Prvog Aprila 2009. godine republika  Hrvatska i Albanija su zvanično postale punopravne članice NATO-pakta. NATO je skraćenica za  'North Atlantic Treaty Organization', formirana 1941, čija je funkcija bila čuveno opisana od njenog prvog sekretara, Lord Ismaya, kao  "zadržati Ruse vani, Amerikance unutra, i potisnuti Njemce."
Kao što je dugo željela, Hrvatska je konačno dobila noge i uspjela izaći iz Balkana. Otišla je na sjeverni atlantik. Jer tamo je vječno ljeto.
Po njihovom primjeru, kao po primjeru Slovenije, Bugarske, Rumunije i Grčke, BiH i Makedonija zahtjevaju svoju kartu.
Prema svim srednjoškolskim knjigama povjesti, hladni rat je završen. Sovjetski savez nepostoji, i Varšavski pakt je istekao. Čemu služi NATO danas, kad je sam njegov razlog postojanja nestao? Prema novoj zvaničnoj definiciji NATO-a, NATO je prihvatio 'Alliance Strategic Concept'' prema u Aprilu 1999 koji pocrtava prevenciju konflikta i menadžment kriza.[22] (Zar to nije posao Ujedinjenih Nacija?)
Prema opoziciji, NATO danas služi jedinstveno kao alat Sjednijenjih Američkih Država da širi svoje vojničko tržište i djeluje svojom politikom izbjegavajući Ujedinjene nacije.
Sudeći prema njihovim djelovanjima u Bosni, Afganistanu, Iraku i Kosovu, druga definicija jeste vjerodostojnija od prve.
Većina komentara Hrvatske danas glase, da je ipak bolje pro-američko nego pro-rusko. Tko nam je dao taj jadan izbor i prisilio nas da biramo? Otkada je ruska vojska na granicama Hrvatske? Zar nismo nezavisni, i neovisni? Očigledno nismo.
Teško je sagledati prednosti Hrvatskog članstva u NATO-u za samu Hrvatsku. S druge strane, Amerikanci imaju dodatnu jako važnu geografski stratešku bazu, sigurne partnere za istrebljavanje naših sirovih materijala i radne snage za daleke zemlje poput Iraka i Afganistana, dečke koje smo dobrovoljno slali da vode tuđe ratove. Nije im bilo dovoljno, pa su uzeli i nas, da plaćamo njihovu krizu, zajedno sa Albanijom.
Nebudimo pesimisti, u ovo vrijeme svijetske krize, možda slanjem naših sinova, muževa i braće u daleke zemlje namjeravaju riješavati današnje probleme nezaposlenosti u Hrvatskoj. Da li će se oni vratiti je više trivialno. Ako poginu, neće im biti posvećena nijedna linija na BBC-u niti CNN-u. Sagledajte ovaj primjer usporedbi smrti jednog američkog državljanjina. Njihovi životi vrijede više.
Teško je reći da punopravno znači ravnopravno članstvo. Štoviše, ovo pitanje se ne postavlja, jer je odgovor očigledan po primjerima naših balkanskih susjeda. Slovenija se jedva čula u svom veto-u za prihvatanje Hrvatske u NATO. Po drugim pitanjima, teško da se iko čuje osim SAD-a. Francuska se jedva izborila za mogućnost nesudjelovanja u Iraku.
Koliko je pametno Hrvatskoj stupiti u savez koji je nedavno uljevao ulje na vatru građanskom ratu i doveo do neriješivog nesporazuma svojim Dejtonskim sporazumom, koji jako podsjeća na sporazum formisanja židovske države u Bliskom Istoku? Ušli dovoljno kasno da ne bi zaustavili pokolj, i dovoljno rano da ga produže i ostave dovoljno problema osigurajući si da u toj regiji više neće opstati jedna stabilna i jaka država.
Hrvatski premijer, Ivo Sanader je prokomentarisao: 'kad bi Hrvatska bila članica NATO-pakta 1991, to što se desilo se nikad ne bi desilo.'
Potrebno je povući par linija, i sjetiti se da su sve agresije prema Hrvatskoj i drugim državama bivše Jugoslavije bile izvedene u građanskom ratu. Bogatstvom naše povjesti, bilo je i još uvjek ima onih koji vjeruju u Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku, i ostale Velike države. Da to nije bio građanski rat, i da je Hrvatska 1991-te bila članica NATO-a, možda i njena sprska manjina ne bi otpala od 15% na jedva prepoznatljivih 4% posto danas.
Na kraju, jedina zaštita koju mi trebamo jeste zaštita od samih sebe.
Sličan savez sa Hrvatskim susjedima na Balkanu bi Hrvatskoj dao ravnopravnost, efektivnu ekonomsku saradnju, bolju naoružanu zaštitu nego što bi joj NATO ikada mogao, ili htio, pružiti.
Lako zaboravljamo da je osiromašen uranium bio bačen u Jadransko More tokom bombardovanja Srbije prije deset godina, i da je od tada postotak raka dignut na 300% u cjelom Jadranskom regijonu, ne samo kontinentalnoj Srbiji.
Lako zaboravljamo da su dosta Hrvata poginuli besmisleno u Afganistanu i Iraku, o kojima se rijetko kada čulo. Čije ratove ćemo voditi u budućnosti? Kolonije koje će ostati nakon tih ratova neće biti naše, a mi ćemo ih finansirati i ginuti za njih.
Gdje nam je ponos? Štoviše, gdje nam je pamet? Gdje nam je kruh za stolom, garantirani posao, besplatno zdravstveno osiguranje, kvalitetno školovanje? Takve stvari se ne nalaze na Sjevernom Atlantiku.

tek onda bi nagrnuli na nas ko 41