23. avgusta 1973. godine pljačkaši banke opasani dinamitom u Stokholmu, uzeli su četvoro ljudi za taoce. Tokom šest dana zarobljeništva, između pljačkaša i talaca razvilo se prijateljstvo koje je kasnije opisano i analizirano kao “Stokholmski sindrom”.
Stokholmski sindrom je naziv za psihološko stanje koje nastaje u situacijama u kojima dolazi do zbližavanja otmičara i talaca, odnosno žrtve i zlostavljača. Što više vremena prođe veća je mogućnost stvaranja stokholmskog sindroma, a samim tim  i manja je verovatnoća povređivanja talaca.
Posle ove neuspele pljačke, psihijatar i kriminolog Nils Bejert, uveo je naziv stokholmskog sindroma. Taoci su se emotivno vezali za otmičare, pa su posle opravdavali njihove postupke nakon što su ih oslobodili. Odbili su da svedoče protiv otmičara, sakupljali su novac za njihovu odbranu, a jedna žena koja je bila među taocima verila se za jednog od pljačkaša. Kasnije, nakon suđenja, taoci su nerado govorili o otmici.
Zbližavanju mogu da doprinesu i veličina prostorije u kojoj se zajedno nalaze taoci i otmičari, ispunjavanje zahteva kojima su vlasti izašle u susret, ali i sličnost političkih stavova. Stokholmski sindrom ne  nastaje u situacijama kada su taoci izolovani, kada nemaju kontakt sa otmičarima, ili kada ima nasilničkog ponašanja od strane otmičara prema taocima ili drugim licima.
Stokholmski sindrom je odbrambeni mehanizam koji se pokreće kod mnogih zarobljenika. Kada smo u nečijoj milosti ili nemilosti, nastojimo da mu ugodimo radi preživljavanja. Naša psiha se prilagođava tako da počinjemo da se saosećamo sa mučiteljem, pa čak i da ga volimo. To se ne događa samo u slučaju otmica, već i kod bilo kog oblika nasilja, posebno porodičnog…

Zaruke s pljačkašem

Sindrom emocionalne veze i identifikacije s agresorom koji se dogodio toj djevojci u psihijatriji je poznat kao tzv. stockholmski sindrom, koji je ime dobio nakon pljačke banke u Stockholmu 1973. godine, kad su pljačkaši šest dana u banci držali zatočene četiri djelatnice. Žrtve su se emocionalno vezale za pljačkaše te su ih nakon izlaska branile i odbile svjedočiti protiv njih. Jedna od njih raskinula je i zaruke te se zaručila s jednim od pljačkaša, s kojim je vezu održavala i cijelo vrijeme njegova boravka u zatvoru. Sindrom je prvi opisao kriminalist i psihijatar Nils Bejerot, koji je sudjelovao u spavašanju stockholmskih zatočenica.

- Takva psihološka reakcija je zapravo obrambeni mehanizam, strategija preživljavanja, koja se razvija u ekstremnim situacijama ugroženosti, prijetnji, straha i izolacije, kad drugi, zdraviji mehanizmi nisu učinkoviti. Primijećen je već i u koncentracijskim logorima, u kojima su se pojedini zatvorenici identificirali sa svojim zlostavljačima i postajali okrutniji od logorskih čuvara - kaže dr. Gregurek.

Sigurnost i preživljavanje žrtava ovisi o dobroj volji otmičara, zbog čega mu žrtve žele ugađati. Tražeći njegovo odobravanje, gube vlastiti identitet, vežu se uz agresora, izuzetno visoko vrednuju svaku gestu ljubaznosti, poput davanja hrane, a na kraju oslobađanje doživljavaju kao šok.

Slučaj Patty Hearst: bogataševa unuka kao terorist
Amerika je ostala šokirana nakon što je 1974. godine ljevičarska organizacija Symbionese Liberation Army (SLA) otela 19-godišnju Patty Hearst, unuku multimilijunaša, kralja izdavaštva Williama Randolpha Hearsta. No, još je veći šok uslijedio  kad je samo dva mjeseca kasnije, naoružana do zuba, zajedno sa svojim otmičarima opljačkala banku. Vezano za pljačku banke, SLA je javnosti uputila snimku na kojoj se Patty odriče svojih kapitalističkih korijena, mijenja ime u Tania i priznaje svoje pristupanje toj organizaciji.

Iskorištena je kao poluga kojom je od njezine bogate obitelji izmamljeno hrane vrijedne šest milijuna dolara namijenjene siromašnima. Organizacija je razbijena ubzro nakon pljačke, a Patty je uhićena krajem 1975. godine. Branila se kako je u napadima sudjelovala samo pod prijetnjama te je tvrdila kako je bila žrtva stockholmskog sindroma. Ipak je osuđena na sedam godina zatvora. Nakon 22 mjeseca provedena u zatvoru, oslobođena je jer joj je kaznu ublažio predsjednik Jimmy Carter. Tijekom 2001. godine primila j i ispriku tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.


Slučaj Briana Mitchella: dobrovoljno zatočeništvo
Mentalni bolesnik Brian Mitchell oteo je u lipnju 2002. godine 14-godišnju Elizabeth Smart iz njezine spavaće sobe u Salt Lake Cityiu, dok su roditelji i braća spavali. Držao ju je zatočenu devet mjeseci, navodno ju je više puta silovao te teško fizički zlostavljao. Međutim, nakon nekoliko mjeseci prisilnog zatočeništva, Elizabeth je navodno ostala sa svojim otmičarem iako nije bila fizički prisiljena i mogla je otići.

Samo tri dana nakon što je oteta čak je čula ujaka kako je zove iz neposredne blizine, podruma u kojem je bila, no nije mu se željela javiti. Pronađena je u dobrom fizičkom stanju, u podrumu nedaleko roditeljske kuće. Nikada nije ispričala što se događalo i odbila je govoriti protiv otmičara, unatoč ljutitim zahtjevima svoje obitelji.


Slučaj Yvone Ridley: preobraćenje na Islam
Novinarku Daily Expressa Yvonne Ridley zatočili su talibani tijekom 2001. godine u Afganistanu i držali je 11 dana. Tijekom tog perioda, obećala je imamu da će proučavati islam ako joj dozvoli da se vrati u London. To je doista i učinila.

Na ljeto 2003. godine potpuno se preobratila na islam i nastavila čvrsto zagovarati fundamentalističke islamske stavove. Opravdava bombaše samoubojice, smatra da su talibani "preteško kažnjeni" i slično.

Izvor