Španska inkvizicija

Pedro Berruguete. Sveti Dominik predsedava Činom vere (Auto-da-fe) (1475).
Ne vjerujte da nekoliko malih, slučajno zalutalih duša mogu da stvore jeres. Samo su veliki ljudi stvorili jeres. (Avgustin)

Sadržaj
1 Uvod
2 Počeci inkvizicije
3 Razvoj inkvizivije u Španiji
4 Sud, proces i auto da fe
5 Kraj inkvizicije
6 Spoljne poveznice

Uvod

Od samog nastanka, hrišćanstvo je nailazilo na mnoge poteškoće, kako u vidu progona, tako i u vidu unošenja brojnih elemenata koji mu nisu pripadali. U II vijeku dolazi do krize, jer se gube autoriteti koji su bili direktni svjedoci Hristovog života i učenja. Već u tom periodu javljaju se prve subjektivne pretpostavke o Bogu, u sklopu hrišćanstva, kakvo je bilo i učenje sveštenika Arija, koje je osuđeno na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325 godine.

U prvim vijekovima, crkveni oci zalagali su se za toleranciju prema onima koji su imali drugačije pogleda na neka vjerska pitanja, iako je ideja o kažnjavanju krivojernika stara gotovo koliko i hrišćanstvo, Tako Tertulijan u 24. glavi svog čuvenog djela Apologia kaže da se nijedan čovjek ne smije primoravati na religijsku ulogu, jer je to u protivrječnosti sa suštinom vjere i da niko ne želi da bude poštovan od nekoga ko to nerado čini (pa tako i Bog). I Origen u svom djelu Gegen Celsus (Protiv Celzusa; VII, 26) kaže da nije moguće da hrišćani ubijaju svoje neprijatelje i osuđuju prekršioce zakona na spaljivanje ili kamenovanje.

U skladu sa takvim stavom, ekskomunikacija i interdikt bila su krajnje sredstvo kojem su pribjegavale hrišćanske zajednice u borbi protiv jeretika, ali i samozaštita crkvene zajednice, odn. jedini način za odbranu od stranih elemenata za koje je osjećala da joj ne pripadaju.

Međutim, vremena su se mijenjala, pa tako i stavovi otaca crkve. Sveti Jeronim, autor čuvene Vulgate, smatrao je da je bezobzirna strogost prema jereticima istinsko milosrđe koje im se može ukazati. Slično mišljenje imao je i blaženi Avgustin koji je bio za primjenu sile prema jereticima, jer je smatrao da ih jaše đavo. S druge strane, i jeretici su prihvatali princip čvrste ruke kada su im okolnosti dozvoljavale, kao npr. arijanci, koji su ponekada veoma okrutno proganjali pristalice velike crkve.

Sjeme mržnje koje je posijano na polju sukoba pravovjeraca i jeretika, niklo je u istoriji čovječanstva i imalo za posljedicu strašnu žetvu. Kobni put kojim su utvrđivali svoje učenje doveo je do fatalnog rezultata.


385. godine u gradu Triru dogodilo se ono što se u potpunosti kosilo sa Isusovim učenjem ljubavi i praštanja. Španski hrišćanin Priscilije, koji je prihvatao gnostičko učenje, poricao trojstvo i vaskrsnuće, odbacivao brak i tjelesni užitak i koristio apokrifne spise, pogubljen je mačem, zajedno sa 600 svojih istomišljenika. I prije toga se jereticima prijetilo smrću, ali su mnogi uzdrhtali kada su shvatili da se sa teorije prešlo na praksu.

Slučaj Priscilija naišao je na oštru osudu u cjelokupnom hrišćanstvu. Talas negodovanja se širio, jer je bilo apsurdno utvrđivati učenje tako što ćete pogaziti osnovne njegove zakone. Najjače protivljenje ovom činu izrazio je episkop Ambrozije iz Milana, ali ni ostali velikodostojnici nisu zaostajali za njim, tako da su odgovorni za ovu egzekuciju dobrovoljno napustili svoje funkcije.

Pogubljenje jeretika, koje je u staroj crkvi bilo toliko osuđivano, tokom kasnih stoljeća srednjeg vijeka postala je redovna institucija. Ono što začuđuje je činjenica da je crkva, umjesto vatrenih propovijedi o ljubavi i snažnih protesta, davala izričit blagoslov. Tu leže korijeni institucije koja je, uprkos raskoši crkava, mnoštvu monaških zajednica i redova, uprkos hordama filozofa i učenjaka, srednjem vijeku dodijelila titulu mračnog doba. Tu su korijeni INKVIZICIJE.

Počeci inkvizicije
Jeres je grijeh, za koji čovjek zaslužuje da bude izopšten ne samo iz crkve, nego i iz svijeta svojom smrću. (Toma Akvinski)

Ne postoji tačan datum koji bi se mogao uzeti kao početak djelovanja inkvizicije. Ona je nastajala postepano, prilagođavajući se potrebama Crkve u borbi protiv valdenške i katarske jeresi, ali se kasnije razvila u sredstvo za učvršćivanje crkvene discipline.

Naziv potiče od latinske riječi inquisitio, koja vodi porijeklo iz procesnog prava čijim se metodama inkvizicija služila, a što znači istraga. Službeni naziv bio je Sanctum Officium (Sveta Služba).

Poznato je da su jedina oruđa borbe protiv jeresi do XII vijeka bili ekskomunikacija i interdikt. Budući da je njihovo sprovođenje bilo prepušteno svjetovnim vlastima, one su vodile naknadan krivični postupak prema okrivljenima, što je dodatno komplikovalo i produžavalo proces, te je ideja o formiranju posebne komisije koja bi se bavila isključivo tom problematikom bivala je sve prisutnija.

Od sabora u Veroni (1184) te ideje polako su prelazile u realnost. Papa Lucije III, nakon razgovora sa rimsko- njemačkim carem Fridrihom I Barbarosom, izdao je bulu Ad abolendam, kojom je ekskomunicirao Albižane i uz episkope, kojima je naložio da istražuju osumnjičene, postavio posebne komisije, nazvane inkvizitorske. U odnosu na raniju praksu, značajnu novinu je predstavljala obaveza episkopa da sami traže jeretike tokom obavezne dvogodišnje kanonske vizitacije, a ne da čekaju formalnu optužbu. Time je uveden postupak inkvizicije na mjesto akuzacije.

Bula Lucija III smatra se početkom života inkvizicije, čiji su se vrsta i metod istrage oslanjali na praksu krivične istrage, a vremenom razvijali i dopunjavali.

Godinu dana nakon stupanja na papski prijesto (1199), Inoćentije III izdao je bulu Vergentis in senium, kojom je pojačan uticaj rimskog prava pri borbi protiv jeresi. Njome su ponovljene naredbe pape Lucija III, ali se sama jeres tretirala kao crimen laesae maiestatis (zločin protiv svetosti, veličanstva) i kao takav trebao bi se u cjelosti tretirati u skladu sa odrednicama rimskog prava.

Uprkos snažnim progonima koje je podupirao papa Inoćentije III, jeres se kroz Francusku brzo širila. Zbog toga je 1204. godine poslao pisma gospodarima Provanse, upozoravajući ih da će se na njih obrušiti veliko prokletstvo, ukoliko ne budu progonili jeretike. Ukoliko budu ispunjavali obaveze, papa je obećavao oproštaj grijeha. Da bi pospiješio pronalaženje jeretika, papa je u Južnu Francusku poslao izaslanstvo od tri kaluđera, koji su imali punomoć nad crkvenim kneževima i zemaljskim vladarima. Ovo izaslanstvo predstavlja početak papske inkvizicije.

Četvrti lateranski koncil je 1215. godine podigao naredbe Lucija III i Inoćentija III na visinu kanona, podvlačeći da se osuđeni moraju prepustiti svjetovnim vlastima radi izvršenja kazne. Svjetovna vlast je u potpunosti prihvatila saradnju i već 1226. francuski kralj Ludvig VIII donio je zakone o kažnjavanju jeretika, koji su kasnije postali temelj i uzor, kako francuskog tako i evropskog protivjeretičkog zakonodavstva. I rimsko- njemači car Fridrih II Hoenštaufen uvodio je stroge zakone, među kojima spaljivanje na lomači (1224), koje je Crkva nakon oklijevalja uvela 1227. godine.

Papa Grgur IX prebacio je upravu nad inkvizicijom iz ruku nedovoljno obrazovanih episkopa u ruke posebno pripremljenih i temeljno obrazovanih kaluđera, dominikanaca i franjevaca, koji su bili direktno pod njegovim nadzorom. Objavivši bulu Excommunicamus 1231. godine, ponovio je zakone Ludviga VIII i Fridriha II, ali i odluku Sabora u Tuluzu iz 1229. godine, kojom se inkvizicija uvodi kao trajno tijelo u okviru Rimokatoličke crkve.

Bulom Ad extirpanda, papa Inoćentije IV je 1252. godine predao u potpunosti lokalne inkvizitorske komisije u ruke prosjačkih redova, dozvolivši upotrebu mučenja tokom inkvizitorskog procesa.

Potrebno je napomenuti da je prvobitna inkvizicija mogla vršiti istragu, ili suditi, samo hrišćanima, kao i onima koji su otpali od hrišćanstva, ali ne i pripadnicima drugih vjera, poput Jevreja ili muslimana.

Razvoj inkvizivije u Španiji
 
Španski inkvizitori spaljuju nedozvoljene knjige , na slici iz početka 15. veka.
Nijedna zvijer ne može tako svirepo postupati prema ljudima, kao jedan hrišćanin prema drugome.(Car Julijan Apostata)

Španija je oduvijek bila jedno od vjerski najčistijih područja, u svemu doslijedna idealim katoličanstva. Takav epitet zadržala je i do danas. Španac je bio i jeste katolik i gotovo da ne naginje jeresi. Shodno tome, procesi koji su vođeni bili su uglavnom upereni protiv stranih izbjeglica, koji su se sklanjali u Španiju gonjeni papskom vojskom.

Kralj Alfons II Aragonski je 1192. godine izdao edikt protiv jeretika, prvi u zapadnom dijelu Evrope. Smatrao ih je za neprijatenje države kojima u Španiji nije mjesto. Njegov nasljedik Pedro II je, pet godina poslije, dodao tom zakonu odredbu o spaljivanju na lomači. Trudeći se da spriječi dotok krivih učenja, Jakov I je 1226. zabranio svima optuženim za jeres da stupe na tlo Španije.

1232. papa Grgur IX izdao je bulu kojom je uspostavio papsku inkviziciju u Aragonu. Pored dominikanaca i franjevaca, u procesima su učestvovali biskupi i kraljevski činovnici, tako da se ovdje mogu uočiti prve naznake španske državne inkvizicije.

Pri osnivanju, inkvizicija u Španiji nije bila efikasna i pretjerano voljna za rad, a inkvizitorski tribunali nalazili su se samo u nekoliko gradova. Zanimljiv je slučaj da kada su pronađeni neki jeretici u Valensiji, inkvizitori nisu znali šta će sa njima. Obratili su se papi Grguru IX za pomoć, a on im je naredio da jeretike izmire sa crkvom, budući da su se pokajali. Tako je i bilo.

Ubrzo je papa Urban IV isključio franjevce iz inkvizitorskih procesa, a vođstvo prepustio dominikancima. Dominikanci su misionareći stvorili jak pokret protiv Arabljana i Jevreja, tako da su mnogi od njih bili prinuđeni da prime katoličanstvo. Od neefikasnih tribunala, razvili su jedanu od najoranizovanijih i najmarljivijih institucija.

Pojedine pokrajine, poput Kastilje i Leona, bile su pošteđene sumornih inkvizitora. Poznato je da su kraljevi Kastilje i bez uticaja Rima čuvali vjersku čistoću svojih podanika. To je bila jedina katolička kraljevina Evrope koja nije slala novac u Rim, u kojoj se na kanonsko pravo nije obraćala pažnja, i u kojoj papskim bulama nije pridavana velika važnost.

Iako su bili veliki katolici, kraljevi Španije su na papsku inkviziciju gledali kao na pokušaj Rima da se mješa u njihovu politiku, što svakako nisu željeli. Zbog toga je 1325. Cortes (zastupništvo staleža), uz kraljevu saglasnost, ukinuo inkviziciju uvedenu od pape. Međutim, ta odluka je uskoro zaboravljena.

Tek sa dolaskom na vlast Izabele i Ferdinanda, inkvizicija će u Španiji uzeti veliki zamah i sa pravom zaslužiti sve negativne konotacije koje lebde oko nje. Sa to dvoje vladara, počelo je novo razdoblje u istoriji katoličanstva, u kojoj se inkvizicija pokazala u svoj svojoj veličini.

Ni Zapadnim Gotima nije uspjelo da preobrate sve Jevreje u zemlji u katoličanstvo. 694. sabor u Toledu za njih je odredio oštre mjere, poput konfiskacije imovine, ili čak i smrti. Međutim, možda zbog straha od Arapa koji su sve više navirali, kraljevi u davali Jevrejima određena prava i povlastice. Ali mržnja koju su hrišćani osjećali prema njima, prema potomcima ubica Isusovih, nije nikada prestala. Čim se stanje normalizovalo, progoni Jevreja opet su počeli. Neki su ubijeni, a mnogi su pokršteni. Ti preobraćenici (conversos) stupali su u ugledne plemićke porodice i vremenom se uzdigli do značajnih pozicija (kardinali, biskupi, savjetnici...).

Još 1434. Bazelski sabor dao je španskom biskupu Alfonsu de Santa Mariji vlast da pozove i kazni sve preobraćenike koji su se i dalje pridržavali židovskih običaja. Alvaro de Luna, nepopularni duhovnik i miljenik kralja Huana II, među prvima je pokušao da pokrene te procese. U tome je djelimično uspio jer je od pape Nikole V dobio niz inkvizitorskih ovlaštenja, koj nije bio u prilici da iskoristi, jer je ubrzo ubijen. Međutim, ovlaštenja koja je Luna dobio, nisu nikoga štedjela, pa čak ni biskupe. Tako je uveden sasvim novi oblik papske inkvizicije koji nije proganjao jeretike, već hrišćane preobraćenike koji su se još uvijek držali starih običaja. Ali slabi Huan II nije činio gotovo ništa da bi izvršio presude ovoga suda. Ubistvo Lune, koji je dobio ogromna ovlaštenja, rasplamsalo je mržnju protiv Jevreja i preobraćenika, jer se znalo da su ga ubili neprijatelji, protiv kojih su procesi uglavnom i bili upereni.

1474. godine na prijesto Kastilje stupila je kraljica Izabela, zajedno sa suprugom Ferdinand II, koji je pet godina poslije, 1479, naslijedio kraljevinu Aragon. Ovo dvoje vladara osnovalo je novu Španiju, koju su podigli na nivo evropske velike sile. Još prije stupanja na prijesto Izabela se zaklela da će, ukoliko postan kraljica, iskorijeniti svako krivovjerstvo i bezvjerje u svom kraljevstvu. Bila je jako pobožna i pod velikim uticajem svog ispovjednika, dominikanca Tomasa de Torkvemade, koji će kasnije sa razlogom ponijeti nadimak Crna Legenda. Zajedno sa suprugom, koji je mislio jedino na uvećanje svoje moći, primoravala je Maure i Židove da prime katoličku vjeru, a uz papin blagoslov osnovali su novu inkviziciju, koja im je donijela i titulu katoličkih kraljeva.

Nevidljiv, ali neizbježan, iza njih je stojao silni redovnik Torkvemada, koji se zajedno sa kraljevskim parom uzdigao do visina moći. Bio je kraljičin ispovjednik još dok je bila infanta, i mrzio je Jevreje, možda zbog toga što je i sam imao jevrejske krvi u sebi. Kraljica i on djelili su opsesiju da zbrišu jeres. Što se Torkvemade ticalo, pravi jeretici bili su preobraćenici za koje se sumnjalo da su iskreno odani katoličkoj vjeri. Njegova ideja bila je jednostavna: jedinstvo i čistota katoličke vjere kod svih stanovnika Španije. Smatao je da je iznad svih dužnosti Bog kraljevima postavio dužnost da privedu nevjerne Crkvi i da sačuvaju vjerne od bezbožništva. Da bi to ispunili, Torkvemada je smatrao da je neophodno uvesti novu papsku inkviziciju, i u to je ubjeđivao vladare. Postigao je da 1478. godine njegov brat Dijego i biskup od Osme odu u Rim, da bi nagovorili papu da osnuje novu inkviziciju u Španiji. Papa Sikst IV se, naravno, nije dvoumio, iako su postojale određene nesuglasice između Ferdinanda i njega. Naime, Ferdinand je htio da inkviziciju drži pod svojim okriljem, a papi je davao jedino pravo da procese vode redovnici, ali ne i pravo imenovanja nadinkvizitora. Osim toga, za Ferdinanda je bilo jako važno da prihodi od konfiskovane imovine idu u kraljevsku blagajnu, a ne kuriji. Na kraju je izdržao u svojim zahtjevima, obavezujući se da će izdržavati inkvizicione sudove od konfiskovanih prihoda. Nakon dvije godine, 1480, imenovao je papa prve inkvizitore: dominikance Migela de Morilja i Huana de San Martina. Tako je ustoličen tribunal u Sevilji. U ukazu Ferdinanda i Izabele, kojim se uvodi inkvizicija, kaže se:

Ja kralj, Ja kraljica. Poznato vam je kako naš sveti otac želi da suzbije sveopšte zlo, koje vlada u našim državama zbog jeresi, i da je izdao bule i breve za uvođenje inkvizicije u tim našim državama. Na osnovu tih bula pristupili smo u našim državama uređelju inkvizicije protiv jeresi.

1482. papa je dozvolio postavljanje još sedmorice dominikanaca za inkvizitore. Torkvemada se našao među tom sedmoricom, iako je do tada bio i više nego zadovoljan svojim moćnim mjestom iza prijestola.

Tribunali inkvizicije osnivali su se i u ostalim gradovima, a najradije su se bavili bogatašima od kojih su imali velike dobiti pri konfiskaciji imovine. Od 1483. svi pojedinačni tribunali podređeni su vrhovnom autoritetu, nazvanom Concejo de la Suprema y General Inguisicion (Vrhovni savjet svete inkvizicije). Da bi upravljao ovim savjetom, stvorena je La Suprema, tj. kancelarija vrhovnog inkvizitora. Prvi vrhovni inkvizitor, upravnik Savjeta, bio je Tomas de Torkvemada. Pod njegovom upravom, stvorena je gusta mreža tribunala, koji su bili podređeni Supremi, koja je vijekovima funkcionisala bolje od ijedne druge vlasti u Španiji. Nova španska inkvizicija bitno se razlikovala od stare papske. Ona je od početka bila država u državi, odgovorna samo Bogu i sebi, jer je Rim bio daleko, a kraljevi su rijetko kada imali želju da se upliću u poslove Svete službe.

Od tada je na zgradi inkvizicije u Sevilji stajao sljedeći natpis:

Sveta inkvizicija protiv jeretičkog zla u španskoj kraljevini postavljna je u Sevilji 1481, kada je na apostolskom prijestolu sjedio Sikst IV, koji ju je dozvolio, i kada su u Španiji vladali Ferdinand i Izabela, od kojih je izmoljena. Prvi vrhovni inkvizitor bio je brat Tomas de Torkvemada iz dominikanskog reda. Daj, Bože, da inkvizicija za zaštitu i snaženje vjere traje do kraja svijeta.

Vrhovni inkvizitor Torkvemada nije prema sebi i svojim saradnicima bio ništa manje okrutan nego prema ostalima. Podvrgavao se samomučenju, nikada nije jeo meso, živio je u stalnom strahu od atentata, što je bilo i opravdano. Niko ga nikada nije vidio u drugom odijelu osim u svešteničkom, i to gotovo uvijek u urednoj crnoj dominikanskoj odori. Odlučno je odbio čin nadbiskupa, a poznata je i priča da je sa sobom nosio rog jednoroga, jer je vjerovao da će ga zaštititi od otrova. Od konfiskovanih imanja tražio je dio za sebe, koji bi uložio u izgradnju manastira. Čak je i svojoj sestri uskratio udaju i prisilio je da postane redovnica. Ličnu gardu su mu činili dvjesta i pedeset vojnika i još pedeset konjanika, koji su ga pratili pri putovanjima.

Torkvemada je od španske inkvizicije napravi gospodara zemlje, što je ona i ostala u naredna tri vijeka. Nijedan velikan, pa čak ni kralj, nije bio siguran od nje, pa čak je i jednog papu optužila za jeres. Međutim, ono što je Torkvemada silno želio je da pod svoju nadležnost stavi i suđenje biskupima, ali papa Inoćentije III je to odlučno odbio. Jedino pravo koje je priznao vrhovnom inkvizitoru, bilo je pravo da akta koja se odnose na biskupe optužene za jeres, pod pečatom pošalje u Rim, gdje će se ona razmotriti. Ubrzo je Torkvemada iskoristio i to pravo te je optužio dva biskupa židovskog porijekla da naginju jeresi. Obojica su pozvana u Rim, gdje su ostali do smrti. Dakle, nije uspio da u potpunosti dobije juricdikciju nad crkvenim velikodostojnicima, ali sama činjenica da je imao mogućnost da ih izvede pred sud kurije, bila je i više nego dovoljna da ih drži u strahu.

Pa čak su se i pape sa dubokim poštovanjem odnosile prema liku i djelu nadinkvizitora Tomasa de Torkvemade.

Papa Sikst IV u jednom pismu kaže:

...Mi smo sve to (izvještaje kardinala Bordžije o djelovanju Torkvemade) čuli sa velikom radošću, i sretni smo, što ste Vi, obdareni znanjem i moću, upravili svoju veliku revnost svemu onome što doprinosi slavi Božijoj i koristi prave vjere. Preporučujemo Vas Svevišnjem i bodrimo Vas, ljubljeni sine, da nastavite u svojoj neumornoj revnosti, i da potpomažete stvar vjere. Tako ćete zaslužiti našu osobitu milost...

Aleksandar VI, isti onaj kardinal Rodrigo Bordžija koji je slao izvještaje o radu inkvizicije u Rim, kao papa u pismu kaže:

Gajim najdublju odanost prema Vašem ogromnom trudu u propovjedanju katoličke vjere.

Kao i u Kastilji i Andaluziji, Torkvemada je uspio, potpuno nezavisno od pape, da nagovori kralja i u vede inkviziciju i u Aragon i Kataloniju. Najgore je bilo u Saragosi, gdje je inkvizitor bio Pedro Arbues, najstrašniji od dvih. Bilo je poznato da ga je narod istinski mrzio, te je iz straha uvijek nosio oklop i koplje, pa čak i u crkvi. Koplje je ispuštao iz ruke samo kada je uzimao putir. Ali uprkos tome, uspjeli su da ga ubiju. Ubice su umakle, te inkvizicija za odmazdu spali dvije stotine ljudi. Međutim, tada se raspoloženje vjernika u potpunosti promjenilo. Odjednom su počeli da obožavaju Arbuesa kao mučenika, a po pričanju, lokve krvi na mjestu gdje je u sabornoj crkvi ubijen nisu nikada bile suve. Pedro Arbues proglašen je 1661. za blaženog, a dva vijeka poslije za sveca.

Torkvemada je bio opsjednut idejom o čistoti porijekla, tako da je izmislio Limpresa de Sangre- dokument koji je potvrđivao čistotu krvnog porijekla. Svakome ko je u sebi imao malo jevrejske krvi, bilo bi zabranjeno da drži javnu kancelariju, ili je bio optužen kao jeretik.

1484. je, pod pedsjedništvom Torkvemade, u Sevilji održan sastanak inkvizitora trojice članova Kraljevskog savjeta Kastilje. Utvrdili su pravila i statute po kojima bi inkvizicija trebalo da radi. Zbirka propisa koja je tada izdata, a koja je u potpunosti bila ispunjena Torkvemadinim duhom, važila je kao osnova za procese inkvizicionih tribunala.

Po smrti pape Siksta IV moralo je imenovanje vrhovnog inkvizitora biti obnovljeno, jer je poznato da svi službenici kurije sa smrću pape gube svoje položaje, dok ih novi papa ne pozove na funkciju. Novi papa je ponovo postavio Torkvemadu na staru poziciju, uz zvanje ad beneplacitum, tj. po volji pape, tako da je od tada zvanje vrhovnog inkvizitora nije gubilo sa smrću pape.

Vremenom je Vatikan postajao pretrpan optužbama protiv Torkvemadine tiranije, te je bilo neophodno da se nešto po tom pitanju učini. U tri navrata je pozivan da se opravda pred papom. Nikada se nije pojavio u Rimu, već je slao povjerljivog redovnika koji ga je izvanredno branio. Papa Aleksandar VI Bordžija, koji je još kao kardinal izvještavao Rim o izvanrednim Torkvemadinim uspjesima, a kasnije kao papa pohvalio njegov rad, vremenom je mijenjao mišljenje. Htio je svrgnuti Torkvemadu, ali je kao Španac imao poštovanje prema španskom dvoru, gdje je Torkvemada bio svemoćan. Kompromis je našao u izdavanju breve u kojoj je izrazio navodnu zabrinutost za funkcionisanje sudova, budući da je Torkvemada bio star i bolešljiv, te mu je kao pomoćnike dodijelio četiri biskupa sa titulama vrhovnih inkvizitora, sa istim pravima koje je imao Torkvemada. Ali čak ni papina volja nije slomila moć Torkvemade. Uz podršku vladara, ostao je on jedini nadinkvizitor do svoje smrti.

1492. Ferdinand i Izabela osvojili su Granadu, posljednje muslimansko kraljevstvo u Španiji. Tada su u svoje ime, i u ime svojih nasljednika, obećali Maurima da će moći spokojno živjeti u skladu sa svojim običajima i, što je najvažnije, da će biti ravnopravni sa hrišćanskim podanicima. Međutim, tada je na scenu stupio Torkvemada ubjeđujući kraljevski par da čine veliku grešku i da preuzimaju tešku odgovornost pred Bogom, ukoliko ne učine sve da svoje nove podanike odvrate od lažne vjere.

Prvi nadbiskup Granade, kardinal Ferdinand de Talver, učio je arapski i pokušavao na blag način, kroz propovijedi, da zadobije naklonost Maura i da ih preobrati u hrišćanstvo. Nije imao mnogo uspjeha, tako da ga je ubrzo zamijenio kardinal Himenes de Kisneros- sušta suprotnost blagom propovjedniku. Odbacio je strategiju prethodnika i prisiljavao muslimane da se pokrste, o one koji bi to odbili, hapsio bi. Samo u prvoj godini njegovog djelovanja pokršteno je oko tri hiljade muslimana i spaljeno na hiljade arapskih knjiga. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo unutar muslimanskih krugova, koji su se jasno sjećali zakletve kraljevskog para. Odlučili su da se pobune. Opkolili su kardinalov dvorac i htjeli da ga ubiju, ali su na nagovor bivšeg nadbiskupa Talavere položili oružije. Međutim, to je bila iskra koja je zapalila buktinju. Tada su sve zakletve bile prekršene. Maurima je ponuđen izbor: da li da se pokrste ili da budu gonjeni. Neki su bježali u planine, a oni koji su pokrštavani bili su poznati pod imenom moriscos.

Kardinal Himenes, koji je bio opsjednut idejom da svi stanovnici zemlje treba da su bar po imenu hrišćani, ponudio je i isti izbor Jevrejima, kao i Mudejarima- muslimanima koji su vijekovima živjeli pod hrišćanskim vladarima.

Po zauzeću Granade porastao je broj muslimanskih podanika tako da su vladari sve više popuštali Torkvemadinom hiru o progonu Jevreja. Poznato je da su Jevreji spadali među najbogatije podanike, te ponudiše kralju ogromnu sumu kako bi spriječili progone. Ferdinand, kome je želja za uvećanjem bogatstva i moći nadmašila vjersku revnost, bio je spreman da prihvati, ali razbješnjeli Torvemada, noseći krst, uleti u kraljevske vičući:

Ovo je razapeti Hrist, koga je Juda prodao za trideset srebrnjaka, a sada vi hoćete da ga ponovo prodate za veću sumu! Polažem svoje zvanje, mene neće pogoditi nikakav prijekor, ali vi dugujete Bogu račun za svoje djelo!

Nakon tog događaja ponuda je, naravno, bila odbijena ali je vješti Torkvemada postigao još i više. 30. marta 1492. godine Ferdinand i Izabela potpisali su zakon po kojem su pružili mogućnost Jevrejima da se pokrste ili da u roku, od najdalje četiri mjeseca, napuste zemlju. Torkvemada je dopunio ovaj zakon dijelom koji zabranjuje svim hrišćanima pod najvećim prijetnjama da u ma kojem obliku potpomognu iseljenike. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je priredio pravu hajku na Jevrejske svete knjige, koje je na gomilama spaljivao.

Lorentes, sekretar inkvizicije u Toledu i njen prvi istoričar (XVIII vijek), smatrao je da je kralj Ferdinand samo tražio izgovor da bi se domogao imanja španskih Jevreja, a da mu je fanatična opsjednutost Torkvemade došla kao zaklon.

Tek 1498. čuo je Torkvemada vapaje naroda i želje kurije te je naredio inkvizitorima da ne postupaju samovoljno i da ne bacaju u tamnicu nikoga, protiv koga ne bi imali dovoljno dokaza u rukama.

Iste godine, 16. septembra, okružen spokojem i svetošću, umro je u crkvi manastira u Avili. Kasnije su kružile priče da se oko njegovog tijela prostirao jako ugodan miris.

Torkvemada nije imao nikada privatnog života, nije nam sačuvana ni jedna njegova slika. On nije bio ništa drugo nego apostol svoje ideje- redovnik koji je nosio mač u desnoj, krst u lijevoj ruci. Ko god ne bi sagnuo glavu, tome bi je odrubio za slavu Božiju. Od svih ljudskih osobina živjela je u njemu jedino strast vladanja nad drugima. Torkvemada je jedna od onih velikih kaluđerskih pojava koje su omogućile pobjedu crkve nad svijetom- a koje su zaboravile Boga radi crkve.

Po smrti Torkvemadinoj, na tronu vrhovnog inkvizitora naslijedio ga je profesor univerziteta u Salamanki, dominikanac Dijego Desa. Pod njegovu jurisdikciju postavljena je cijela Španija, ali su ga za života zamijenili u Kastilji kardinal Himenes, poznat po pokrštavanju Maura, a u Aragonu biskup Enguera. Himenes je ubro postao kraljičin ispovjednik, te je imao jak uticaj na politička dešavanja. Prihvatio je nadbiskupski prijesto u Toledu, te je na taj način postao primas cijele zemlje. Ono što je Torkvemada uzeo sebi za cilj da ostvari protiv Jevreja, to je Džimenes činio protiv muslimana sa juga. Nakon smrti Izabele i njenog zeta Filipa Lijepog, Himenes je vladao u Kastilji kao namjesnik, nadbiskup i vrhovni inkvizitor.

Kao što je nekada prisiljavao muslimane na krštenje, tako ih je sada prisiljavao na upražnjavanje vjerskih obreda, posjetu crkvama itd. Čak je uveo inkviziciju među čisto maurskim stanovništvom. Jeres je za njega bila posvuda. Upotreba arapskog pisma bila je jeres, maursko narodno odijelo, uzdržavanje od vina, bojenje noktiju, sve su to bile jeresi. A jeresi su se strogo kažnjavale.

Čak su i pape počele da se bune zbog tortura koje provodi inkvizicija. Poznato je pismo pape Pavla III iz XVI vijeka, koji je pisao portugalskom kralju Jovanu:

...Sa hrišćanskom vjerom inkvizicija nema ništa zajedničkog, nego jedino sa osvetom starih hrišćana nad novima, za koju zaista ne postoje nikakvi razlozi. Ja sam čvrsto odlučio da se po svojoj pastirskoj dužnosti zauzmem za one sirote tlačene, jer ih je inkvizicija, naročito zabranom iseljavanja, dovela u položaj, koji je gori od ropstva... Ako se želi spriječiti to da se novi hrišćani vrate staroj vjeri, to je samo izgovor mržnje, a osim toga toliko glupo kako samo može da bude...

Kralj Ferdinad Katolički umro je 1516. godine, a u testamentu je dao unuku i nasljesniku Karlu V savjete o odnosu sa crkvom. Nakon godinu dana umro je i treći vrhovni inkvizitor- kardinal Himenes. Tada je za četvrtog vrhovnog inkvizitora postavljen učitelj Karla V- kardinal Adrijan od Ultrehta. Međutim, on se jako malo interesovao za rad inkvizicije tako da su inkvizitori radili po svojoj volji. Po Karlovom stupanju na prijesto dao je obećanje muslimanima, poput Ferdinanda i Izabele, ali ga nije održao. Postajalo je sve jasnije da se, uprkos torturi inkvizicije, muslimani slabo preobraćaju u hrišćane. 1569. Karlov nasljednik Filip II, okrutni fanatik koji je bio spreman na lomaču poslati i sina ukoliko zapadne u jeres, naredio je da se veliki broj moriska (muslimani preobraćeni u hrišćanstvo) protjera u brda na sjeveru Španije. Filip III otišao je još i dalje i protjerao ih van zemlje, a u Valensiji im dao rok od tri dana da se skupe u luci, gdje će ih brodovima deportovati u Afriku. Mnogi morisci ipak su ostajali u Španiji kao robovi ili su podmićivali službenike, tako da je inkvizicija imala pune ruke posla da ih pronalazi i kažnjava. 1769. pronađeno je posljednje uporište moriska u Španiji u gradu Kartageni.
[uredi]

Sud, proces i auto da fe
 
Ova slika prikazuje kako rimokatolički zvaničnici u vreme inkvizicije muče čoveka.
Kao što se ove baklje gase u vodi, tako će se duše jeretika ugasiti u paklu. (Obred proklinjanja jeretika)

Kao što je već navedeno, prvi tribunal inkvizicije ustanovljen je u Sevilji. Službenike suda činili su dva inkvizitora (dominikanci), jedan pravnik (predsjednik suda), fiškal (tužilac, advokat), te dvojica konfiskatora. Pored pomenutih, prisutni su bili i brojni bilježnici i manji činovnici, te predstavnici krune. Sa razvojem inkvizicije posao tribunala je postajao obimniji tako da se konstantno rasla potreba za većim brojem službenika.

Ličnos inkvizitora bila je neprikosnovena. On je bio nosilac tajne, koja je predstavljala srž inkvizicije. Zanimljivo je da je mjesto inkvizitora mogao da dobije i neoženjen laik, a ako bi se oženio morao bi da napusti službu, jer se smatralo da više ne može da čuva tajne. Svi inkvizitori gubili su svoje položaja sa promjenom vrhovnog inkvizitora, ukoliko ih ovaj ne bi ponovo postavio na dužnost. Redovno su primali povjerenike Supreme u svoje tribunale, koji su kontrolisali ispravnost postupaka.

Bilježnici ili notari vodili su zapisnike na suđenjima i sva akta koja su se ticala procesa. Za vrijeme pretresa imali su predsjedavajućeg (alguazil), koji je bio čovjek od ugleda i u čiju se moralnost nije sumnjalo.

Niži činovnici stajali su pod nadležnošću alguazila, a najznačajniji su bili: nuncio (glasnik suda), portero (poslužitelj) i carcelero (tamničar). Pored njih tu je bila i tajna policija koja je hvatala jeretike, te ljekar koji je prisustvovao mučenjima u cilju izbjeavanja smrtnih slučajeva.

Familijari su bili službenici inkvizicije koji nisu mogli pasti pod vjetovni sud. Često su ime inkvizicije upotrebljavali za postizanje ličnih ciljeva te su bili jako omrženi od naroda. Da bi se pristupilo bratstvu familijara, bilo je neophodno da ste stari hrišćanin, i da, kao ni vaši preci, niste osumnjičeni za jeres. S toga, samo su ljudi koji su bili na dobrom glasu mogli pristupiti familijarima, a kao dokaz za to morali su uvijek nositi punomoć koju su potpisala trojica inkvizitora. Nije bila rijetkost da su plaćali velike sume novca za tu čast.

Osim stalnih službenika tribunala povremeno su pozivani, po želji inkvizitora, stručnjaci laici (consultoresa) ili učeni teolozi (calificadoresa) kojima su davani teži slučajevi na razmatranje.

Više puta godišnje inkvizitori su podjećivali svako pojedino mjesto okruga za koji su zaduženi. Posjeta je obično bivala unaprijed najavljena da bi se skupilo što je moguće više naroda. Kapije grada bi se pred njima otvarale i na raspolaganje su im stavljane sve zalihe grada. Gradske vlasti su se zaklinjale inkvizitorima na vjernost. Od tog trenutka napuštanje grada bilo je strogo zabranjeno. Tada su svi stanovnici pozivani da izdaju jeretike i kažu sve što im se činilo sumnjivo. Ko nije imao ništa da saopšti, bio bi pod sumnjom. Nakon toga pristupalo se čitanju kletve, koja je glasila:

Isključujemo i proklinjemo i ime Oca, Sina i Svetoga Duha, na temelju zakona, sve jeretike u krilu naše svete katoličke crkve, sve koji ih pomažu i skrivaju, i predajemo ih sotoni... Neka su prokleti ma gdje bili, u gradu ili na selu, pri jelu ili pri piću, budni ili u snu, živi ili mrtvi. Bog neka im pošalje glad i kugu i neka budu omrznuti kod svih ljudi. Sotona neka im stoji s desne strane, a kod zadnjeg suda neka budu osuđeni na vječno prokletstvo. Neka budu istjerani iz svojih kuća, neka im njihovi neprijatelji uzmu imanja, njihove žene i djeca neka ustanu protiv njih, neka im niko ne pomogne u nevolji. Neka budu prokleti svim kletvama Starog i Novog zavjeta, neka padne na njih kletva Sodome i Gomore i neka ih spali njihova vatra. Zemlja neka ih proguta žive kao Datana i Abirama, zbog grijeha neposlušnosti. Neka budu prokleti kao Lucifer i svi đavoli pakla, da tamo moraju ostati sa Judom i vječno osuđenima, ako ne priznaju svoje grijehe, ne mole za milost i ne poprave svoj život.

Narod bi tada odgovarao amin, a crkvena zvona bi počinjala da zvone. Tada bi sveštenici išli pjevajući oko crkve i u jednom momentu dvije baklje, koje su do tada gorjele ispred krsta zamotanog u crno, potopili u osvještanu vodu, govoreći:

Kao što se ove baklje gase u vodi, tako će se ugasiti njihove duše u paklu.

Svjedocima je, naravno, bilo zagarantovano da će se njihovo ime čuvati u tajnosti, što je bez izuzetaka ispunjavano. Objavljivan je rok od trideset do četrdeset dana, koji je jereticima dat da se sami prijave tribunalu, a bilo je i onih koji su to činili, uzdajući se u obećanu milost. Takvi su nazivani espontaneados.

Stručnjaci teolozi odlučivali su da li postoji osnova za tužbu ili ne, te su se sastajali sa inkvizitorima i fiškalom i u slučaju jednoglasnosti izdali rješenje o hapšenju (clamosa). Nakon hapšenja fiškal bi pisao i zvaničnu tužbu koja se završavala molbom da se okrivljeni muči dok ne prizna krivicu. Svaki optuženik smještan je u zasebnu ćeliju, okovan u lance, a jedino je ispovjedniku bilo dozvoljeno da sa njim razgovara.

Uskoro nakon hapšenja zakazivano je glavno saslušanje. Od optuženog se jedino zahtjevalo da prizna krivicu. Mogao je da naznači svjedoke koji bi svjedočili u njegovu korist, ali im se nije pridavala ni najmanja važnost. Ukoliko bi priznao krivicu do izvršenja presude nije dolazilo odmah, već se čekao svečani čin objavljivanja krivice, tzv. čin vjere (port. auto da fe ili lat. sermo generalis). U većini slučajeva tokom procesa pribjegavalo se mučenju da bi se izvuklo priznanje. Mučenje se po pravilu moglo vršiti samo jednom, ali je postojala mogućnost nastavljanja ukoliko se nije dobilo priznanje. Metode mučenja bile su surove do tada neviđene. Izmišljane su posebne sprave koje je koristila samo inkvizicija, a što je najgore postojali su inkvizitori koji su istinski uživali u tom poslu i koji su se vodili Torkvemadinom logikom da je sažaljenje iskušenje koje hrišćanin mora da savlada.

Samo priznanje krivice, koje bi pod ovakvim uslovima svako dao, nije bilo dovoljno. Okrivljeni je prilikom mučenja morao da oda svaku pojedinost, da bi se moglo ustanoviti da li se ti podaci poklapaju sa izjavama svjedoka. Priznanje dato na mučilištu moralo se sutradan ponoviti, a ukoliko bi se poricalo, mučenje bi se nastavljalo. Močenje se upražnjavalo sve do 1816. kada je ukinuto papskom bulom.

Oslobađanja od optužbi bila su vrlo rijetka i nisu označavala da je optuženi nevin, već samo da ne postoje valjani dokazi. Ukoliko bi se pronašli dokazi ili svjedoci, proces bi se nastavljao. Formula za oslobađanje glasila je:

Pošto mu zločin nije mogao biti dokazan, izrečen mu je ukor i opomenut je za budućnost.

Inkvizicija je izvršila i podjelu optuženika.

Negativo je bio onaj jeretik koji nije priznavao ništa i bio je spaljen kao nepopravljivi grešnik.

Diminuto je jeretik koji je premalo priznao i izdao premalo saradnika i obično je i on spaljivan.

Heresiarch (knez jeretika) je bio onaj koji ne samo da je bio jeretik, već je i druge podučavao krivum učenju. Pokajao se ili ne, živ je spaljivan.

Među lakše kazne spadali su progon na određeno vrijeme, hadžiluk, bičevanje ili služenje u kraljevskoj galiji. Ustalio se običaj da se manji prekršaji mogu otplatiti novcem, tako da je ustanovljena tarifa. Konfiskacija imovine gotovo nikada nije izostajala, a bilo je i slučajeva da je kazne izvršavane tako što su optužene prodavali u roblje. Oni teži prijestupi kažnjavani su spaljivanjem na lomači.

Čin vjere (auto da fe), obično se zakazivao na velike praznike svega nekoliko puta godišnje, da bi bilo prisutno što više vjernika. Smatrao se za najvišu službu, jer je označavao pobjedu crkve nad nevjernicima. Danima su se vjernici skupljali iz okolnih mjesta, jer su na taj dan dobijali oprost za grijehe, a pripreme za svečanost trajale su po nekoliko sedmica.

Na glavnom gradskom trgu podizale bi se dvije tribine: jedna za inkvizitore i svjetovnu vlast, a druga za jeretike. Uoči samog dana odvijala se velika procesija, prilikom koje je inkvizitor nosio veliki zeleni krst, drugi redovnik bijeli krst, a familijari zastavu inkvizicije. Iza zastave išlo je sveštenstvo. Zeleni krst se stavlja na oltar, gdje ga dominikanci čuvaju do sutrašnje svečanosti, a bijeli krst nosi se do lomače, koja je obično bila izvan grada. U devet sati naveče inkvizitor je odlazio u zatvor i saopštavao okrivljenima presude.

Rano ujutro, na oltaru na kojem se nalazi zeleni krst, služi se misa. Osuđenicima se za to vrijeme daje doručak, nakon kojeg im oblače sanbenito (posebna haljina za osuđenike) i na glavu im stavljaju korozu (coroza; šiljata kapa oslikana scenama iz pakla). Praćeni familijarima osuđenici odlaze na tribinu namjenjenu za njih. Toga dana svjetovna vlast se u potpunosti podređuje inkviziciji, tako da je ona gospodar grada. Nakon što su svi zauzeli mjesta, počinju propovijedi, a po završetku glasnik inkvizicije čitao je zakletvu koja je obavezivala sve prisutne da joj se pokoravaju. Ukoliko bi kralj bio prisutan, najstariji inkvizitor bi odlazio do njega i zahtjevao da izrekne zakletvu. Po izricanju zakletve, optuženi su pozivani jedan za drugim i izricana im je presuda i danje su predavani svjetovnoj vlasti na izvršenje. Povorku koja se kretala ka gubilištu, a u kojoj su bile i kosti ili slike davno umrlih jeretika, često su od bijesne svjetine morali braniti vojnici.

Čin vjere završavao se ceremonijom odricanja i izmirenja sa crkvom jeretika koji su se pokajali. Sa krsta je skidan crni veo, a zeleni krst je vraćan u sjedište inkvizicije. Ceremonija je nastavljana sutradan kada su pokajnici javno šibani, a nakon toga odvođeni u tamnicu.

Pri spaljivanju na lomači nije blo prisutnih sveštenika, osim posebnog izaslanika tribunala inkvizicije.

Osim velikok auto da fe-a, postojao je i mali nazvan auto particular ili autillo. Obavljao se najčešće u crkvama ili u prostorijama inkvizicije, i to u slučajevima kada se radilo o manjoj jeresi ili u slučajevima kada se zbog malog broja vjernika nije isplatilo održavati veliki čin vjere.

Kraj inkvizicije
Značaj inkvizicije osjeća se tek kada se spozna metafizički problem koji se krije u njoj. (Valter Nig)

Inkvizicija je u XVI vijeku dostigla svoj vrhunac i gotovo neometano djelovala sve do Napoleonovih pohoda na Španiju. Kazne su vremenom bivale sve blaže i nije se pridavala pretjerana pažnja pompeznim ceremonijama poput auto da fe, zbog kojih je, štaviše, inkvizicija bila ismijavana širom Evrope.

Kada je Napoleon zabranio španskoj kraljevskoj porodici povratak na prijesto, novi kralj, njegov brat Josif Bonaparta, morao je položiti zakletvu da će katoličanstvo biti jedina istinska vjera u Španiji. Novi kralj nije se htio zamjeriti inkvizitorima te je održavao diplomatske odnose sa njima, ali kada je 1808. Napoleon ušao u Madrid, bez razmišljanja je raspustio Supremu i tribunale inkvizicije.

Na nezaposjednutom jugu Španije 1812. sastao se cortes (zastupništvo staleža) i Ferdinada VII proglasio za legitimnog kralja Španije. Tada je razmatrano i pitanje inkvizicije i odlučeno je da se ukine, jer je koristila zastarjele metode, a tom prilikom proglašena je i sloboda štampe. Stranka klerika se nikako nije slagala sa novom odlukom. Ukidanje inkvizicije izazvalo je negodovanje vjernika, jer su smatrali da je cortes izdao vjeru. Isti ti koje je vjekovima ugnjetavala, ustali su protiv njenog ukidanja.

1813. biran je novi cortes u kojem je, uz potporu kralja, dominirala klerikalna stranka. Ubrzo su španske i engleske trupe protjerale Francuze i kralj je, po ulasku u Madrid, proglasio prethodne odluke ništavnim pa tako i ukidanje inkvizicije.

Novi apsolutizam Ferdinanda VII prouzrokovao je revoluciju 1820. i događaj koji se može porediti sa zauzećem Bastilje, te je kralj bio primoran da na snagu vrati ustav donijet 1812. što je značilo ponovno ukidanje inkvizicije. Posljednja presuda tribunala inkvizicije je od 10. februara 1820. u Toledu. Sveštenstvo je bilo bijesno, ali složno. Odjednom su se našli pod istim zakonima kao i ostali, što im je bilo neprihvatljivo. Čak su i porez morali redovno da plaćaju. S toga su pozvali Francusku, Austriju i Rusiju da im pomognu u borbi protiv nevjernika. Ali Ferdinand im se na vrijeme priklonio i ponovo došao do apsolutne vlasti. Oglušio se na molbe biskupa i odlučno odbio da ponovo uvede inkviziciju.

Nezavisno od odluke kralja, u nekoliko gradova formirani su juntas de fe (tajni vjerski sudovi). Posljednja žrtva ovih sudova bio je jedan učitelj koji se izjasnio za deizam, te je obješen, a kralj je tada zabranio njihov rad.

Konačan kraj inkvizicije u Španiji dogodio se 1834, godinu dana nakon smrti Ferdinada VII, kada je državni sud u ime maloljetne princeze Izabele, raspustio inkviziciju i naredio da se njena imovina iskoristi za isplatu državnih dugova.

Izvor: Wikipedia

Španjolska inkvizicija


Nakon osvajanja Granade 1492. godine, Izabela Kastiljska i njen suprug Ferdinand Aragonski mogli su napokon stvoriti jaku i jedinstvenu državu. Njihova obećanja muslimanima o ravnopravnosti s kršćanima ostala su neostvarena. Biskup Osme i njegov brat Diogo de Santillan 1478. godine nagovaraju papu da u Španjolskoj uvede inkviziciju. S vremenom je crkvena vlast u inkviziciji sve više slabila, pa su kraljevi stavljali svoje ljude na najviše položaje. Kraljevi su često inkviziciju koristili kao oružje protiv svojih neprijatelja iako joj je osnovna namjena bila borva protiv antikatoličkih strujanja u zemlji. Sud inkvizicije bio je utemeljen tako da optuženi mora dokazati svoju nevinost. Ako bi optuženi bio osuđen, njegova imovina bila bi zadržana u posjedu države. Stanovništvo nije bilo nezadovoljno radom inkvizicije nego njenom pretjeranom strogošću. Inkvizicija je bila stvorena da izražava potrebe španjolskog društva, a ne kao nasilna institucija. 1834. inkvizicija je prestala djelovati. Zadnja presuda izrečena je 10. veljače 1820. godine. Inkvizicija je za mnoge pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomača. Dok protivnici ove ustanove redovito naglašavaju nehumanost inkvizicijskih postupaka, Crkvi odani povjesničari nastoje pod svaku cijenu opravdati njezino djelovanje. Inkvizicija je progonila i kažnjavala svako ponašanje koje je, izravno ili neizravno, dovodilo u pitanje disciplinu Rimske crkve ili neke od njezinih vjerskih istina, bez obzira radi li se o riječima, znakovima ili vladanju protivno rimskom uzoru.Život srednjovjekovnog kršćanstva u svim svojim odnosima prožet je, pa čak i zasićen, religioznim predodžbama. Ne postoji ni jedna stvar ili postupak koji se neprestano ne dovede u odnos prema Kristu i vjeri. Crkva je već na početku svog djelovanja odredila vjerske istine i odgovarajuću disciplinu. Svi koji su se protivili službenom naučavanju bili su isključeni iz zajednice vjernika i dostatno kažnjeni za svoju herezu. Crkva je u prošlosti ponekad pretjerano provodila mučenja zbog toga jer je osjećala dužnost da se kao posrednik između čovjeka i Boga brine o sudbini o spasu svakog pojedinca kako bi spriječila njegovu konačnu propast u grijehu.

Motivi predstavljanja inkvizicije

Među povjesničarima ne postoji sloga oko motiva zbog kojih su uveli inkviziciju u Španjolsku. Predloženo je nekoliko realnih opcija: 1. Zbog ujedinjenja crkve i vlasti. Inkvizicija je dopuštala monarhiji da se aktivno upliće u crkeni posao, bez miješanja Pape. U isto vrijeme, cilj Ferdinanda i Izabele bio je stvaranje uspješnog državnog uređenja; zbog toga im je jedan od prioriteta bilo religijsko ujedinjenje kako bi promovirali centraliziranu političku moć 2. Kako bi oslabili lokalnu opoziciju katoličkih monarha.Jačanje centralizirane političke moći je uključivalo slabljenje lokalne političke opozcije 3. Kako bi se riješili snažne converso manjine. Mnogim članovima utjecajnih obitelji kao što su Santa Fe obitelj, Satanglels, Caballerias i Sanchez, bilo je za vrijeme Aragonskog kraljevstva suđeno. Kontradikcija tome je činjenica da je Ferdinand, kralj Aragona, nastavio zapošljavati mnoge conversose u svojoj administraciji. 4. Ekonomska podrška. S obzirom da je jedna od mjera bila zapljena imovine, ova se opcija nemože isključiti. Djelovanje inkvizicije

Početak

Alonso de Hojeda, dominikanac iz Seville, uvjerio je kraljicu Izabelu na postojanje crypto-židovstva među andaluškim conversosima za vrijeme njenog boravka u Sevilli između 1477. i 1478. godine. Izviješće, napisano po zahtjevu od monarha Pedra Gonzalesa od Menoze, nadbiskupa od Seville i od segovskoh dominikanca Tomasa od Torquemade, potvrdilo jet u tvrdnju. Monarsi su odlučili predstaviti inkviziciju Castilji i prestati se pretvarati, te zatražiti Papino dopuštenje. 1. listopada 1478. godine, Papa Sikst IV objavio je bulu “Exigit sinceras devotionis affectus”, kroz koju je inkvizicija bila postavljena u kastiljskom kraljevstvu. Bula je monarhima dala monarsima ekskluzivni autoritet kod imenovanja inkvizitora. Prva dva inkvizitora, Miguel de Morillo i Juan de San Martin bili su imenovani tek dvije godine kasnije, 27. rujna 1480. godine u Medini del Campo. Na početku, djelovanje inkvizicje bilo je ograničeno na područje Seville i Cordobe, gdje je Alonso de Hojeda otkrio centar aktivnosti conversa. Prvi Auto de Fe bio je proslavljen u Sevilli 6. veljače 1481. godine : spaljeno je šest osoba. Pristanak je dan od istog Alonsa de Hojede čije su sumnje započele inkviziciju. Od tada inkvizicija je nekontrolirano rasla u Kastiljskom kraljevstvu. Do 1492., tribunali su postojali u osam Kastiljskih gradova : Avili, Cordobi, Jaeni, Medini del Campo, Segovi, Seguenzi, Toledu i Valladolidu. Establiranje inkvizicije u kraljevini Aragon bilo je puno teže. U stvarnosti, Ferdinand se nije prebacio na novi način, jednostavno je ponovno oživio staru pontifikalnu inkviziciju, prebacivši ju na svoju izravnu kontrolu. Stanovnici Arogona uporno su se protivili inkviziciji. Razlike između Ferdinanda i Siksta IV potaknule su potonjeg da objavi novu bulu koja je kategorično zabranila širenje inkvizicije na Aragon. U toj buli, Papa je izravno kritizirao provedure inkvizicionog suda, potvrđujući da, “mnogi pravi i iskreni kršćani, zbog iskaza neprijatelja, rivala, robova i ostalih bezvrijednika, i što je još manje prikladno, bez ikakvih ispita, bivaju zatvoreni u svjetovne zatvore gdje ih se muči i osuđuje kao recidivne heretike, oduzete imovine i dobara i dani svjetovnoj ruci da ih usmrti, na veliku opasnost njihovim dušama, dajući štetan primjer i stvarajući skandal mnogima”. Unatoč tome, pritisak s Ferdinandove strane potaknuo je Papu da ukine tu bulu i da objvai novu. 17. listopada 1483. godine, Tomas de Torquemada prozvan je glavnim inkvizitorom Aragona, Valencie i Katalunje. S time, inkvizicija je postala jedina institucija s autoritetom kroz sve kraljevine španjolske monarhije, i, u svima njima, korisni ustrojstvo na službi kruni. Kako god, gradovi u Aragonu nastavili su se odupirati i čak su vidjetli periode pobune, kao u Teruelu između 1484. i 1485. godine. Umorstvo inkvizitora Pedra Arbuesa u Zaragozi, potaknulo je javno mišljenje protiv conversosa i u korist inkviziciji. U Aragonu inkvizicijski sudovi su bili fokusirani posebno na članove snažne converso manjine, zaustavljajući njihov utjecaj u aragonskoj administraciji. Period između 1480. i 1530. obilježila je intezivna aktivnost inkvizicije. Izvori se razlikuju kada se govori o broju suđenja i izvršenja smrtnih kazni. Henry Kamen kaže da je ubijeno otprilike 2000 osoba, i on kao izvor uzima dokumentacije Autos de Fe. Od ubijenih, veliki su broj bili conversosi židovskog podrijetla.

Represija protestanata

Conversosi su dolazak kralja Charlesa I (1516.), novog kralja Španjolske, vidjeli kao mogući kraj inkvizicije ili barem smanjenje njenog utjecaja. Unatoč ponovljenim peticijama Cortesa od Castile i Aragona, novi monarh je ostavio inkvizitorski sistem onakvim kakav je bio.Ipak, tijekom 16. st., većina parnica nije se fokusirala na conversose. Umjesto toga, inkvizicija je postala učinkoviti mehanizam s kojim se iskorjenjivao protestantizam koji se počeo pojavljivat u Španjolskoj. Začudo, veliki postotak tih protestanata bilo je od židovskog podrijetla. Prvi od sudskih postupaka bili su oni protiv mistika poznatih kao “alumbrados” iz Guadalajare i Valladolida. Postupci su dugo trajali i završavali su s zatvorskim kaznama raznih trajanja, iako nitko od njih nije bio pogubljen. Usprkos tome, pojavljanje “alumbradosa” stavilo je inkviziciju na trag mnogim intelektualcima i klericima koji su, interisirani u Erasmijske ideje, odstupili od ortodoksije (što je čudno jer su i Charles I i Filip II od Španjolske bili očarani Erasmusom). Takav je bio slučaj kod humanista Juana de Valdesa koji je bio prisiljen pobjeći prema Italiji kako bio pobjegao od procesa koji je bio pokrenut protiv njega, i propovjednika Juana De Avile, koji je proveo godinu dana u zatvoru. Prvi procesi protiv Luteranskih grupa, kao takvih, odvijali su se između 1558. i 1562. i na početku vladavine Filipa II, protiv dvije zajednice protestanata iz gradova Valladolida i Seville. Procesi su intenzivno pojačali djelovanje inkvizicije. Odžano je par ogromnih Autos de Fe, nekima su čak upravljali članovi kraljevske obitelji, i na kojima je pogubljeno preko stotinu osoba. Poslije 1562., iako su se procesi nastavili, represija je bila reducirana, i pretpostavlja se da je samo nekolicina španjolca bilo zapaljeno zbog Luteranizma kroz kraj 16. stoljeća, iako ih je oko 200 čekalo suđenje. Autos de Fe srednjek vijeka dovelo protestantizam u španjolskoj do kraja što je već samo po sebi mali fenomen.

Cenzuriranje

Kao jedna od manifestacija protu-reformacije, španjolska inkvizicija radila je aktivno na spriječavanju širenja heretičkih idejau španjolskoj tiskajući indekse zabranjenih knjiga. Takve liste bile su česte u Europi desetljeće prije nego što je inkvizicija izdala prvu. Prvi indeks izdan u Španjolskoj 1555., je u biti bio pretisak indeksa izdanog od sveučilišta u Louvainu 1550., s dodatkom posvećenim španjolskim tekstovima. Slijedeći ineksi bili su tiskani 1559., 1583., 1612., 1632., i 1640. Sadržavali su golem broj knjiga svih vrsta, iako je pozebna pažnja bila posvećena religijskim djelima, i, posebno, prijevodima Biblije na materinji jezik. Uključena u indekse bila su mnoga velika djela španjolske literature. Isto, veliki broj religijskih pisaca koji su danas smatrani svecima od katoličke crkve vidjeli su pojavljivanje svojih djela u indeksima. Na početku, to se može činiti protu-intuitivno ili čak besmisleno – kako su tim španjolskim autorima na početku već izlazila djela samo da bi ih kasnije inkvizicija zabranila i stavila na indeks? Odgovor na to leži u procesu izdavanja i cenzoriranja u ranoj modernoj Španjolskoj. Knjige su u tom periodu čekale licenciranje prije izdavanje i dozvolu ( koja je mogla sadržavati modifikacije ) od svjetovnih i od religisjkih vlasti. Kako god, nakon što je dopušteno tiskanje, izdani tekst mogao je biti post-hoc cenzuriran, tj. bio je predan inkciziciji, ponekad desetljeće poslije samog izdavanja. Također, zajedno s evoluiranjem katoličke teologije, nekad zabranjeni tekstovi mogli su biti maknuti s indeksa. Na početku, uključivanje na ideks značilo je potpunu zabranu teksta, no to se dokazalo nepraktično i neizvedivo, ali isto i protivno ciljevima imanja pismenog i dobro obrazovanog puka. Djela s jednim redkom koji je izazivao sumnju bila su zabranjena u potpunosti, iako je i daljnje postojanje tih tekstova zvučalo dogma. S vremenom, postignut je kompromis u kojemu je odlučeno da će inkvizitori prebojavati riječi, retke ili cijele odlomke inače prihvatljivih tekstova i tako dopuštajući tim “očišćenim” izdanjima da cirkuliraju. Iako, u teoriji, indeksi su predstavljali goleme restrikcije na razvoj kulture u španjolskoj, neki povjesničari, kao na primjer Henry Kamen govore da ja takva striktna kontrola bila nemoguća u praksi i da je bilo puno više slobode nego što se misli. I Irving Leonard zaključno je demonstrirao da, usprkos ponovljenim kraljevskim prohibicijama, romance o Chivalry, kao što su Amadis od Gaule, našli svoj put u novi svijet s dopuštenjem inkvizicije. Osim toga, s dolaskom vremena prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeću, povećao se broj licenca za posjedovanje i čitanje zabranjenih tekstova. Usprkos ponovljenim izdavanjem indeksa i velikoj birokraciji cenzora, aktiviteti inkvizicije nisu spriječavali cvijetanje španjolske literature “Siglo de Oro”, iako su većina autora tog perioda u jednom trenutku prešli preko puta svetom uredu. Među španjolskim autorima uključenima na indeks nalaze se: Gil Vincente, Bartolome Torres Naharro, Juan del Enzina, Jorhe de Montemayor, Juan de Valdes, i Lope de Vega, kao i anonimni Lazarillo de Tormes i Cancionero General, od Hernanda Del Castilla. La Celestina, koja nije bila uključena na indekse 16. stoljeća, bila je uklonjena 1632. i potpuno zabranjena 1790. godine. Među stranim autorima bili su Ovidije, Dante, Rabelais, Ariosto, Machiavelli, Erasmus, Jean Bodin i Tomas Moro. Jedan od najiznimnijih slučajeva, i najpoznatiji, u kojemu se inkvizicija direktno konfrontira s književnom aktivnošću je s Fray Luisom de Leonom, iznimnim humanistom i religijskim piscem converso podrijetla, koji je bio zatvoren četiri godine, (od 1572. do 1576.) zato jer je preveo “Pjesmu nad pjesmama” izravno s hebrejskog.

Ostali prijestupi

Iako je inkvizicija bila stvorena da zaustavi napredovanje hereze, ona se bavila se još raznim drugim prijestupima koji su samo indirektno bili povezani s religijskim krivovjerjem. Od ukupno 49,092 procesa u periodu između 1560. i 1700. koji su registrirani u arhivima Supreme, pojavljuju se slijedeći : židovi (5,007), moriscosi (11,311), luterani (3,499), alumbradosi (149), praznovjerja (3,750), heretičke izjave (14,319), bigamije (2,790), poticanja (1,241), prijestupi protiv svetog ureda inkvizicije (3,954) i razni (2,575). Podaci dokazuju da nisu samo novi kršćani (conversosi židovskog ili muslimanskog podrijetla) i protestanti bili suđeni, nego i mnogi stari kršćani i to iz raznih razloga. Kategorija praznovjerja sadržavala je procese povezane s čarolijama. Lov na vještice u Španjolskoj nije bio tako intezivan kao u ostalim europskim državama (posebno Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj). Jedan izniman slučaj bio je Logrono slučaj, u kojemu je vješticama u Zugarramurdi u Navarri bilo suđeno. Za vrijeme Auto de Fe koji se dogodio u Logornu 7. i 8. studenog, spaljeno je 6 osoba i još 5 spaljeno jeu znak mržnje. Općenito, inkvizicija je bila skeptična prema slučajevima s vješticama, smatrajući to potpunim praznovjerjem bez ikakve osnove. Alonso de Salazar de Frias, koji, nakon odvijanja procesi u Logornu je uzeo edikt vjere u razne dijelove Navarre, zabilježio je u svojim izvještajima da, “Nisu postojale vještice niti začarani u regiji nakon što se o njima počelo pričati i pisati”. U skupinu heretičkih ispada uključeni su bili verbalni ispadi, od izravnog svetogrđa do upitnih izjava koje su se ticale religijske ispovijesti, od seksulanog morala, do ponašanja svećenstva. Mnogi su stavljeni pred sud zbog izjave da snošaj (spolni odnos bez izravnog cilja k stvaranju potomstva) nije grijeh ili što su stavljali u sumnju razne aspekte kršćanstva kao što su pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv Isusovu ili o djevičanstvu Marije. Isto, mnogi svećenici bivali su osuđeni zbog hereze. Te osude često su bile praćene teškim kaznama. Inkvizicija je i riješavala slučajeve protiv morala, ponekad i u otvorenom konfliktu s gradskim vlastima. Posebno puno procesa bilo je povezano s bigamijom, relativno čestim prijestupom u društvu koje je razvod dopuštavalo samo u najesktremnijim slučajevima. U muškarčevu slučaju, kazna je bila pet godina na galiji (ekvivalent smrtnoj kazni). Žene su isto bile osuđene za bigamiju. Isto, bilo je osuđeno puno dogovaranja za vrijeme iskaza, što upućuje na strogi oprez nad svećenstvom. Inkvizicijska represija seksualnih prijestupa homoseksualizma i besijalnosti, bili su, po Kanonskom zakonu, zločni protiv prirode. Homoseksualizam, poznat u to vrijeme kao sodomija, bio je kažnjiv smrću. To je palo pod ovlasti inkvizicije samo na teritoriju Aragona, kada je, 1524., Clement VII, u papinskom pismu, dopustio vlast nad sodomijom inkviziciji u Arogonu, bilo ili ne bilo povezano s herezom. U Castili, slučajevi sodomije nisu bili osuđeni osim ako nije bila prisutna hereza. Tribubal u Zaragozi razlikovao se po svojoj okrutnosti u osuđivanju tih zločina: između 1571. i 1579. više od stotinu muškaraca bilo je osuđeno za sodomiju, a 36 njih je pogubljeno; sveukupno, između 1570. i 1630. bilo je 534 suđenja i 102 pogubljenja.

Organizacija

Osim uloge u religijskim stvarima, inkvizicija je bila institucija na službi monarhiji. To ne govori da je bila potpuno osamostaljene od papinske vlasti, jer je u mnogim slučajevima djelovanje same inkvizicije ovisilo o dopuštenju Rima. Iako je glavni inkvizitor, predvodnik svetok ureda, bio izabran od strane krune, s izabirom trebao se složiti i Papa. Inkvicija je bila jedina javna organizacija čiji je autoritet dopirao do svih Španjolskih kraljevina (uključujući američke potkraljevine), izuzev kratkog perioda (1507. – 1518.) za kojega su bila dva glavna inkvizitora, jedan za kastiljsko kraljevstvo, a drugi za Aragon. U kastiljskom kraljevstvu, slijedeći tribunali bili su postavljeni:
   * 1482 u Sevilli i u Cordobi
   * 1485 u Toledu i Llerni
   * 1488 u Valladolidu i Murciji
   * 1489 u CuenciIn
   * 1505 na Kanarskim otocima
   * 1512 u Logronu
   * 1526 u Granadi
   * 1574 u Santiagu de Compostela.

Inkvizicija je funkcionirala u skladu s kanonskim pravilnikom rimo-katoličke crkve; njene operacije nisu ni u kojem slučalu bile svojevoljne. Njene procedure bile su zapisane u raznim pravilnicima izdanima od uzaztopnig inkvizicijskih generala, Torquemade, Deze i Valdesa.

Osuđivanje Kada je inkvizicija došla u grad prvi je korak bio je edikt “milosti”. Prateći nedjeljnju misu, inkvizitor bi nastavio čitati edikt: on je objašnjavao moguće hereze i poticao kongregaciju da dođu do inkvizicijskih tribunala kako bi ”očistili savjest”. Zvali su se edikti milosti zbog mogućnosti svim samo-inkriminirajućima koji su se predali za vrijeme milosti (otprilike jedan mjesec) da dobiju oprost od crkve bez teške kazne. Takvo obećanje bilo je jako uspješno, i mnogi su se svojevoljno predali inkviziciji. Ali samopredaja nije bila dovoljna, osoba je trebala osuditi i svoje suučesnike. Kao rezultat, inkvizicija je imala neprestanu zalihu informacija. S vremenom edikt milosti zamijenjen je ediktom vjere koji je odbacio mogućnost brzog i bezbolnog pomirenja. Prijave su bile anonimne i optuženi nije znao tko ga je prijavio. To je bila najkritiziranija točka od strane opozicije inkviziciji. Lažne prijave su u praksi bile česte, kao rezultat ljubomore i pohlepe. Inkvizicija je širila strah i nepovjerenje među susjedima, i optužbe među obiteljskim članovima nisu bile rijetke.

Kazna Nakon optužbe, slučaj je bio istražen od calificadoresa, koji su trebali oldučiti je li bila u pitanju hereza, koja je bila praćena optužbom. U praksi je to drugačije izgledalo, mnogi su bili zadrženi u privremenom pritvoru, i tamo su zbog dugih suđenja čekali po dvije godine, dok calificadoresi nisu istražili njihov slučaj. Kazna optuženog sadržavala je preventivno oduzimanje posjeda od strane inkvizicije. Posjed zatvorenika bio je korišten kako bi se platili troškovi procesa i za troškove koje je sam osuđenik vršio svojim prehranjivanjem i oblačenjem. Često se rodbina optuženog našla u potpunom siromaštvu. Ta je situacija tek poboljšana s instrukcijama napisanima 1561. godine. Cijeli je proces vođen u potpunoj tajnosti, kao za javnost tako i za osuđenog, koji nije bio informiran o optužbi koje su podignute protiv njega. Mjeseci ili čak godine su prolazile bez da je osuđeni informiran zašto ga zatvaraju. Zatovrenik je ostao izoliran i za to vrijeme nije mu bilo dozvoljeno pristustovat misi i primati sakramente. Inkvizicijski zatvori nisu bili gori od javnih, i ima čak iskaza da su bili puno bolji. Neki su zatvorenici umrli u zatvori, što je bilo normalno za to vrijeme.

Kraj inkvizicije

Za vrijeme vladavine kralj Charlesa IV, usprkos strahu od izazivanja francuske revolucije, nekoliko se stvari dogodilo koje su najavile kraj inkvizicije. Na početku, država je prestala biti socijalni organizator i počela se brinuti o dobrobiti puka. Kao rezultat, uzela je u obzir velike posjede crkve koji su se skupili i koji su priječili socijalni razvoj. Na drugoj strani, trajna prepirka crkeve i trona, koja je sve više išla na stranu državi zbog prosvjetiteljskih ideologa koji su mislili da će im bolje pomoći u provedbi ideja. Inkvizicija je zaustavljena za vrijeme Napoleonove dominacije i vladavine kralja Josipa I (1808.-1812.). Opet je rekonstruirana kada je Ferdinand VII vratio tron 1814. godine. Bila je opet prekinuta za vijeme trogodišnjog liberalnog među-razdoblja. Kasnije tijekom tok perioda poznatog kao kobno desetljeće, inkvizicija nije bila formalno vraćena, iako se vratila pod imenom Susreti vjere, tolerirana od kralja Ferdinanda. Oni su imali “čast” pogubiti zadnjeg heretika 1826. godine. Inkvizicija je oficijelno prekinuta 15. 6. 1823. kraljevskom odlukom potpisaom od regena Marije Cristine de Borbon i s dopuštenjem predsjednika kabineta.

Izvor: Wikipedia