Smisleni život kao balans između sreće i patnje

Pročitajte tekst o prisilno ucijepljenoj sreći naspram pronalasku smisla kao razlogu za doživljaj sreće. Psihoterapeut prof dr. Heinz Rothbucher o tome piše…

U svojoj knjizi „Zabavljajući se do smrti“ Neil Postman se prisjeća 1984. godine, kada su mnogi ljudi iščekivali hoće li se Orwellova sumorna vizija stvarnosti postati stvarnost. Pritom su zaboravili da je uz to Orwellovo tjeskobno proročanstvo postojala još jedna vizija, ništa manje prijeteća – ona Huxleyeva iz knjige „Divni novi svijet“. U njoj nije trebao postojati nikakav Veliki Brat koji bi ljudima oduzeo njihovu autonomiju, njihove uvide, njihove priče, odgovornosti.  Kod Orwella, ljudima se manipuliralo tako da bi im se nanosila bol. U „Divnom novom svijetu“ čovjek je preuzeo vlast, uz pomoć „nanošenja sreće“. Više ne postoji individualna sreća, nego samo ona normirana. Huxley to opisuje ovako:

„Preveliku ljubav između dvoje ljudi sprečavamo s najvećom pažnjom. Konflikti svijesti također ne postoje: čovjekovo ponašanje toliko je normirano da se on jednostavno ne može ponašati nikako drukčije, nego upravo onako kako bi trebao. A onako kako bi se trebao ponašati je, u cjelosti gledano, tako ugodno i omogućava prirodnim nagonima toliko prostora za igru da nema više ni nikakvih pokušaja odstupanja“. 

I eto nam sada – nažalost – jedne potpuno moderne perspektive:

„Ako bi se, nekim nesretnim slučajem, ipak uspjelo dogoditi nešto neugodno, tada postoji Soma (sintetska droga koja izaziva osjećaj sreće, op. prev), kako bismo se njome maknuli od stvarnosti. Soma je uvijek dostupna, da pomoću nje ublažimo svoj bijes, da nam omogući pomirdbu s neprijateljima, da pomoću nje skupimo strpljenje i hrabrost. Prije je čovjek sve te stvari mogao postići jedino kroz velike napore volje i dugogodišnju vježbu karaktera. Danas čovjek proguta pola grama tableta, i time sve postaje dobro! 

Vjerojatno i sami shvaćate da je ovaj tekst, iako napisan 1932., stvarna vizija – i to upravo našeg doba. Normirana sreća čije dosezanje doslovno kao da se naređuje putem raznih događaja, putem droge, putem klanjanja idolima koji iskaču iz prikladnih reklama i nameću se.

Samo jedan nalaz iz perspektive jednog sociologa: Gerhard Shulze zaključio je iz opširnih socioloških istraživanja provedenih devedesetih godina prošlog stoljeća, da su ljudi našeg tadašnjeg „društva doživljaja“ izloženi nekoj vrsti imperativa „doživi život“. Ono što kod toga djeluje fatalno je činjenica da se kroz to često zaboravljaju egzistencijalne posljedice po individuu.

„Što bi trebalo biti problematično u tome da si čovjek složi lijep život ako već i djelomično ima uvjeta za to? – postavlja se pitanje. Čini se da je orijentacija na doživljaje početak kraja svih nevolja , no u stvarnosti nevolje počinju na sasvim novoj razini. U opasnosti više nije sam život nego njegov smisao.“

Ova interpretacija frapantno se poklapa sa pola stoljeća ranije postavljenom prognozom Viktora Frankla o povećanju osjećaja besmislenosti našeg vremena. Viktor Frankl, liječnik, psiholog i filozof, osnivač egzistencijalne analize i logoterapije, također poznat i kao treći iz Bečke škole, nakon Freuda i Adlera, piše tada:

„Danas ljudi uglavnom imaju dovoljno da žive, ali istovremeno ne nalaze nešto radi čega bi bilo vrijedno živjeti. Bez jednog Čemu život postaje bljutav, čini se besmislenim“.

Posljedica ove krize smisla koja se manifestira u obliku neurotskih simptoma jest fiksacija pojedinaca na prvom mjestu na primarno i direktno stremljenje prema sreći i unutar toga rastuća nesposobnost da se podnese stvarnost i patnja. Glavni problem čovjeka današnjice leži u tome što on konstantno zaboravlja da je pronalazak smisla u obliku predanosti prema nekom zadatku ili nekom čovjeku osnovni razlog doživljavanja sreće. Upravo na to je mislio Kierkegaard kad je rekao da se vrata sreće otvaraju izvana. Sreća se ne može postići direktno, do nje se dolazi „kroz efekt“ , kako dalje razlaže Frankl. A. Bucher je ovu tezu potvrdio iz pedagoške perspektive, kada je ukazao na to da :“tko u razvoju direktno dođe do sreće, u stvari je propušta i pada u opasnost prisilnog bivanja sretnim“.

Frankl u svojoj fenomenološkoj analizi ide i korak dalje: Ako se sudbinski u stvarnosti života pojavi neizbježna patnja, tada je upravo pronalazak smisla ono što čovjeka čini sposobnim da je bude u stanju podnijeti kroz neki zadatak ili volju koncentriranu na nekog čovjeka. To je hipoteza s dalekosežnim posljedicama po život pojedinca. Konkretni pronalazak smisla sadrži, baš kao i sam stvarni život, oboje  - bivanje sretnim i iskustvo patnje. Sebi uskratiti tu istinu znači prihvatiti teški redukcionizam i bijeg od stvarnosti.

Prof dr. Heinz Rothbucher, Salzburg

Izvor: Psiha

Sartre-ov drama je jedan na čemu sam asocirao od tvog texta Bambina ,znaš kada zatvorenici čekaju mučenje i odlučili su da će umreti al neće ništa kazati, još i tada to rade kad nikakav smisao već nema ćutanja, jer suviše daleko su išli.
a drugo je to kad u alpima, u današnji vremenu su pitali ljude koje tamo rade kao stočari, da šta vole najviše raditi. I to su odgovorili da to da izadju na planinu, i da rade svaki dnevni posao, koju su i uvek radili. Jednostavno zato jer to donosi najlepšu zadovoljstvo. Merli su ovo i negde drugde isto gde jako dugo žive ljude.
Ovo je taj gubitak koju znači državni teror.