Rimski papa i pravoslavlje :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Hoće li ljudi prihvatiti ili neće to " eventualno" ujedinjenje, stvar je svakog pojedinca i svaki pojedinac ima pravo na to, a u kojem bi slučaju takvo ujedinjenje utjecalo na živote svih ljudi teško je reći. Mogli bismo idealizirati pa reći da će sve biti super i puno bolje nego sad ili bismo mogli reći da će se povijest ponoviti i da će doći do ratova, sukoba i sl. Samo da se zna, kršćanstvo je nekad i bilo jedinstveno i u tom vremenu nije bilo ovih sukoba na koje se misli kad god se spomene vjera, nego su oni plod kasnijih vremena kad se već dogodila podjela, već je ono imalo sukobe na dogmatskom području, tj. definirati čovještvo i božanstvo Isusa Krista i sl. Zato mislim da treba upoznati povijest da bi se takve stvari mogle razlikovati, a ne da kad nešto napišemo nije povijesno utemeljeno i netko napiše ispravno i vidi se naša umišljenost da nešto znamo, a ustvari ne znamo. No da se vratimo na našu problematiku. Važnije od ujedinjenja je svakako pitanje na koje bi svatko trebao odgovoriti kad god se počne baviti nekim problemom, u ovom slučaju crkvenim, a to je koliko neki problem utječe na mene. Možda se čini nevažnim to razjasniti, no nije tako. Ako se na mene ne odnosi ono što se događa na, u ovom slučaju, religioznom području, zašto bih o tome morao pisati. Realno gledajući, ako je netko ateista ili nevjernik, kakav je smisao njegovog pisanja o religioznim pitanjima. Da se razumijemo, ne govorim da svatko nema pravo na mišljenje i na iznošenje istog, nego govorim o kompetenciji pisanja o nekim pitanjima. Pogotovo se to odnosi na pitanje unutarnjeg uređenja nečije Crkve ili na uređenje nečijeg bogoslužja. Ako je netko ateista ili nevjernik čemu svo njegovo razbijanje glave oko toga kako se neka crkva ili ustanova ponaša prema svojim članovima. Naravno, ako osnovna prava tih članova nisu ugrožena, za što mislim da se u religioznom smislu rijetko događa, i u tim slučajevima je pohvalno njihovo nastupanje za prava obespravljenih. Treba pustiti da se vjernici, u ovom slučaju, brinu za sebe i svoje dobro, jer, konačno, ako nije nekome dobro uvijek ima pravo napustiti svoju crkvu i otići tamo gdje je, po njegovom mišljenju bolje. No naravno, da se tako radi i poštiva autonomija drugoga ne bi dolazilo do sukoba i svađa. Tu se vidi i druga strana medalje, a ta je da se ne daje konstruktivna kritika, tj. kritika koja hoće dobro, nego se samo kritizira, pljuje. No i u tome treba imati mjere i shvaćati da dok se pljuje, pljuje se po " nekome" i " nečemu" što tom " nekome" nešto znači i tu se pokazuje da nam nije na pameti dobrobit tog " drugog", nego upravo suprotno, njegovo ismijavanje i umanjivanje.