Reporter Glasa sa starim crnogorskim pomorcima

Staviš prst u more i osetiš svet

Gusari su ih pljačkali, prolazili su sto puta Bermudskim trouglom, ali i dan-danas, u penziji, vode brodske dnevnike

Ma, dobijao sam ja na hiljade takvijeh pisama. Sva ona počinju isto: "Dragi Veljo", a onda cijela strana argumenata i objašnjenja kako je do veridbe došlo, kako ona više ne može da me čeka i kako je život Penelope težakÖ I nije to sve, mjesecima ti je na brodu muka, za samo dve nedelje sa minus 30 stepeni na Nahotki u Rusiji, ploviš prema Francuskoj Gvajani, gde je termometarska živa na paklenih 40, a sve to samo da bi se jednog dana vratio i nastavio da radiš na kopnu - sa mukom se seća svoje desetogodišnje plovidbe Veljko Martinović iz Herceg Novog, nekada pomorac, danas vozač autobusa. Nije on jedini koga je "nevjerno more" odbacilo, ali bilo je i onih iskrenih poklonika Neptunove službe, kojima je bog slanih voda podario godine i godine srećnih avantura.

- U početku sve me je plašilo. Biskaj, poznato groblje brodova, poviše Francuske, nevremena, gusarske najezde, razne priče o bermudskom trouglu, koji sam preplovio bezbroj puta. Aali, što sam se više punio solju i morskom pjenom, strah je nestajao. Najgore su bile obale Nigerije, jer ne kaže se džabe da je to zemlja koja ima sve sem cveća, dječjeg plača i čiste ljubavi - priseća se kapetan Marko Kordić modernih pirata, koji su mu sedamdesetih godina zaplenili tovar od 75.000 tona pšenice.

Ovaj stari kapetan, prvi je Grbljan koji se sa pučine otisnuo sa činom zapovednika broda. I dan-danas, skoro petnaest godina nakon što se penzionisao i zarekao da nikada više neće kročiti na barku, svakodnevno vodi on morski dnevnik.

- Beležim ja tu sve što mogu ovako sa kopna. Koliki je pritisak, vlažnost, temperature, vrstu i jačinu vetra - priča kapetan Marko, naslonjen u svojoj stolici za ljuljanje u dnevnoj sobi porodične kuće Kordića, slavnog pomorskog stabla. Čitav dom odiše uspomenama i suvenirima. Na zidu veliko kormilo, fotografije na kojima je Marko sa ženom LJubicom, koja mu se često pridruživala tokom plovidbe.
- Videli smo sve, i Holivud i Diznilend, najveće kockarnice Nevade i divlja plemena Afrike. Slikali smo se sa čuvenim Amazonkama. To su obične žene, a ne divljakuše kao što se pričalo. Upoznali smo narode, koji još žive na drvetu. Drugačije je bilo nekada kada se na vez u luci i istovar robe čekalo i do mjesec dana, danas sve se to obavlja brzo i ne stigneš da upoznaš kopno, jezik, stanovništvo.

Marku je poznata i širokogrudost Rusa, uštogljenost severnih naroda, raspojasanost i muzički talenat južnih krajeva Argentine i Čilea, a sa druge strane pedantnost Nemaca i preciznost stanovnika Zemlje izlazećeg sunca. Skromno kaže da se služi engleskim, italijanskim i španskim, ali da je jako važno u svakoj zemlji znati da kažeš na njihovom maternjem bar ono osnovno - drugačije je kada pokažeš domaćinu da poštuješ njegov jezik, običaje i monetu već si stekao prijatelja. A stekao ih je ovaj stari kapetan, koji je za života preplovio 1.097. 996 nautičkih milja do svoje 74 godine, mnogo.

- Mozak na komandni most - srce u makinu! - uzvikuje Marko pozdravljajući Ića Radanovića, penzionisanog pomorca, vođu stroja sa kojim je nekada plovio.
- Ićine uspomene pomalo su bolne. Može se reći da ga Nereide, zaštitnice mornara, nisu baš mnogo mazile, kada se na 12 milja od Halifaksa našao u središtu ciklona jačine 12 bofora.

- Sedam dana, dan i noć izađeš na palubu, kad brod pod talasom, pa onda izroni. Propala je sva pšenica, a čitava posada, nas 32, mjesec dana proveli smo u brodogradilištu gde se brod "Kotor", opravljao nakon što su dva tegljača došla da nas izbave - prepričava Radanović.
- Bilo je tih dana puno posla za drugog oficira palube, zaduženog osim za navigaciju i ukrcavanje i za vođenje ambulante.
- Tada je sve išlo preko radio-telegrafiste. Drugi oficir palube, kada je nekome na brodu potrebna lekarska nega, medicinskom centru najbliže luke pošalje telegram sa istorijom bolesti, a onda čeka njihova uputstva - objašnjava Marko. Nekada je sve bilo komplikovanije, ali danas je brzina i ekonomičnost, na šta je svedeno moderno pomorstvo, zamenila romantiku daleke plovidbe i sigurnost, koju ulivaju parobrodi.

I tako, kaže kapetan Marko, da sto života ima sto života bi plovio, a u penziji, daleko od horizonta pisao priče sa svojih putovanja, jer kako tvrdi on - "stavi prst u more i osjetićeš cjeli svjet!"


Izvor: Glas Javnosti \ Ivana Vranešević

 

 

olizes prs' pa vi'sh s koju stranu duva ...