladu s obzirom da bi otkrivanjem crne rupe postigao gotovo zivotni cilj. Godine 1975. su bili 80% sigurni u postojanje crne rupe u podrucju Labuda, dok su 1987. bili 95% sigurni, da bi sledece godine Hoking poceo sa isplacivanjem svoje opklade.                               

Osim toga, vrlo je moguce da su crne rupe jos LMCX-3, AO620-00, kao i LMCX-1 i SS433.


Pretpostavlja se da se i u Magelanovim oblacima nalaze crne rupe, mada su naucnici sigurni da ih ima mnogo vise u svemiru.

Raspolaze se i sa izvesnim podacima da se crna rupa nalazi u centru nase galaksije (kao sto je i moguce za druge galaksije), sa masom koja iznosi oko stotine hiljada Suncevih, tvrdi Torn. Riz pretpostavlja da crne rupe iz centra galaksije nastaju otprilike u isto vreme kad i galaksija i to od gasa koji se sleze u centru. Gas predje tacku posle koje nema povratka, gde ne moze formirati zvezdu, ali se kontrahuje u jedan oblak koji postaje vrsta superzvezde (superstar) koja potom kolapsira u supermasivnu crnu rupu.

Da bi se otkrili X-zraci potrebni su sateliti i detektori daleko iznad Zemljine atmosfere, jer ih ona ne propusta, ili ogromni teleskopi na vrhovima visokih planina. Najbolja svetska opservatorija se nalazi na vrhu Mauna Kea (14 000 stopa), vrhu ugasenog vulkana na Havajima.

Andrea Gez (Andrea Ghez) sa Mauna Kee pokusava da vidi samo srce galaksije. Ono je zvezdoliko, ugaonog precnika od 5 stepeni u kome se nalazi tackasti izvor. Pretpostavlja se da je to supermasivna crna rupa ciji akrecioni disk zraci. Ono je udaljeno nekih 28 000 sg. Njen vidik zamucuju cestice kosmicke prasine koje ispunjavaju medjuzvezdani prostor, ali ona se kroz njih probija infracrvenim kamerama sa dzinovskog Keck-a, najveceg teleskopa na svetu. To otkriva cudesnu sliku. Gez kaze da je to jedinstveno mesto u galaksiji. Koncentracija zvezda je uzasno velika, turbulencija je visoka, sile magnetnog polja su jake. Ona je najvise zainteresovana za efekat koji crna rupa ostavlja na zvezdama, jer samu rupu, naravno, ne moze videti. 1995. su tacno uspostavljene pozicije zvezda i posmatra se njihovo pomeranje. Utvrdjeno je brzo kretanje zvezda i to 14 000 km/s (sto bi bilo 1/2% brzine svetlosti). U svakodnevnim uslovima, to je brzina od 3000 milja po casu, sto bi znacilo da je u blizini jak izvor gravitacije koji upravlja brzinom, odnosno kretanjem ovih zvezda. Ta jacina je jedino analogna crnoj rupi. Prema brzini kretanja zvezda Gez proracunava da je masa te crne rupe 2,6 miliona puta veca od Sunceve.

U sazvezdju Device oko 50 miliona sg od Zemlje nalazi se dzin od galaksije, nazvana M87. Otkrio ju je francuski astronom Sarl Mesje 1781.,samo par godina pre nego sto je Micel pomislio na crne rupe. Zvezde u sredistu galaksije su gusto zbijene, toliko da skupa lice na jednu ogromnu zvezdu gledano kroz mali teleskop. 1977. astronomi su detaljnije pregledali ove zvezde i po kompaktnosti zakljucili da ih drzi gravitacija koja, zakljuceno prema jacini, verovatno dolazi od crne rupe. M87 je cudna i po tome sto se iz njenog centra pruza mlaz materije na hiljade sg u prostor. Na obicnom teleskopu to se vidi slabo i bledo, dok radio teleskop otkriva brilijantan tok energije koji izracuje galaksija.






BUDUCA ISTRAZIVANJA CRNIH RUPA

Penrouzova ideja je da se buduce civilizacije smeste na sigurnoj udaljenosti od crne rupe i da je eksploatisu tako sto ce u nju bacati otpad i koristiti njeno zracenje kao izvor energije. Odnosno, koristeci energiju koju rotirajuca crna rupa izbacuje sa stacionarne granice. Naravno, to je zamisao koju ce ispuniti neki nasi cukun cukun cukun unuci...

Crne rupe ce u daljoj buducnosti istrazivati svemirski brod Cygnus. Ako rupa rotira, ona oko sebe stvara vir i lansirana sonda koja bi se priblizavala rupi bi bila povucena tim dzinovskim virom.

Svetlost koju bi sonda slala bila bi sve crvenija, jer bi, kako Torn kaze, gravitacija zarobljavala fotone i usporavala zracenje. Rastezala bi radijaciju, cineci njihovu talasnu duzinu vecom, a duzi talasi cine svetlost crvenijom.

Spustanjem niz vir sonda bi bila raskomadana pre nego sto posalje neke informacije sa mesta istrazivanja. Kip Torn objasnjava ovu pojavu ovako: "Ovde ja sedim. Moja glava dodje dalje od centra Zemlje nego moje grudi, tako da ima razlike u vuci. Moju glavu vuce nesto manja gravitacija od one koja vuce moje grudi. Medjutim, pri prilasku crnoj rupi ta razlika u vuci postaje sve veca i veca"[i]. To je uzrok raspadanja objekata.

Plan je da sonda koja ce se priblizavati crnoj rupi ima mogucnost rastezanja tj. izduzivanja do neke granice, da bi sto duze izdrzala spustanje niz vir i time skupila i poslala vise podataka. Posle odredjene granice gravitacija bi nastavila da je izduzuje i time bi je unistila. To rastezanje se nastavlja sve dok se objekti ne pretvore u spagetu tj. beskonacno dugu liniju. Ta pojava se zove spagetizacija (spagettification). Martin Riz kaze da se ona javlja pre dostizanja horizonta dogadjaja.

S obzirom da Ajnstajnova teorija relativnosti kaze da je vreme relativno i individualno, uvode se dva vremena da bi se izbegli nesporazumi oko merenja vremena. Jedno vreme meri udaljeni posmatrac (koordinativno vreme), a drugo meri posmatrac koji slobodno pada (sopstveno vreme).

Jaka gravitacija i velike brzine uslovljavaju dilataciju vremena i pokazuje se da se zapravo na horizontu dogadjaja vreme potpuno “zaustavlja”. Znaci, ako bi bili u mogucnosti da posmatramo kolaps zvezde u crnu rupu, sam kolaps necemo videti. Vreme protice sve sporije i kad se materija dosegne Svarcsildov radijus vreme staje. U neku ruku izgleda kao da je unutrasnjost crne rupe u nekom drugom delu univerzuma.

Ako se baci tempirana bomba ka crnoj rupi, videce se kako ona pada ka svome cilju. Medjutim, na nekom rastojanju od crne rupe ona ce poceti da usporava da bi se potpuno zaustavila na horizontu dogadjaja. Bez obzira koliko cekali, nece se videti eksplozija. Sa stanovista posmatraca koji zajedno sa bombom upada u crnu rupu, vreme bi teklo sasvim regularno, i on bi po samom ulasku u crnu rupu video eksploziju bombe, bas kako je natempirana.

Slicno bi se desavalo i sa buducim svemirskim brodom Cygnus-om. Kako bi se sonda priblizavala crnoj rupi, ona bi se za satove na Cygnusu, koji se nalazi na sigurnoj udaljenosti, usporavala. Ako su predvidjanja da ona upadne u rupu tacno u 12h, tih 12h nikada nece otkucati. Za svaku sekundu koja otkucava trebalo bi sve vise i vise vremena. Tih 12h je tacka koja lezi beskonacno u buducnosti, odnosno, vreme se na horizontu dogadjaja zaustavlja. Medjutim, kad bi postojala posada u sondi koja upada, za njih bi vreme teklo sasvim normalno. 

U realnom vremenu astronaut, koji se nalazi u sondi, i sve cestice njegovog organizma dozivljavaju koban kraj u singularitetu. Zato je potrebno uvesti imaginarno vreme. Tri prostorne dimenzije i imaginarno vreme formiraju zatvoreni sistem prostor-vremena, bez graica i ivica (nesto nalik Zemlji, koja takodje nema ni granica, ni ivica). Ono sto se desava moze se izracunati u imaginarnom vremenu, jer zakon fizike ne vaze u  singularnosti. Ovo bi znacilo da astronaut ima dve istorije, realnu i imaginarnu.






Bele rupe

Prema imaginarnom vremenu astronaut odlazi u bebu univerzum tj. deo kosmosa oformljen unutar maticnog univerzuma tj. njegove cestice bi se emitovale u nekom drugom delu svemira od strane neke bele rupe. Zakoni fizike su takvi, da ako postoje mesta iz kojih nista ne moze izaci, onda moraju postojati i mesta u koja nista ne moze uci, vec samo izaci i to u stanju kakvom je i usla u crnu rupu, odnosno zracila bi onu energiju koju joj je crna rupa zaplenila. Takva mesta su nazvana bele rupe. Koncepcija o belim rupama je prvi put izlozena 1964. godine i mnogo se u nju ne veruje. Bele rupe mogu biti kvazari, jer se pretpostavlja da kroz njih crne rupe emituju energiju. Medjutim, postojanje belih rupa je malo verovatno jer one ne postuju drugi zakon termodinamike..

   

Crvotocina

Kruskal i Sekeres su 1960., nezavisno jedan od drugog, dosli do iznenadjujuceg zakljucka. Jednacine su otkrile da postoje dva, vec spomenuta, singulariteta, jedan u proslosti i jedan u buducnosti. Ali, to nije sve. Crna rupa deli prostor na dva dela.

Ovo je ono sto je potrebno za putovanje kroz prostor i to neverovatno velikom brzinom. Na prvi pogled ovakav nacin putovanja izgleda moguc, medjutim kasnija istrazivanja ukazuju da su sve ove mogucnosti nestabilne, gde bi i najmanja pometnja, kao sto je prisustvo svemirskog broda unistila crvotocinu (wormhole), prolaz koji spaja nas i neki drugi svet. Svemirski brod bi bio unisten jakim silama. To bi bilo kao spustanje niz Nijagarine vodopade u buretu. Zatim, broj cestica u drugom delu univerzuma bi bio jednak broju cestica koje su upale u crnu rupu plus broj cestica koje je crna rupa izracila. One ce biti iste vrste , ali ne mora da znaci da su bas od istog upalog objekta. Ovo znaci da cestice koje upadnu u crnu rupu izlaze iz nje sa skoro istom masom. Osim toga, putovanje bilo u imaginarnom vremenu i ne bi znali gde putujemo. Ocigledno je da ce se tesko ostvariti putovanje uz pomoc crnih rupa, tako da ipak ovakav nacin transporta izgleda beznadezan.

Napominjem da je ova teorija osporavana od velikog broja naucnika, al' recimo da je i Ajnstajn u pocetku bio osporavan, kao neko ko gotovo rusi temelje fizike i postavlja nove revolucionarne ideje. U stvari, bio je osporavan posto je pricao o stvarima koje su na granici razumljivosti samog covekovog razuma. 






ZAKLJUCAK

U krajnjoj liniji, a i logicki gledano, s obzirom na tok zbivanja u Vasioni, moguce je da ce njen poslednji stadijum biti u obliku supermasivne crne rupe, ako se uzme u obzir da je ona krajnje poslednji stadijum kolapsa materije, a uz to i najstabilniji.

Ako se pretpostavi da ce sve galaksije u Vasioni kolapsirati u crnu rupu, ona bi imala precnik od 10 milijardi svetlosnih godina sa gustinom nekog gustog gasa. Uzimajuci u obzir masu Vasione, crna rupa koja bi nastala od sve te materije imala bi precnik od 25 miliona svetlosnih godina, a to je upravo precnik svemira u kome mi zivimo. Znaci, moguce je da citava Vasiona predstavlja jednu crnu rupu. To je hipoteza koju je postavio Kip Torn (Kip Thorne). Ako je to tacno onda je svemir oduvek bio ovakav i zauvek ce ovakav ostati.

Da li je moguce da se u centru nase galaksije nalazi crna rupa? Da, moguce je. Kolika je verovatnoca da nas ona uskoro "prozdere"? Mala. U stvari, gotovo nikakva uzimajuci u obzir dimenzije galaksije i sporo uvlacenje materije kroz levak rupe. Pre ce sudbinu Zemlje zapecatiti neka druga sila, kao sto su pozni stadujumi Sunceve evolucije, odnosno npr. za nekih 800-900 miliona godina ce se povrsinska temperatura Sunca povisiti taman toliko da na Zemlji ispare okeani.

Kolika je verovatnoca da Sunce kolapsira u crnu rupu? Takodje, mala. Odnosno, nikakva, zato sto je Sunceva masa ispod Candrasekarove granice. Ono bi moralo biti barem upola vece nego sto je sad da bi imalo predispozije zvezde koja ce kolapsirati u crnu rupu. Sunce ce svoju evoluciju zavrsiti na stadijumu belog patuljka, a to ce se dogoditi nakog sto mnoge i mnoge generacije prozive.

"...U Srednjem veku kartografi su obelezavali Afriku recima: "Ovde su zmajevi." Kako su istrazivaci otkrivali ovaj kontinent, misterije su nestajale. Slicno tome, otkrivanje svemira je oduvalo mnoge predrasude i strahove. Medjutim, naucnici koji tragaju za crnim rupama su zateceni u potpuno suprotnom stanju. Sto ih vise istrazuju, one izgledaju monstruoznije. Pitanje je da li one zaista postoje, da li imaju moc da nadjacaju bilo koju silu i da li one duboko unutra kriju najvece tajne Svemira..."[i] Proucavanja crnih rupa postavljaju mnoga pitanja koja zalaze iza samog covekovog razuma i mogucnosti saznanja. Koliko je nepoznato to sta je prouzrokovalo Veliki Prasak, toliko su i crne rupe nerazumljive i nedokucene.

Na Ajnstajnovu recenicu: "Nikada necu poverovati da se Bog igra kockicama"[ii] ("God does not play dice"), koju je on izjavio posto se suocio sa odbojnoscu prema kvantnoj mehanici, Hoking se kasnije nadovezao da ne samo da se igra sa njima, vec ih baci tamo gde ih ne moze videti...

"...Hoce li se konacno za jednu posmatranu oblast ustanoviti da je crna rupa? Ili ce se pokazati da su crne rupe bile, ipak, samo fantazija, razvijena iz teorijskih jednacina koje nude bogate mogucnosti za mastanje, ali im je sudbina da ostanu samo teorijske?...


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Reign in Blood

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 20579
Zastava SRBIJA
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Ovo je najpotpuniji prilog o crnim rupama koje je moguce dati- svaka cast Smile
IP sačuvana
social share
 
Pogledaj profil WWW Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.118 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.