IN < - Slovenska mitologija - >LO
<< < (7/7) :: Odgovori!
U starih naroda se je razvilo štovanje prirode prije nego se razvilio vjerovanje u različita poganska božanstva. Usporedo s kultom vode, vatre, groma i Sunca, razvio se i kult stabla. Kod svih europskih starih naroda poznat je kult drveća, Germani su štovali stabla hrasta, Nordijci brezu i jasen, Gali imelu koja raste na hrastu kao parazit. Kult drevća kod starih Slavena bio je povezan sa štovanjem lipe, hrasta i breze. Vjerovalo se da se u krošnjama drveća nalaze sjedišta moćnih bogova. Kod Slavena su stabla bila posvećena pojedinim bogovima: hrast Perunu, jasen Svantevidu (Svetovidu, Sutvidu), lipa boginji Vidi, a breza bogu žetve Potrimbi. Kult stabala je u glavnom, posljedica vjerovanja da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produžuju život u njima, ili da su ona sjedišta viših bića. Bit obožavanja stabla u slavenskom svijetu sastojao se u tome što su Slaveni stabla smatrali sijelom nekog svoga dobrog pokojnika, koji njih štiti. Helmold spominje u svojim zapisima, da su se Slaveni običavali zaklinjati starim drvećem. Obično su iznad grobnih humaka zasađivali hrastova staba, na spomen svojim praocima. Takvo stablo se gajilo i prinosile su mu se žrtve kao zaštitniku svoga roda.
U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mjesta ovim božanstvima nalazila su se pod granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju. Tu su u tru stabla urezali likove, u svakom stablu po jednog od navedenih bogova trojstva, a ispred ovih bili su žrtvenici, na kojima se polagalo žrtve.
Hrast
Najsvetije stablo Starih Slavena bio je hrast. U šumama svetih hrastova ložili su vječnu vatru, bile su ograđene plotom, za zaštitu od stoke i zlih ljudi. Stablo hrasta bilo je posvećeno bogu gromovniku Perunu. U stara vremena su pod starim hrastovima vijećali starješine o potrebama svoga roda. Po drugim hrastom na humku prikazivao je starješina ili žrec žrtvu bogu Perunu. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je osobito štovao. Tih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za kršćanskog doba veoma poštivali. Pod hrastovima su se često nalazili ogromni kameni žrtvenici na kojima su ljudi u staro doba prinosili žrtve bogovima. Te žrtvenike su u slavenskim zemljama moglo vidjeti sve do kraja 15. stoljeća. U mnogim slavenskim zemljama, kako na istočnim tako i na zapadnim stranama, kao i uz priobalna područja Baltika, a također i na otoku Rujanu još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi prije ozdravili. Štovanje hrasta postoji i danas u mnogim krajevima primjerice Grablju u Dalmaciji.
U pribaltičkim krajevima Slaveni su držali velika stabla svetima. Osobito su obožavali hrastove i breze, a poštovali su i staro trojstvo: Peruna gromovnika, Potrimbe boga žetve i Pokola zloduha podzemlja Zanimljivo je svetiše u pribaltičkim krajevima, na Romowom Polju gdje se nalazi kompleks stare šume, svetiše Svantomesto tu se najznačanija bila tri hrasta koja su simbolizirala staroslavensko trojstvo Perun- Trebun- Pokola. Na srednjem hrastu bio je ucrtan lik Peruna.
Lipa
Stari Slaveni su živjeli su u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slavenski drvo pa se može zaključiti da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali božanstvo šume, dakle i dušama bili povezani s lipom. Prema predaji vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao božanstvu. Običaj obožavanja lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Narodna uzrečica kaže:
"Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi,
Niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!"
Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama Slaveni su sabirali med i vosak. Medovina ili medica bila je Slavenima omiljeno piće.
Idol boga Peruna
U Bosni je postojalo vjerovanje da se ne smije posjeći stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posjekao mogao umrijeti ili teško oboljeti. A ako bi to netko učinio, morao je na panju odsječenog stabla prinijeti žrtvu i to tako da nekoj domaćoj životinji, kokoši ili janjetu, odsiječe glavu sa istom sjekirom kojoj je stablo sjekao, pa mu se ništa neće dogoditi. Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci vjeruju da tisa tjera aveti pa se i danas ušiva u odjeću, stavlja volovima u rogove ili se smješta u dječju kolijevku da djetetu ne naškode vještice.
Vjerovanja su upozoravala da neka stabla treba zaobići. To se je osobito odnosilo na orah, najnesretnije drvo, povezano s demonima (iako ono kao i mnoga nesretna stabla može djelovati i ljekovito). Južnoslavenski narodi vjerovali su da orah nikako ne smije saditi mlad čovjek jer, ako ga posadi, umrijet će onda kada deblo postane debelo kao mladićev vrat. U selu Djedina Rika u Hrvatskoj ne sade ni danas orah pokraj kuće jer se vjeruje da unosi razdor u kuću. Ispod oraha ne uspijevaju druge biljke pa se vjeruje da je njegova krošnja demonska. Zato naši stari nisu htjeli zaspati pod njim jer su vjerovali da bi se probudili bolesni.
Stablo svjetlosti
U početku ne bijaše ništa,
samo beskonačnost i more,
a kraj mora Jasen-Svantibor,
svjetsko stablo.
On nadvisuje sve visove,
krošnja mu je iznad Svarogovih
i Perunovih dvori,
a korijenje zadire
u carstvo Crnoboga.
Tu su dvori:
Vidingrad,
Svitava i
Svitogorski gajevi.
"Žili v ljesje, molili's pnjam"
"Živjeli pod stablima, molili se panjevima"
(A. Afanasayev: Poetičeskija vozzrenja Slavjan na prirodu)