Neko je na ovom svetu nenormalan, ili ja ili pola planete, ali kad sinoć nisam počela da zavodim disciplinu kičme u tuđoj kući mogu da dobijem orden duginih boja za toleranciju.
Pođemo na slavu kod bliskih rođaka. Kad smo bili na pola puta javlja se rođaka kaže "Mi smo ovde imali situaciju, bila tuča i policija, atmosfera je usijana pa vi da znate ako hoćete da dođete, a ako nećete ne ljutim se." Šta je bilo? Domaćinov zet je preispoljena kretenčina koja živi od toga što maltretira i pije krv porodici, a svi mu već preko 35 godina to tolerišu ( ja bi ga trefila sikirom u glavu posle 5 godina, odrobijala 7 i već odavno bila slobodna žena pr.aut.). Elem došao je zet sa celom porodicom, sestrom i potomstvom koje su dvoje odraslih zaposlenih ljudi, na slavu. Onda je svog sina, momka od 30 godina, jednog zlatnog i mirnog dečka kog od rođenja vređa i ubija u pojam, krenuo pred svim gostima da vređa i ponižava. Pa je sinu pala klapna i šutnuo ga je maradona stilom, na šta je otac u zetovu kuću na slavu pozvao policiju na uviđaj, ostali gosti se razbežali, sestra i sestričina domaćina se potresle najgore, domaćinu i domaćici preselo sve [/ali nisu debilčinu najurili iz svog doma nego su pustili da i njih izmaleriše. Onda je debil otišao na urgentni da simulira žrtvupa se vratio da se naždere na slavi!!!!!! I oni su ga pustili nazad u kuću, žena i ćerka su sa njim otišle nazad posle fajronta, a sin je ostao kod ujke da noći jer ne može nazad svojoj kući.
E pa sad vi meni recite da li sam ja asocijalno čudovište koje bi odavno takvog zeta najurilo kroz ono četvrtasto u zidu što ima ono drugo što se pomera i vodi na ono čime se silazi i nikad više mi ne bi ušao u kuću, ili su oni ljudi apsolutno nerazumno previše tolerantni pa su svi kolektivno uleteli u stokholmski sindrom.
« Poslednja izmena: 20. Dec 2014, 10:46:18 od simijon »