Recenzija filma "U dubokom grlu": Revolucija progutala svoju djecu

STARA izreka o tome da svaka revolucija jede svoju djecu bi se mogla primijeniti i na sudionike jednog istinski revolucionarnog događaja u kojem je vrlo važnu ulogu imalo gutanje. Taj slučaj je prošle godine postao predmetom dokumentarnog filma "U dubokom grlu", odnedavno dostupnom u našim videotekama.

Ovo ostvarenje Fentona Baileya i Randyja Barbata - dvojca inače specijaliziranog za filmove homoseksualne tematike - se bavi "Dubokim grlom", ostvarenjem koje po priznanju samog autora nije pretjerano dobar, ali je bez sumnje najutjecajniji filmski naslov ikada napravljen. Taj 60-minutni "hard core" pornić, snimljen 1972. godine za bijednih 25.000 dolara, do danas je, prema konzervativnim procjenama, zaradio 600 milijuna dolara, što ga čini jednim od najisplativijih filmova svih vremena.

No, pravo dostignuće filma nije financijsko, koliko činjenica da je, zahvaljujući neobičnom i danas teško shvatljivom spletu ekonomskih, političkih i kulturnih okolnosti promijenio povijest. Cijela jedna generacija u potrazi za revolucijom svog doba je u tom malom filmiću vidjela vlastiti ekvivalent juriša na Bastilleu i pucnja s "Aurore". Pornografija - dotad uvijek prisutni, ali službeno nepostojeći aspekt kulture - odjednom je stekao legitimnost kao oruđe seksualnog oslobođenja u tadašnjoj Americi. Upravo zahvaljujući "Dubokom grlu" u dnevnom tisku su se počeli na naslovnim stranicama pojavljivati termini dotada rezervirani za udžbenike sudske psihopatologije, a mnoge dotadašnje perverzije - uključujući i onu koja predstavlja temu samog filma - postale društveno prihvatljivi životni stil.

Film sve te događaje prati kroz sudbine troje ključnih ljudi "Dubokog grla" - Gerarda Damiana, frizera koji je preko režije porno-filmova mislio postati holivudskim divom; Linde Lovelace, ne baš bistre anonimke koja se zahvaljujući jednom dotada rijetko viđenom talentu pretvorila u nacionalnu zvijezdu; Harryja Reemsa, glumca čiji je glavni resurs bila sposobnost da Lovelaceovoj omogući demonstriranje gore navedene vještine.

Korištenjem arhivskih snimki, soundtracka iz ranih 1970-ih te intervjuima s učesnicima tih događaja, povjesničarima i društvenim komentatorima, autori postupno pokazuju okolnosti u kojima je film nastao, zatim učinak koji je imao na javnost, reakciju konzervativnog establishmenta uobličenog u administraciji predsjednika Nixona, i, konačno, uglavnom tragični završetak priče o američkim porno-pionirima kojima su umjesto cenzure i državne represije presudile vlastite slabosti, odnosno jedna tako prozaična stvar kao video-rekorder.

U filmu se jasno vidi kako su autori pokušali progurati stav - prilično popularan među liberalnim dijelom današnje američke javnosti - kako postoji velika sličnost između situacije u SAD početkom 1970-ih i danas, odnosno kako Vijetnam, Nixon i progon pornografije imaju svoje današnje inkarnacije u Iraku, Bushu i aferom oko bradavice Janet Jackson na Superbowlu.

Međutim, Barbato i Bailey su, za razliku od nekih svojih mnogo razvikanijih kolega, ipak u svemu tome pokazali daleko više objektivnosti i spremnosti da uvaže argumente druge strane. Zato su priliku da pred kamerama da iskažu svoje mišljenje dobili i konzervativci koji pornografiju "organski" ne mogu smisliti ni trideset godina nakon njene de facto legalizacije.

Pravi problem su liberali koji sada predstavljaju isti onaj establishment protiv koga su se svojevremeno bili bunili. Možda je najbolji primjer Hollywood, čiji su prvaci 1970-ih javno ustajali u obranu pornografije i u čijim studijima su se snimali porno-filmovi, a danas se brinu da u nijednom blockbusteru ne ostane ni trunčica seksa. Predvodnici tog trenda su bile feministkinje koje su 1980-ih u križarskom ratu protiv pornografije stajale rame uz rame s vjerskim fundamentalistima, i koje su Lindu Lovelace - tragičnu heroinu ovog filma - iskoristile kao simbol, a potom, slično kao i njeni porno-poslodavci, odbacile kao staru krpu.

Glavni nedostatak ovog dokumentarca jest u tome što je ova teza tek površno naznačena u zaključku filma, odnosno što gledatelji moraju na DVD-u vidjeti nekih 30-ak minuta izbačenih scena i poslušati audio-komentar dvojice autora prije nego što bi mogli izvesti taj zaključak.

S druge strane, Babratu i Baileyu se ne može osporiti kako su u svom filmu prema svojim junacima iskazali velike simpatije. Možda je najbolji primjer dražesno staračko prepucavanje supružnika koji su početkom 1970-ih bili distribuirali "Duboko grlo" u Floridi i pri tome, ne znajući, poslovali s osobama iz podzemlja.

Ukoliko je netko spreman prihvatiti eksplicitne scene umontirane iz "Dubokog grla" (zbog kojih je ovaj dokumentarac u SAD dobio prilično rijedak i najstroži cenzorski rejting NC-17), "Unutar dubokog grla" zaslužuje da se pogleda, i to ne samo kao pomalo nostalgično podsjećanje na vrijeme kada je sve izgledalo moguće.

"Unutar dubokog grla" može poslužiti i kao argument da revolucije - čak i one koje gutaju svoju djecu - ne moraju kao svoj krajnji učinak baš uvijek imati pustoš i beznađe. Većina gledatelja će se složiti kako u usporedbi s giljotinom i gulazima snimke Severine i Paris Hilton ne izgledaju tako loše.

Ocjena: 7/10 (vrlo dobar)
Režija: Fenton Bailey & Randy Barbato
Proizvodnja: Imagine Entertainment, SAD, 2005.
Trajanje: 80


Dragan Antulov

Izvor: Index