Što ljubav nosi nikad nije teret...
Blago onomu tko susretne bližnjega
i nađu se međudobno
te podare jedan drugome sigurnost.
Blago onomu tko je tamo gdje živi,
nošen ljubavlju drugih,
našao dom.

Mislim na roditelje s hendikepiranim djetetom, na starog oca, na bolesnu majku, rođakinju, za koje se rodbina brine u svojoj kući uz velike žrtve. Mislim na ljude koji su nakon nekog smrtnog slučaja ili nakon rastave ostali sami i sami se moraju brinuti za djecu. Mislim na roditelje koji uz vlastitu djecu prihvate i tuđu, onu napuštenu, i danonoćno su tu uz njih.

Mislim na ženu koja već dvadeset sedam godina njeguje kod kuće svog bolesnog muža, a piše: "Dvadeset i dva su sata. Umorna sam jako umorna, ali sam sretna. Neki će ljudi reći: Kako je to moguće s tako bolesnim mužem? Ipak je tako. Bili smo skupa pet mjeseci na klinici. Dugo vrijeme? Ne, prošlo je brzo, jer trebalo je učiniti toliko toga za sve bolesne, a u prvom redu za mog muža. Sada smo opet u svojoj kući, i makar je vrlo slab i teško ga je njegovati, mi smo ipak sretni."

Odakle toj ženi
i tolikim drugima
takva snaga?

Zašto ti ljudi mogu
biti sretni unatoč svemu?
Ljubav ih čini jakima.

Ako nekoga voliš,
snage će ti rasti.
Onaj tko ljubi može sve.

Phil Bosmans