Poznati američki psihoterapeut, dr. Albert Ellis, je na osnovi dugogodišnjeg iskustva zaključio da: „što se osoba više osjeća krivom i što više smatra da je činila greške koje si ne može oprostiti, manja je šansa da će biti sretna ili zdrava“. Istraživanja su pokazala da 11,5% ljudi u populaciji ima izražen osjećaj krivnje zbog kojeg imaju različite poteškoće.

Koliko često se Vi osjećate krivim?

Možete li si oprostiti greške u životu?

Ili pak ne možete prestati žaliti što niste drugačije postupili?

Imate li poteškoća sa prekomjernim jedenjem?

Da li se ponekad osjećate depresivno ili izrazito anksiozno?

Da li se Vaše dijete često ispričava i osjeća krivim?

 

Što je to osjećaj krivnje?

U situacijama kada osoba naruši ili prekrši svoje moralne norme i pravila ponašanja, javlja se osjećaj krivnje. Osoba može osjećati krivnju kada procijeni da je nekim svojim postupkom drugoj osobi neopravdano izazvala neugodne osjećaje, te kada se osjeća odgovorna za to. Osoba se tada identificira, odnosno suosjeća s drugom osobom i vjeruje da je taj drugi vrijedno biće i da je važno kako se osjeća². Dakle, krivnja nije strah ili stid pred drugima, već neugodan osjećaj umanjene i ugrožene osobne vrijednosti.


Kako nastaje osjećaj krivnje?

U razvoju osjećaja krivnje ključnu ulogu imaju roditelji i njihov način zabranjivanja i kažnjavanja djetetovog ponašanja. Zabrane određuju koja djetetova ponašanja su neprihvatljiva i nepoželjna, a kaznom se utvrđuje kršenje zabrane, te u skladu sa tim, dijete počinje razvijati svoje norme ponašanja i moral. Dijete treba naučiti razlikovati ponašanja koja mu čine ugodu, a društveno su nepoželjna od ponašanja koja mu nisu ugodna, ali su društveno poželjna. Roditelji tada očekuju od djeteta da prihvaća smislene zahtjeve okoline, da ih spremno izvršava na poželjan način kako za sebe tako i za druge, odnosno da dijete bude u ego stanju koje nazivamo „adaptirano Dijete“. Ukoliko dijete prekrši normu (ne poštuje zabranu) i suoči se sa kaznom, ono doživljava strah da možda neće više biti voljeno. Roditelji imaju ulogu vanjskih motivatora u kreiranju djetetovog ponašanja, koje se s vremenom internalizira i postaje dio dječje unutrašnje psihičke strukture (ego stanja Roditelj). Kada dijete, iz nekog razloga, prekrši internaliziranu zabranu, tada će, između ostalog, osjećati krivnju². Dakle, djetetovo ego stanje Roditelj će se ljutiti na djetetovo ego stanje Dijete, te će ego stanje Dijete osjećati krivnju. Način na koji roditelj kažnjava dijete je način na koji će dijete kasnije kažnjavati samoga sebe i kada odraste, svoje vlastito dijete².

Međutim, kada se malom djetetu kaže „To što si učinio je loše“, dijete to čuje i zapamti „Ti si loše dijete“. Dijete nije na stupnju spoznajnog razvoja da bi moglo razlikovati osjećaj krivnje od osjećaja bezvrijednosti². Upravo zbog toga, važno je točno specificirati što je to loše učinio, a u drugim prilikama mu naglašavati da je vrijedan, voljen čak i kada se ljutimo na njega i kada ga kritiziramo. Osoba koja nije naučila razlikovati ta dva osjećaja, počinje razvijati samoprezir². Presnažan osjećaj krivnje kod djece se može manifestirati kroz paniku, strahove, socijalnu povučenost, osjećaj srama, poremećaj spavanja, nedostatak inicijative, gubitak samopouzdanja i razvijanje anksioznosti.

Osjećaj krivnje se razvija i „na oko bezazlene“ načine. Primjerice, ako je Vaše dijete učinilo nešto što nije smjelo, Vi napravite tužnu facu i pravite se da plačete, te tražite od njega da Vas poljubi u znak pomirenja. Vama se možda čini da je to bezazlena igra, međutim dijete se osjeća vrlo anksiozno i poljubit će Vas jer želi da se bolje osjećate. Time učite dijete da mora poljubiti (tj. ispričat se i poklonit pažnju) tko god se osjeća loše.

Osjećaj krivnje je adekvatan ako: se osoba osjeća krivom u situaciji kada je prekršio neku svoju, društveno razumljivu moralnu normu; kada je zbog toga nastala neka šteta zbog koje će netko patiti; koja svojim intenzitetom i trajanjem odgovara šteti koja je nanesena; i koja se izražava na socijalno prihvatljiv način².


Koja je funkcija osjećaja krivnje?

Osjećaj krivnje nižeg intenziteta ima kompleksnu ulogu u psihičkom i socijalnom životu pojedinca²:

• Motivira osobu da prekine sadašnje ponašanje zbog kojeg se osjeća krivom.

• Budući da osjećaj krivnje ima i funkciju samokažnjavanja, osobu motivira da se u budućnosti ne ponaša na taj način.

• Motivira osobu da nadoknadi drugome štetu, ukoliko je to moguće.

• Motivira osobu da se suosjeća sa drugom osobom, da izrazi žaljenje i krivicu, čime pokazuje da ju poštuje i cijeni.

• Izražavanje osjećaja krivnje pokazuje oštećenoj osobi da je počiniocu žao, da nije zlonamjeran, te potiče da oštećena osoba smanji svoju agresivnost i da oprosti.

• Priznanjem krivnje prekida se osjećaj neizvjesnosti (hoće li biti kažnjen ili ne).

• Osjećaj krivnje podržava, potvrđuje i stabilizira vrijednosni sustav osobe.

 

Karakteristike odrasle osobe sa izraženijim osjećajem krivnje

Osobe koje imaju pretjerani osjećaj krivnje mogu biti jako odgovorne i radoholičari koji će možda prihvatiti krivicu za djela koja nisu počinila. To su osobe koje su dobile poruke poput „Nemoj biti dijete“, „Nisi važan“ ili „Nemoj uživati“. Možda će pokušavati biti savršene i činiti sve da zadovolje visoke moralne standarde, pa kada pogriješe jako se kritiziraju iz svog negativnog kritičkog Roditelja¹. Kada stvari izmaknu kontroli, mogu se javiti i depresivni osjećaji. Dakle, u tim situacijama, osoba se osjeća da ona nije OK. Da bi osoba smanjila ili otklonila neugodno stanje osjećaja krivnje, ona može aktivirati svoje obrambene mehanizme i reagirati usmjeravajući se na smanjivanje ili otklanjanje neugodnog stanja³. Obrambeni mehanizmi se mogu manifestirati kroz poremećaje prehrane, poremećaj anksioznosti, opsesivno-kompulzivan poremećaj, alkoholizam, konzumaciju droga, depresiju. Izraženiji osjećaj krivnje može utjecati na probleme sa partnerom/ricom jer nije u mogućnosti stvoriti zdravu, intimnu vezu. Aktiviranjem obrambenih mehanizama, osoba se ne suočava sa pravim problemom.

 

Što možete poduzeti?

1. Ako ste roditelj i želite saznati više o osjećaju krivnje, te koje postupke možete primjenjivati u odgoju svog djeteta da ono ne razvije izraženiji osjećaj krivnje možete se upisati na našu Radionicu za velike i male ili potražiti našu stručnu pomoć kroz savjetovanje sa Vama i Vašim djetetom.

2. Ako ste odrasla osoba koja želi riješiti poteškoće sa kojima se susrećete u svakodnevnom životu, možete nam se javiti na individualno savjetovanje.

 

Kako će Vama i Vašoj obitelji pomoći savjetovanje?

• Osvijestit ćete poruke koje ste Vi dobili kao djeca od svojih roditelja koje ste pohranili u ego stanje Roditelj

• Identificirat će se negativne skriptne poruke, razgovarat će se o njima, istražiti druge načine i pronaći zdravije oblike ponašanja kako da zadovoljite svoje potrebe

• Osnažit ćete njegujućeg Roditelja koji će ublažiti bol zbog osjećaja krivnje, stvorit ćete pozitivne poruke koje će ublažiti kritičkog Roditelja

• Dobit ćete potporu da se Vaše Dijete osjeća dobro i prihvaćeno, da naučite načine kako da sebi oprostite greške i kako da te greške ne činite ponovno

• Osvještavanjem poruka koje ste Vi dobili kao dijete, shvatit ćete kako to utječe na Vaše odnose, te kako se to može promijeniti

Autorica članka: Tatjana Radulović

 

Korištena literatura:

1. Joines i Stewart (2002). Personality adaptations.

2. Milivojević, Z.(2007). Emocije

3. Petz, B. (1992.). Psihologijski rječnik

Izvor