IN < - Racija - Zaboravljen genocid !!! - >LO
(1/17) > >> :: Odgovori!
Autor: Sasa_Petrovgradski :
Pre nekoliko godina postavio sam članak pod naslovom "Genocidna novosadska racija".  Ovaj forum je prvo mesto na kojem sam postavio tu temu.  U proteklom periodu članak je prerastao u knjigu koja izlazi za Sajam knjiga u Beogradu (koji počinje 21. oktobra).  Knjiga će se prodavati na štandu "Metafizike" u hali 1.

Budući da se nekadašnji članak (danas uvod u knjigu) odnosio na Novi Sad (koincidentno grad u kojem smo se nedavno družili), to ću u ovoj temi citirati poglavlje vezano za taj grad.  Verujem da će tako svi zainteresovani naučiti nešto više iz istorije tog grada.

Želim da napomenem da su se slični događaji odigrali u nekoliko mesta Šajkaške i Bečeju. 
Autor: Sasa_Petrovgradski :
POGLAVLJE V

„RACIJA” U NOVOM SADU
   
   Uvid u prezimena brojnih srpskih žrtava u Šajkaškoj izdefinisao je još jedan aspekat smišljenog genocida.  Mnoge žrtve su potomci starih porodica naseljenih pod privilegijama Bečkog dvora sa obavezom da štite državne granice od Turaka.  Autonomija Šajkaške i direktna potčinjenost Beču oduvek su „trn u oku” ugarskim vlastima svih epoha.  Ništa manji „trn u oku” je nekadašnje „Racko selo” koje su okupatori smatrali za centar komunista. 
U jesen i zimu 1941. preduzete su brojne aktivnosti fašističkih organa na hapšenju i vešanju protivnika režima.  Iako se Novi Sad nalazio pod čvrstom kontrolom Hortijevog fašizma, „racija” u Šajkaškoj je za umove pomračene mržnjom predstavljala uvertiru u masovna ubistva koja su planski sprovedena u gradskim sredinama.  Detektivski izveštaj 17. januara 1942. o zverstvima u Šajkaškoj nije naveo vladu da razmišlja o razmerama zločina.  To što na kraju izveštaja piše da u šajkaškim selima „gospodare užas i strah, a i samo mađarsko stanovništvo strepi od daljih događaja i mogućih posledica”, nije sprečilo najviše mađarske vlasti da užas i strah prošire na gradove.  Naprotiv, Srbi su optuženi da „konci zavere u Žablju vode u Novi Sad“. 
Vojni sudija Jožef Baboš (u saradnji sa Žilinskim) skrenuo je pažnju šefu generalštaba na zverstva u Šajkaškoj.  Sombathelji je pozvao Cajdnera na raport.  Isti raport je Cajdner predao predsedniku vlade i ministrima vojske i unutrašnjih poslova.  Izveštaj o stotinama ubijenih „četnika” i gotovo nikakvim gubicima u redovima vojske i žandarmerije jasno je ukazivao da borbe faktički ne postoje i da pravih partizanskih jedinica u Bačkoj uopšte nema.  Mađarska vlada je prećutno dopustila da se genocid nastavi još brutalnije.  Zloglasna „racija” u Novom Sadu ne ostavlja prostor za sumnje u genocidne namere i ciljeve mađarske vlade. 


Sudbonosni 12. januar

Sednica u Budimpešti je ključan dokaz o umešanosti mađarskih organa vlasti u postupak  „šajkaško-novosadske racije”.  Nakon januarske „akcije” vlada je nastojala da svali krivicu na novosadske gradske vlasti, ali sednica na kojoj je doneta odluka o proširenju „racije” - i to u jeku pogroma u Šajkaškoj - dokazuje da su najviši organi saveznice Adolfa Hitlera „do guše” umešani u obračun sa civilnim stanovništvom.  Pomenuta sednica održana je posle posete visokog zvaničnika trećeg rajha Budimpešti.
U periodu od 6. do 10. januara 1942. u Budimpešti boravi Hitlerov ministar spoljnih poslova Joakim fon Ribentrop sa ciljem da izvrši pritisak na Hortija da pošalje što veći broj vojnika na istočni front.  Horti pokušava da ubedi Ribentropa da Mađarska doživljava velike probleme u održavanju reda u „južnim krajevima”, gde je navodno izbio narodni ustanak u organizaciji Jevreja i Srba podbunjenih od partizana u Banatu.  Cilj mađarskog režima: prikazati lažno stanje da je nemačka policija u Banatu navodno neučinkovita protiv sve šireg otpora stanovništva, usled čega partizani prelaze u Bačku i podbunjuju Novi Sad i Šajkašku, pa je rešenje da mađarska vojska okupira i Banat!  Šajkaški partizanski odred je tih dana predstavljan u mađarskim izveštajima kao šačica
4-5 partizana iz Banata, koji podbunjuju i organizuju komuniste u Šajkaškoj.  Činjenica da se koristio tim argumentima dokaz je više da je Horti bio odlično obavešten o pokoljima u Šajkaškoj.  Nemačka strana se nije zadovoljila odgovorom svoje saveznice, ali je iskoristila namere mađarske vlade u južnoj Bačkoj za svoj cilj – istrebljenje Jevreja!
   Nacističke saveznice – NDH i Slovačka - često su se tužile svom vođi na tolerantan stav Mađarske prema Jevrejima.  Jevreji u matičnoj Mađarskoj su pošteđeni genocida.  Ograničenja u životu i radu nisu predviđala fizičko istrebljenje mađarskog jevrejstva, pa je jevrejska zajednica ostala uglavnom netaknuta do deportacija 1944.  Hitler je budno pratio poteze mađarskog saveznika.  U svim segmentima mađarske vojske i parlamenta službovali su mu verni saveznici i izveštači.  Viši krugovi mađarske armije bili su apsolutno antisemitistički nastrojeni.  Vođa rajha je potpuno vladao situacijom, što je značajno i za pitanje „racije”.  Takođe se koristio još jednom mađarskom bolećivošću - aspiraciji prema Banatu - da ucenjuje Mikloša Hortija. 
   Na savetovanju 12. januara većali su ministri unutrašnjih poslova Ferenc Keresteš-Fišer, narodne odbrane Karolj Barta i šef generalštaba Ferenc Sombathelji.  Razmatrali su Cajdnerov izveštaj o Šajkaškoj u kojem tvrdi da su se razbijeni partizani i sumnjivi elementi iz tog područja uvukli u Novi Sad.  Doneta je jednoglasna odluka da se „češljanje terena” proširi na Srbobran, Turiju, Nadalj, Bačko Gradište, Kisač i Novi Sad.  Veliki župan Novog Sada, doktor Peter Fernbah, uputio je 13. januara memorandum predsedniku vlade i ministru unutrašnjih poslova.  Zahteva da se suzbiju „subverzivni elementi” koji navodno imaju veze sa Šajkaškom i koje je potrebno obuhvatiti opštom racijom!  Pošto je šef vlade odobrio „proširenje racije”, šef generalštaba 15. januara izdaje naređenje broj 4089 za sprovođenje  „racije” u gradovima.  Naređenje ne sadrži genocidne formulacije, čak preporučuje da se ne dogode „velike nepravde, bezrazložna svirepost i krvoproliće”.  Na mestu vodećeg komandanta „racije” u Novom Sadu postavljen je niko drugi do Ferenc Feketehalmi Cajdner! 
Odluka o „raciji“ predstavlja presedan.  Političke odluke protiv otpora režimu sprovodile su se pomoću državnih organa - žandarmerije i policije.  Stavljanje tih izvršnih organa pod vojnu komandu predviđeno je samo u slučaju vanrednog stanja.  Hortijev šef je bio svestan Hortijeve nade da „racijom” spreči odlazak vojnika na istočni front i približi se teritorijalnom cilju – uključenju Banata u „Veliku Mađarsku”.  Učinkovitost mađarske vojske, policije i žandarmerije protiv navodnih ustanika trebalo je da dokaže vođi rajha da su Mađari u stanju da uspešno vladaju Banatom.  Odluka o „češljanju” novih teritorija za Hitlera je predstavljala šansu da jedan deo Evrope temeljno „očisti” od građana jevrejskog porekla.  Stoga je zatražio od saveznika da na delu u Novom Sadu pokaže izraženiji antisemitizam namesto dosadašnjeg mlakog odnosa prema Jevrejima.  Sam Horti nije bio imun na antisemitistička osećanja, što je značilo da će takozvana „novosadska racija” udariti nemilosrdno po novosadskim Jevrejima! 

Pripreme za genocid

Cajdner 18. januara sastavlja pismeno uputstvo broj 1402 o držanju vojske za vreme „racije” i naredbu broj 1300 o akciji čišćenja u većim gradovima i opštinama.  Za „pročešljavanje” novih teritorija obrazovan je Drugi oružani odred, koji će po završetku „racije” proširiti „akciju” na teritorije koje odredi Budimpešta.  Narednog dana Cajdner na sastanku sa vojnim rukovodiocima u Srbobranu poverava izvođenje pogroma pukovniku Jožefu Grašiju, komandantu 15. brigade u Somboru.  Graši istog dana odlazi u Novi Sad i kasno uveče organizuje raport vojnih komandanata.  Ujedno se konsultuje sa Đulom Zomborijem, policijskim višim inspektorom Jožefom Talijanom, komandantima žandarmerije i istražnih organa Gezom Batorijem i Lajošom Galom, žandarmerijskim potpukovnikom Ferencom Fotijem i krvnikom Jožefom Horkaiem.  Zatim se obratio četrdesetorici okupljenih komandanata i naglasio da namera mađarskih vlasti nije izvođenje „propisne racije”, već temeljno čišćenje grada na način koji je postignut u Šajkaškoj pod Deakovim rukovodstvom.  Na kraju susreta poverava Galu i Talijanu izradu tehničkog plana.  Za rukovodioce „racije” određen je komandant prvog bataljona 20. pešadijskog puka, potpukovnik Šandor Bučka, major Foti, pukovnik Laslo Deak, žandarmerijski kapetan Marton Zeldi i potpukovnik Peterdi. 
Tehnički detalji pripremljeni su do tančina do 20. januara.  Tada Graši izdaje pismenu zapovest vojsci o detaljima organizovanja „temeljnog čišćenja grada”: grad blokirati i sastaviti patrole za skupljanje i patrole za sprovođenje građana; formirati „legitimacioni odbor” na čelu sa industrijalcem Đulom Kramerom.  Bez odlaganja je formirano 150 žandarmerijskih i 90 policijskih patrola, svaka od po dva policajca ili žandara u pratnji dva-tri vojnika u svojstvu obezbeđenja.  Vođe patrole su zadužene da odrede koga treba uhapsiti.  Uhapšeni će uz kratku belešku o imenu i razlogu lišavanja slobode biti predati patrolama za skupljanje, koje će ih koncentrisati u sabirališta i predati patrolama za sprovođenje.  Patrole za sprovođenje vodiće „uhapšene” do „legitimacionog odbora”. 
Tragičnost i besmisao takozvane „novosadske racije“, koja ne predstavlja gušenje oružanog ustanka nego istrebljivanje građana, vidi se po vojnim snagama koje su prebačene u grad da se tokom tri zlokobna dana sruče na nenaoružano stanovništvo.  U svojstvu izvršitelja „racije“ u Novom Sadu učestvovali su pripadnici: mađarske kraljevske žandarmerijske škole; dve čete mađarskog kraljevskog XVI bataljona pograničnih lovaca u Novom Sadu; četa mađarskog kraljevskog biciklističkog bataljona u Novom Sadu; vod mađarske kraljevske rečne flotile u Novom Sadu; vod mađarske kraljevske izviđačke škole; četa mađarskog kraljevskog pionirskog bataljona iz Segedina; dve streljačke čete Prvog bataljona devetog pešadijskog puka; mitraljeska četa; dva kontratenkovska voda; telefonski vod; streljačka četa III bataljona sedmog pešadijskog puka; dva kontratenkovska voda Trećeg bataljona sedmog pešadijskog puka; Peti motorizovani vod; mađarski kraljevski Prvi bataljon 20. pešadijskog puka iz Kiškunhalaša. 
Sva žandarmerija je stavljena pod jedinstvenu komandu Geze Batorija, a najviši u komandnom lancu bio je žandarmerijski pukovnik, vitez Vilmoš Šelei, poreklom iz Segedina.  U žandarmerijskim jedinicama aktivno su radili pripadnici kontrašpijunaže i V/I žandarmerijskog islednog odseka.  Tim pripadnicima komandovao je čuveni krvnik i antisemita, žandarmerijski potpukovnik Jožef Horkai.   
Graši je smestio komandu u sedište „legitimacionog odbora”.  Policijski i žandarmerijski oficiri su zaduženi da kontrolišu pojedine grupe patrola.  Sve tehničke pripreme za napad na civilno stanovništvo su završene munjevitom brzinom.  U novosadskoj Vartolomejskoj noći život su izgubili mnogi ljudi čija imena možda nikada nećemo saznati, ali i istaknuti pojedinci.  Svaki događaj - ma kako tragičan i surov - iznedri svoje heroje.  „Racija” u Novom Sadu nije izuzetak...

Autor: Sasa_Petrovgradski :
21. januar - prvi dan „racije“

U šajkašim selima su lokalni fašisti inicijatori, učesnici i delimični izvršitelji organizovanog uništenja stanovništva.  Domaći Mađari i Nemci koji su sastavljali spiskove za likvidaciju većinom su bili siromašni ljudi, nadničari i kubikaši koji su dočekali svoj čas osvete.  U spiskove su unosili imena komšija i svih koji su im se bilo kada zamerili.  Tokom „racije” su mučili, silovali i ubijali, a na obali Tise su dželati uglavnom bili žandari-perjari i vojnici.  Glavna uloga novosadskih Mađara, prema najstarijim svedočanstvima, bila je potkazivanje, a takozvanog „legitimacionog odbora“ da donosi smrtne presude.  U zaplenjenim stanovima i kafanama, na pijankama sa vojnicima i žandarima neke kućne pomoćnice su preporučile komšije, poslodavce i stanare za „specijalan tretman“.  Domovi su pljačkani odmah po likvidaciji stanovnika.  Osim šovinizma, osnovni motivi mnogih potkazivača bili su zavist i pohlepa.  Nisu prezali od lažnih optužbi kojima su sugrađane slali u sigurnu smrt.  U redovima „malih“ dželata su domari postavljeni od okupatorske vlasti, susedi i poznanici u delovima grada sa mešovitim stanovništvom i pojedinci u štabovima vojnih i žandarmerijskih odreda. 
U tri sata posle ponoći oglašena je uzbuna u vojnom garnizonu i žandarmerijskoj stanici.  U pet časova je Lajoš Gal predao oficirima u žandarmeriji i komandantima grupa patrola popis novosadskih ulica i pismena uputstva o dužnosti patrola.  Jožef Talijan je ista upoustva predao oficirima u policiji i komandantima grupa policijskih patrola.  Crveni plakati „Objava“ na srpskom i mađarskom su oblepljeni po gradu.  U 19 tačaka su podrobno definisane zabrane, pre svega kretanje na ulici i posete, saobraćaj, slušanje radija, oglašavanje crkvenih zvona, rad bogomolja i svi oblici društvenog života.  Posebno zanimljiva 15. tačka glasi: „Prozori preko celog dana moraju biti zavoreni i prekriveni zavesama“.  Naloženo je da ulazna vrata zgrada preko dana i noći budu obavezno zaključana.  Pored „Objave“ je izlepljena „Naredba“ da se mora prijaviti svaka strana osoba i oružje.  Podužu „Objavu“ su građani lako kršili zato što im nije ostavljeno vreme da je pročitaju.  Plakate su mogli da vide samo oni koji su tog jutra pošli po namirnice.  Drugog dana je zabranjen i odlazak po namirnice. 
Mašinerija istrebljivanja se pokrenula u šest časova.  Vozom su pristigla pojačanja za pokolj: jedinice 20/I i 20/2 bataljona.  Prva dva dana „pretreseni“ su južni i severni deo grada.  Centar je ostavljen za treći dan.  Između sedam i osam sati patrole su se razmilele da započnu pretres i legitimisanje.  Svakom odredu je povereno nekoliko ulica, a oni su odabrali kuće za sedišta štabova iz kojih su najcelishodnije mogli da izvedu pretrese i sabiranje onih koje će voditi pred „legitimacioni odbor“, ili na gubilište.  Policijski savetnik za kontrolu stranaca, Jožef Kenjeki, naložio je da se pohapse putnici koji su prispeli u grad.  Sa železničke stanice ih je odvodio u Sokolski dom na legitimisanje.  Nepoznat je tačan broj putnika-namernika koji su izgubili život, što podvlači žalosnu činjenicu da tačan broj i identitet žrtava „racije“ u Novom Sadu možda nikada neće biti utvrđen.
Hvatani su slučajni prolaznici na ulici i građani sa oboda grada i dopremani u „Dom Levente“ pred „legitimacioni odbor“.  Na ispitivanje su terani pešice ili u kamionima.  Deca na putu za školu su vraćena kućama.  Radio je neprekidno upozoravao građane da spuste roletne i ne izlaze iz kuća.  Uhapšeni građani su morali da ponesu radio aparate, kožu, mast, brašno, sapun, šećer, bunde, odeću.  Patrole su upadale u stanove i kuće i naterivale porodice da što brže izađu.  Nisu dopuštale ukućanima da se obuku, izbacivali su ih kako su ih zatekli.  Živa se tih dana spuštala na oko minus 30. 
  Na ulazu u svečanu salu „stražarili“ su žandari sa puškama.  Pred zgradom su fotografi zadovoljno slikali priveden narod.  Sve vredne stvari su Novosađani morali da ostave na sto iza ulaza u Sokolski dom.  Uloga „legitimacionog odbora“ sastojala se u tome da proveri dokumenta o identitetu privedenih i uporedi ih sa prijavnim knjigama.  Ugovorenim znacima i rečima su članovi odbora davali znak vojsci i žandarmeriji koju privedenu osoba treba likvidirati.  Podizanje palca značilo je smrtnu presudu i ti građani su odmah odvajani u malu dvoranu lutkarskog pozorišta.  U maloj dvorani je Jožef Heđi zapisao njihova imena u poseban spisak.  Osuđeni na smrt su morali da sede nepomično pod stražom osam naoružanih vojnika rečne mornarice.  Građane koje su članovi „legitimacionog odbora“ okarakterisali kao „poznajem ga, dobar je čovek“, vraćeni su u svečanu salu ili pušteni kući. 
U toplom „Domu Levente“ sedeli su članovi „legitimacionog odbora“, zloglasni šef žandarmerijskog islednog odseka Horkai i predstavnici zanatlija, industrijalaca, trgovaca i inteligencije: Đula Kramer, doktor Elemer Koranji, Lajoš Horvat, Ferenc Svraka, doktor Ferenc Sultes, advokat doktor Karolj Vagner, advokat doktor Peter Vagner, javni beležnik doktor Tibor Leh, Antal Nađ, novinar Šandor Toman, urednik lista „Nep“ Šandor Radnai-Radičevic, Đeze Nađ, trgovac Đerđ Feher, trgovac Ištvan Haič, trgovac Viktor Đeze Gaus, trgovac Jožef Blažek, mesar Robert Martin,
inženjer-industrijalac Kalman Seke, N. Šnajder, Janoš Abraham, trgovac Erne Pašt, doktor Rihard Derner, trgovac Pavle Perepatić, Jaša Filipan, trgovac drvima Pandurović i advokat doktor Ljudevit Keks.  U grupi odabranih za presude na život i smrt posebno upada u oči doktor Tibor Leh, diplomac francuske Sorbone, negdašnji student prava.  Pre rata je u kancelariji u ulici Kralja Petra sređivao pasoše mladim hitlerovcima za put u treći rajh na obuku u ideologiji i praksi nacizma.  „Hitler gradi Evropu u korist nas svih“ bila je ideološka polaznica doktora Leha, koji je na mesto velikog javnog beležnika došao za vreme Hortijeve strahovlade.  Kasnije je emigrirao u Miškolc, a sedamdesetih godina prošlog veka u Budimpeštu.  Sudska presuda za zločine koje je počinio nije ga stigla, kao ni mnoge druge koji su okrvavili ruke u „raciji“. 
Tog sumornog zimskog jutra oglasilo se oštro zvono na vratima u Futoškoj ulici broj 7.  Domar je došao da objavi Deakovima da odmah spuste roletne na prozorima i ostanu u kući zato što je izlazak na ulicu do daljeg naređenja zabranjen – racija je! Stanovništvo je saterano u kuće.  U okviru tri dela na koje su fašisti podelili grad postojalo je osam operativnih sektora.

Tragedija Hirtovih

Čudovišnost nacističkog zločina pokazuje obrise u sudbini porodice Hirt iz Futoške ulice broj 1.  Činjenica da je Jene Hirt bio vlasnik gostionice ukazuje na verovatan motiv masakra nad Hirtovima već prvog dana.  Najmlađi ubijeni član porodice Hirt je 15-godišnja Alisa.  Jedini svedok užasa koji nije razumeo je beba Alisine sestre.  Iz istorijskih izvora nije mogućno ustanoviti bebin pol, već samo to da je rođena 1941. i ubijena 1944. u Aušvicu.  Kako je beba Hermine Hirt preživela prvi dan novosadskog pokolja - mimikrijski nazvanog „racija“ – to je misterija.  Nema odgovora ni na pitanje koji je dobrotvor uzeo pod staranje bebu pre nego što je postala žrtva „poslednjeg rešenja“.

Poklonici rajha ubili Rajhove

U popodnevnim časovima vojna patrola je ušla u kuću broj 18 u ulici Dositeja Obradovića.  U kući je stanovala porodica Rajh: trgovac Mano, dve kćeri, supruga Margita i dvomesečni sin.  Porodicu su postrojili u predsoblje da izvrše premetačinu.  Pošto su pronašli novac i stvari koje su im zapale za oko, u predsoblju su otvorili vatru na zbunjene Rajhove.  Metak se Mani zario u uho i tada je izgubio svest.  Kada je došao svesti čekao ga je najstrašniji prizor u životu - supruga i deca u lokvama krvi!  Ošamućen od užasa i prostrelne rane, po hladnoći se zaputio u policijsku kapetaniju u koju je stigao u 18 časova.  Dežurnom podoficiru Maćašu Urašu je objasnio gde stanuje i prijavio da su vojnici prilikom pretresa ubili njegovu porodicu.  Zamenik oficira je sproveo ranjenog trgovca do dežurnog u centralnoj policiji.  Mano Rajh je morao da ponovi iskaz.  Komisija kapetanije je izašla na uviđaj i u predsoblju kuće pronašla pobijene članove porodice Rajh.

Autor: Sasa_Petrovgradski :
„Samo skupljaju ljude“

Prvog dana „pretresa“ vojska i žandarmerija su pokazale manje izražene otvorene genocidne namere.  Cajdner i Graši su u nekoliko navrata izašli na teren da osmotre delatnost istražnih patrola.  Nekim oficirima žandarmerije i komandantima grupa patrola Graši je oštro stavio do znanja da svrha njihovog rada „nije u tome da samo sakupljaju ljude“!  Nakon tih opomena Lajoš Gal je izdao naredbu mornaričkom kapetanu Palu Zergenjiu da na Dunavu pronađe pogodno mesto za nastavak zločina.  Kupalište „Štrand“ činilo se idealnim za masovnu egzekuciju i brisanje tragova zločina.  Kod Štranda se Zergenji sreo sa mornaričkim poručnikom Gustavom Korompaijem i preneo naređenje.  Korompaju je naređeno da pojača mornaričku stražu koja će streljati prve „zarobljenike“. 
U noći 21. januara vojnici i žandari su doterali na Štrand pedesetak muškaraca, žena i dece iz Sokolskog doma, koje su prilikom „legitimisanja“ izdvojili u malu dvoranu.  Rečna mornarička straža ih je ustrelila i bacila kroz otvore na zaleđenoj reci!  Obistinila se javna Grašijeva izjava da Srbi i Jevreji, „sav taj prljavi ološ treba da zaplovi Dunavom“.


Ubijeni u noći 21. januara

Prema izvorima, koji nisu dorečeni niti sasvim pouzdani, donekle je mogućno rekonstruisati identitet nekih žrtava surovo smaknutih u prvom danu „racije“.  Jasno se uočava da su prvog dana pokolja ubijene uglavnom osobe bez stalnog prebivališta, pojedinci koji nisu zavičajni u Novom Sadu i oni koji su meta pljačke.  Posebno upada u oči činjenica da su Jevreji većina žrtava izdvojenih za prvi talas streljanja.  Osim što se pouzdano može utvrditi o pogubljenju porodica Hirt i Rajh, postoje indicije o još nekim osobama koje su ubijene prvog dana sramne „racije“.   
Posle „legitimisanja“ u malu dvoranu odvojeni su Moric i Debora Lihtner iz ulice Miloša Obrenovića 34.  Verovatan razlog za ubistvo to dvoje ljudi je činjenica da je Moric Lihtner bio trgovački putnik.  Odvojeni su članovi porodice Šil iz Stražilovske ulice broj 3.  Motiv za ubijanje te porodice je verovatno činjenica da je reč o intelektualcima i to što je Oton bio agent prodaje.  Sličan motiv se nazire u odvajanju na stranu za streljanje starog trgovca Ede Šosbergera i trgovačkog agenta Aleksandra Rozenberga.  Rozenberg ima i dodatnu „krivicu“ da je rođen u Karpatskoj oblasti.  Konzervativne karpatske Jevreje su naročito mrzeli nemački nacisti. 
Razlog zašto se mlada majka Ilona Glik nije vratila kući je verovatno taj što je rođena u Subotici, ili su joj namenili ko zna kakvu sudbinu budući da je uz uz sebe imala samo kćerku Noemi!  Porodicu Goldštajn nije mimoišla zla kob prvog dana ubijanja.  Po čemu su bili „krivi“ Aleksandar-Duci, Ilonka i njihova deca ostaje da se nagađa.  Motiv za ubistvo četvoročlane porodice Ditrihštajn iz Sremske ulice se verovatno krije u želji za pljačkom, ili činjenici da je Oto rođen u Beogradu a Hedviga u Vukovaru (pri čemu su kao „strance“ mogli da ih okrive da su „sumnjivi“).     
Među žrtvama prvog dana „racije“ možda su nastradale i porodice Kacaf, Kabiljo, Kimelberg, Polaček, Poper, Rajh (Tibor, Jelica, Edita i Berta), Havaš, Hil, Hofman, Frajd i Kraus.  Pravu istinu o njima teško je utvrditi zbog neujednačenih podataka u postojećim izvorima.   
Prvog dana „racije“ fašisti su nemilosrdno uništili decu bez roditelja i onu koja su iz nekog sumanutog razloga „sumnjiva“.  Bilo kako bilo, među onima koje su bezdušno smakli prvog dana etničkog čišćenja verovatno su se nalazili i sledeći mališani: devetogodišnji Andor Štajn, šestogodišnji Benjamin Štajn, sedmogodišnja Noemi Glik, sedmogodišnji Goldštajn i njegov dvogodišnji brat Rudi i desetogodišnji Franja Grinvald.  Prvog dana nezapamćene „racije“ ubijena je i 13-godišnja Evica Vajnberger. 

Izmišljena pobuna

Predveče je domar Deakovih došao na poziv domaćina koji je sa drugog sprata sišao u podrum po drva pošto je u kući postalo prehladno.  Doktor Deak je video kroz kapiju vojnike koji teraju civile, a na hodniku i stepeništu zgrade sedeli su vojnici u punoj ratnoj opremi.  Dao je znak domaru da dođe do njih. 
Domar je pobednički opisao da se grad čisti od „nepoželjnih elemenata“.  Parafraza njegovih reči glasi: „Čiščenje grada je strogo, nema pardona!  Ima i mrtvih, mnogo!  Kamioni odvlače leševe ceo dan.  Situacija je ozbiljna.  Srbi i Jevreji su se pobunili i sada je na redu odmazda“.   
To je rekao „kao da je priznao nešto što nije smeo“ piše doktor Deak. 
Šest-sedam hiljada „sumnjivih“ je doterano prvog dana pred „legitimacioni odbor“ i druge odbore za ispitivanje.  Oko stotinu ljudi, kaže suvoparna statistika, zadržano je u pritvoru.  V/1 žandarmerijski isledni odsek uhapsio je 40-50 osoba pre „racije“.  Oko 23 časa su uhapšeni izvedeni iz „Armije“ i streljani na dunavskoj obali.  Autor nije pronašao podatke o identitetu tih žrtava.  Činjenica da postoje brojevi (nažalost bez imena) potvrđuje tezu da tačan broj žrtava možda nikada neće biti ustanovljen.  Sudbina nekoliko mladih ljudi koji su tamnovali u „Armiji“ ostala je nepoznata.  Dok o mnogim robijašima postoje zvanični podaci da su deportovani u mađarske zatvore, posle zatvaranja u „Armiju“ trag se gubi sledećim osobama: Julijani Baj, Ireni Bek, Otu Kinderlajnu, Gezi Konu, Emilu Morgenšternu, Julijani Cimer i Elzi Zelinger (Selinger).  Da li su i te osobe ubijene za vreme šovinističke, antisemitističke „racije“?
Ulice puste, tihe, prekrivene visokim snegom.  Sve što su saterani građani u kućama i stanovima mogli da čuju, ako nisu odvedeni, bila je tutnjava kamiona i poneki pucanj.  Povremeno je odjekivao ravnomeran bat vojničkih koraka.  Vojni stručnjak Andreja Deak protumačio je to kao kretanje specijalnih vojnih jedinica.  Grad je zamro 21. januara.  Doktor Deak piše da jedva ako je reč progovorio sa suprugom i kćerkom u hladnoj sobi, a ceo dan nisu jeli pritisnuti iščekivanjem i zebnjom. 
Pretres je krenuo od spoljnih ka unutrašnjim delovima grada, tačnije od delova okrenutih prema šajkaškim mestima.  Sa ulice se povremeno čulo zvrndanje nacističkih kamiona, poneki pucanj, zvižduk kao da prolaze lokomotive i zatim tišina.  Grobna, ledena, januarska tišina!

Autor: Sasa_Petrovgradski :
Drugi dan „racije“

   Kapetanija je poslala policajca Ferenca Rostu da čuva ubijenu porodicu Rajh.  Pred kućom se ubrzo zaustavio vojni teretni kamion u koji su potrpali Margitin, Mirin i Magdin leš i leš bebe Bernata.  Kamion se zaputio ka Dunavu. 
Policijska stanica je predala vojnoj patroli jedinog preživelog svedoka iz kuće Rajhovih.  Mana su doterali do obale Dunava.  Podnarednik patrole ga je ustrelio i bacio u ledenu reku.  Istrebljena je do poslednjeg porodica Rajh!

Zločin nad Ferencom i Rozenbergovima

   U pola devet ujutru, patrola sastavljena od dva žandara i dva vojnika pojavila se u ulici Martina Lutera (Zlatiborski trg).  U broju 12 su tražili Ferenca Nemeta, pomoćnika u radionici za hemijsko čišćenje i boje „Etilen“.  Poveli sa ga do kuće vlasnika radionice.  Cilj prepada bio je da opljačkaju vlasnikovu ušteđevinu. 

U kući Rozenbergovih zatekli su 40.000 penga u gotovini i nakit Ilone Rozenberg.  Patrola je po svoj prilici pokušala da učini Ferenca saučesnikom u  pljački, ili je mislila da zna gde su sakrivene druge dragocenosti...  ili je postao neželjeni svedok počinjenog zločina...  U nekim izvorima se postavlja pitanje zašto je ubijen?  Možda zato što je poreklom iz Bečeja u kojem su brojni omladinci bili antifašistički nastrojeni?  Ili je bio „loš Mađar“ zaposlen kod Jevreja...  O razlozima se može nagađati, no činjenica je da su žandari i vojnici sa više hitaca ustrelili Ferenca Nemeta, Aleksandra i Ilonu Rozenberg.  Ubice su zaključali stan i poneli ključ.
Popodne je na lice mesta stigla komisija, a nešto posle nje mrtvačka kola.  Leševi Rozenbergovih su odvezeni na jevrejsko groblje, a mrtvo telo Ferenca Nemeta u nepoznatom pravcu, najverovatnije na obalu Dunava.

Likvidacije grupa građana

Lajoš Gal se ujutru požalio Grašiju da žandari u istražnim patrolama ne umeju da prepoznaju sumnjiva lica.  Stoga je Graši naredio da se od novosadske policije, žandarmerijskih islednih organa i kontrašpijunaže preuzmu spiskovi po kojima će se obavljati „pretres“.  Od devet ujutru do blizu pet popodne grupice muškaraca, žena i dece su dovođene na Štrand i likvidirane.  Prema zvaničnim izvorima, tokom drugog dana „racije“ ubijeno je 26 ljudi u njihovim domovima, uglavnom zato da bi se krvnici domogli njihove imovine.  Ubijene su odvezli kamionima i izbacili ih na obalu Dunava.  Tokom noći su bačeni u reku. 


Identitet nekih žrtava

Prema podacima koje treba uzeti sa rezervom, osim Mane Rajha, Ferenca Nemeta i Rozenbergovih, mogućno je delimično utvrditi identitet Novosađana koji su ubijeni  drugog dana krvave „racije“.  Stvarno stanje i saznanje o okolnostima i broju osoba koje su stradale tog dana pokolja za sada je pod velom tajne.  Pod velom tajne kriju se i zbivanja u noći 22. januara, kada je neznan broj Novosađana izveden na Štrand i ubijen.  Postoje indicije da je tog dana ili noći ubijena mnogočlana porodica Levinger!  Svedoci se sećaju strašne noći kada su izvučeni iz kreveta na zimu i odvedeni na Štrand.  O tom događaju ne postoje podaci u pisanim izvorima, niti postoji ijedna druga noć kada je taj stravičan zločin mogao da se dogodi. 
U noći 21. januara pobijene su žrtve koje su sa legitimisanja dovedene na obalu.  Nema preživelih.  Uveče 23. januara, oko 22 časa su pušteni građani nakon što je „racija“ zaustavljena u 15 časova i 15 minuta.  Stoga ne postoji nijedna druga noć, osim noći 22. januara, kada su neke novosadske porodice ubijane na gubilištu Štrand.   
Na činjenicu da su fašisti i noću ubijali civilno stanovništvo ukazuje strogo poverljiv dopis koji je 24. januara 1942. napisao načelnik glavne policijska kapetanije.  U pogledu noćnog nasilja mađarske vojske Zombori piše: „Na teritoriji za koju sam nadležan, za vreme trajanja racije i u periodu kada je ona mirovala (za vreme večeri i noći) čuli su se, čas iz jednog, čas iz drugog dela grada pucnji iz pištolja, pojedinačna i rafalna paljba, te eksplozije ručnih granata.  Od strane policajaca koji su bili na službi dobio sam obaveštenja da se u raznim delovima grada, na trgovima, ulicama, u dvorištima stambenih zgrada nalaze ljudski leševi, i da su počinioci ubistava nepoznati“.
Članovi porodica Šer i Šenk nikada nisu zaboravili tu noć 22. januara.  Na uglu Gajeve i Ustavske fašisti su iz porodične kuće izvukli porodicu Šenk, udovicu Ninu i njenog oca, veoma tihog i pobožnog Filipa Šera.  Vera Šenk, član „Hašomer Hacaira“, ilegalni SKOJ-evac, Ninina kćerka, u tom času se nalazila u Pešti na zadatku.  Sin Miša, SKOJ-evac, uhapšen je još septembra 1941.  Stari Filip je za ruku držao drugu unuku, Gertrudu Šer, kćerku njegovog sina.  Gertrudu su isterali u spavaćici, bez cipela i čarapa.  U redu za smrt našla se i porodica Rajh i ko zna koliko još drugih ljudi.  Mračna soldateska je „usred noći“ banula u njihove domove.  Izvučeni su bez reči objašnjenja od strane vojnika u crnim uniformama. 
Oficir bez oznaka na unformi je povremeno nestajao iza „paravana“, vraćao se i obilazio redove dovedenih.  Ispred bosonogih, „privedenih“ građana stajao je paravan iza koga su se čuli krici i pucnji.  Oficir je ostavljao krvave tragove u belom januarskom snegu.  U toj noći obasjanoj krvavom mesečinom, Deže Rajh je šapnuo lepotici Gertrudi: „Dođi da umremo zajedno!“ 
Odvojila se od dede i prišla mladiću. 
Motiv za ubistvo trgovačke porodice Mojzes (braće Gerzona i Leopolda) i trgovca Eugena Šotena je verovatno bio pljačka!  Da su te noći ili tokom tog dana izvršitelji ubili i neke druge ljude naslućuje se iz šturih podataka u neujednačenim izvorima.  Tada su najverovatnije stradali: Aleksandar i Margareta Adler, Goldštajn Mojsije, Roza, Ruža i Emil, Jolan Epštajn, porodice Levinger, Mojzes, Kraus (Margareta, Josif i David) i Šrajber.  Tačne činjenice o događajima 22. januara 1942. za sada nisu utvrđene.
U dramatičnim trenucima te zimske noći neko se iznenada pojavio na obali Dunava.  Ružica Galac Popović se seća iz priče njene majke Gertrude da je misteriozna osoba bio izvestan nemački oficir koji je naredio mađarskim fašistima da prekinu ubijanje.  Druga sećanja navode da su se dželati zamorili od krvavog posla i zato ostavili neke promrzle ljude u životu.   

Konferencija 22. januara

Lajoš Gal je uveče predao spiskove komandantima grupa patrola i vođama samih patrola.  Graši je održao konferenciju sa potčinjenim komandantima vojske i žandarmerije.  Hiljade ljudi je prošlo provere „legitimacionog odbora“, a kao da se još niko nije usuđivao da počini masovnije ubistvo, barem ne pre formalnog odobrenja nadređenih.  Graši je izrazio lično nezadovoljstvo i Cajdnerove primedbe na tok „racije“ i postignute „rezultate“.  Ponovio je naređenje da se mora postupati „energičnije“, treba upotrebiti mitraljeze ako se civili navodno budu provlačili kroz kordon ili gledali kroz prozor.   
Gal je na odvojenoj konferenciji preneo Grašijeva uputstva oficirima u žandarmeriji i istakao potrebu da nadređeni postanu „zadovoljni“ učinkom, umesto da se obavlja legitimisanje građana.  Na ulice su dopremljene poljske kuhinje da spremaju čaj sa rumom.  Nekoliko časova pre konferencije odigrao se Cajdnerov istorijski dijalog sa Martonom Zeldijem, neposrednim rukovodiocem pokolja 23. januara. 
„Radi se o nacionalnoj časti i cilj ove racije je odmazda“ zahtevao je Cajdner. 
Nemoguće je opisati dubinu mraka i mržnje koja izbija iz svakog dela Martona Zeldija, okorelog, nemilosrdnog naciste, koji je upitao šta će se dogoditi ako se na ulici pojave leševi?  Vrhnovni rukovodilac „racije“ je odgovorio: „O tome se baš samo i radi“. 
Najviše rukovodstvo „Velike Mađarske“ je preko svojih predstavnika stalo iza novosadskog masakra koji je usledio 23. januara. 

„Bitka“ kod ledare

Kako bi izazvali bes, strah i podstakli vojsku i žandarmeriju da počine masovna ubistva (pored pljačke nezaštićenih žrtava - uvek glavnog motiva za ubijanje), rukovodstvo „Racije“ je insceniralo borbu vojske i žandarmerije sa nepostojećim buntovnicima.  Zeldi je za poprište odabrao slobodan prostor preko puta Izvršnog veća Vojvodine, kod tadašnje ledare.  Pomagači u izmišljenoj borbi su Oskar Litomericki, potpukovnik u generalštabu, načelnik štaba Pete segedinske armije Ferenc Foti, žandarmerijski major Jožef Horkai, čijim zlodelima nema kraja i kapetan Alajoš Duska, komandant čete u biciklističkom bataljonu. 

Fašisti su u noći između 22. i 23. januara izveli puškaranje i bacili ručne bombe.  Iza „bitke“ je ostalo dvoje mrtvih civila i nekoliko bombi i pušaka srpskog porekla.  Sutradan je Zeldi uvio zavojima glavu i noge žandarima Janošu Kenjerešu, Lajošu Heveriju i Lajošu Balažu, te ih poslao da prošire vest među vojnicima da su ranjeni u borbi.  Žandari su se u  zavojima pojavili na jutarnjem raportu žandarmerije. 
Prema mađarskim sudskim izvorima, 22. januara 1942. načelnik Generalštaba je telefonski naredio Ferencu Feketehalmiju Cajdneru da se „racija“ obustavi.  Čak i da je to zaista tako, komanda u Novom Sadu se namerno oglušila o naređenje.  Nepostojeća pisana naredba o obustavi „racije“, čak i da je izdata usmeno, formalnog je karaktera sa ciljem da zataška upliv vrhovne političke vlasti u masakr.

> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana