Rani stres i mentalno zdravlje tinejdžera
   
Istraživanje provedeno na Sveučilištu Pittsburg pokazalo je jaku povezanost stresa u ranim fazama života s mentalnim problemima u adolescenciji   
   
   
   
Djeca s iskustvom zlostavljanja, zanemarivanja i gubitka roditelja kao tinejdžeri češće manifestiraju emocionalne poremećaje, uključujući nedostatak koncentracije, hiperaktivnost, anksioznost, depresiju, PTSP te sklonost samoubojstvu i zloporabi droga. Znanstvenici su zaključili kako i genetski faktori i iskustvo podjednako utječu na razvoj mentalnih poremećaja i bolesti.

   
   
   
   Stabilno okruženje može pomoći, ali u mnogim slučajevima ne može u potpunosti poništiti posljedice ranog stresa      
   
   
   
Za istraživanja ove vrste pogodni su primati, jer je način na koji oni odgovaraju na stres sličan načinu na koji se sa stresom nose mala djeca.
Istraživanjima na primatima dobiva se jasnija slika nego istraživanjima koja se provode na ljudima.
Naime, djeca s iskustvom ranog stresa najčešće su izložena i drugim utjecajima koji mogu biti povezani s mentalnim problemima, pa je znanstveno teško utvrditi koji faktori koliko utječu. Također, zlostavljanja i zanemarivanja koja počnu u ranoj dobi nerijetko se nastavljaju i kasnije, pa je teško razlučiti što su posljedice ranog stresa, a što posljedice stresa koji se ponavlja i traje duže.
Primate se može kontrolirano izložiti točno određenoj vrsti stresa, pa su i rezultati istraživanja jasniji. Istraživanja na majmunima pogodna su i zato što majmun star dvije do četiri godine odgovara ljudskom adolescentu, pa su posljedice ranog stresa vidljive vrlo brzo. Zato je ovo istraživanje trajalo tri godine, a praćeno je nekoliko skupina majmuna koji su bili izloženi različitim tipovima stresa, ali uvijek značajnog - poput gubitka majke.

   
S kvalitetnim tretmanom djeteta koje je bilo izloženo ranom stresu treba započeti čim prije   

Majmune se može kontrolirano izložiti jednokratnom jakom stresu i zatim vratiti u stabilno društveno okruženje. Majmuni rano odvojeni od majke i vraćeni u stabilno okruženje, pokazalo je istraživanje, ponašaju se gotovo identično kao djeca koja su rano izgubila majku, a također su odgajana u stabilnom okruženju.
Rezultati su vrlo uvjerljivo pokazali da stres doživljen u ranim fazama života ima dugotrajne efekte bez obzira na stabilno okruženje. Doduše, stabilno okruženje može pomoći, ali u mnogim slučajevima ne može u potpunosti poništiti posljedice ranog stresa. Posljedice se mogu javiti kao mentalni problemi u adolescenciji, ali i u odraslih osoba bilo koje dobi.
Najvažnije u sljedećoj fazi istraživanja je shvatiti povezanost emotivne ranjivosti i neuroloških promjena, kako bi se što prije počelo s kvalitetnim tretmanima nakon što se rani stres dogodio te tako pokušalo spriječiti ili umanjiti kasnije posljedice.    
   
T-Portal

Nazalost, ovde se vrlo malo vremena provodi u primenjivanju svega sto naucnici dokazu. Najlaksa je osuda roditelja i drugih koji su bitni u zivotu jednog tinejdzera, i celog drustva. Za ono vreme koliko sam radila sa decom, takva deca su se uvek na neki nacin razlikovala, nebitno da li su bila ekstremno povucena ili ekstremno agresivna, uzrok je isti. Skoro da je i nebitno koja je vrsta stresa u pitanju, mada je onaj iz uzeg porodicnog kruga najizrazeniji, manifestacije su manje - vise iste. A svi psihicki problemi dovode do stvaranja psihopatogenih oboljenja koja se relativo uvek u startu pretvaraju u hronicna jer organizam sam ne ume da se izbori sa tom nagomilanom kolicinom stresa i onda sve "eksplodira" na mozak, srce, kozu ili digestivni trakt. Obicno se takve osobe pretvaraju u hipersenzitivne, i naravno, uvek one budu krive sto su takve.