Trebavska buna iz 1858. godine je istoriji poznata i kao Protina ili Posavska buna, dok se u narodu trebavskog kraja ustalio naziv Trebavska buna.

Buna je bila uperena protiv begova radi uspostavljanja trećine i drugih tereta koje su na kmetove begovi navaljivali. Desetak godina pred bunu,turska vlada donijela je zakon po kome se olakšavaju i pravednije uređuju odnosi između kmetova i begova.Taj zakon(reformu) begovi nisu poštovali jer im nije išao u prilog. Bilo je više pokušaja da se problem riješi pregovorima. Opunomoćeni seljaci su pregovore vodili i u Travniku za vrijeme Tahir-paše.

Zbog loših ishoda pregovora i neodržanih obećalja od strane begova, trebavska sela zajedno sa posavskim počeše organizovati bunu.Iz ovog kraja u buni su učestvovala ova sela: Osječani Gornji i Donji, Čivčije, Paležnica, Kožuhe, Koprivna, Tolisa, Vranjak i Zelinja. Vođe bune za ova sela su bili: protopop Pavle Trifunović iz Osječana i hadži-pop Petko Jagodić iz Vranjaka. Glavna bitka je vođena dva dana na Dugoj Njivi, na Trebavi. Zabarikadirane ustanike (oko 3000), iz prevca Gračanice napala je turska pješadija i konjica ( oko 5000 vojnika) 28.septembra 1858. U noći dugog dana bitke 29.septembra 1858. ustanici se povukoše s položaja zbog manjka municije.Zatim je nastala osveta i hajka na vođe utanka po selima 1.oktobra 1858. godine.

O Trebavskoj buni je pisao Jovica Sajić, starac iz Kožuha, ali taj spis je izgubljen. Po njegovom kazivanju u ljetopis svoje parohije,pisan 1938.godine,pokojni Miloš Petrović, sveštenik iz Osječana napisao je odeljak pod naslovom Trebavska buna. U njemu se nalaze i dva podatka iz literature.

Kada su sva sela odlučila da dižu bunu, počeše od imućnijih ljudi kupiti stoku, prebacivati ih u Slavoniju i prodavati trgovcima, nekim Srbima iz Vukovara i Vinkovaca. Za novac su kupovali oružje i džebanu. Prvo su ih skrivali po ritovima kod B.Šamca a onda narodu dijelili. Tajni sastanak, dogovor oko početka bune, održan je u selu Žabari kod Brčkog. Taj sastanak je održan u kući popa Stojčevića i na njemu su bili prisutni: oraški proto Stevo Avramović,glavni vođa bune,hadži-pop Petko Jagodić iz Vranjaka,proto i paroh osječanski Pavle Trifunović,pop Jaćim Stefanović iz Crkvine, pop Petar Vasić iz Ljubniče i pop Stanko Vuković iz Koprivne.Tada odlučiše da ustanak dižu u jesen 1858.godine kada se hrana sabere i završe poljski poslovi. Ipak, moraše nešto ranije dići ustanak jer dio kupljenog oružja (oko 3000 pušaka i 15 tovara baruta i olova), sklonjenog u ritove pronađe Mamut-beg iz sela Batkuše. On ovo oružje prenese u Gradačac i preda kajmakanu.

Vidimo, iz predhodnog, da se radi o istovjetnoj buni trebavskog i posavskog kraja. Ova buna je imala dvije bitke na dva bojišta. Jedna, udružena trebavska sela na Dugoj Njivi a druga, posavska na Lipiku kod Gradačca.
U "ljetopisu" se još navodi da su "ustanici imali barjak,napravljen od bijeloga beza sa krstom".Te,da je" barjaktar bio Simo Đerić iz Kožuha".
U banjalučkom listu "Razvitak", broj 5. i 6. iz 1910.godine,štampan je članak nekog K.K. o trebavskoj buni.
"Pisac K.K. pomenutog članka u "Razvitku" piše,da su se Osječanci u tim borbama ponijeli kao pravi junaci".

Literatura [uredi]
M. Prelog: Povijest Bosne 2-67
Izvor : Wiki