Puniša Račić

Puniša Račić (rođen u Beranu 1886. godine, ubijen u oktobru 1944. godine) je bio srpski političar iz Crne Gore. U skupštini tadašnje Kraljevine Jugoslavije je bio poslanik na listi Narodne radikalne stranke Nikole Pašića. U istoriji je ostao poznat po tome što je 20. juna 1928. godine u skupštini sa govornice pucao u poslanike Hrvatske seljačke stranke, i tom prilikom ubio predsjednika stranke Stjepana Radića i smrtno ranio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, ranjavajući još dvojicu poslanika.

Uvod

Puniša Račić je izabran za poslanika u skupštini, na listi Narodne radikalne stranke, u septembru 1927. godine.

19. juna 1928. godine, hrvatski poslanik u skupštini, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić je optužio poštovaoce trenutne vlade da su odsutni tokom debate i da se pojavljuju samo tokom glasanja, i zbog toga ih nazvao „stokom“. Puniša Račić i njegov kolega iz stranke Toma Popović su burno reagovali na ove uvrede, skačući prema Radiću i, dok su ih držali da ne prođu, Popović je uzvikivao da će „ovde pasti glava“, a Račić da će „Radić dobiti batine“.

Tokom zasjedanja skupštine, narednog dana, na 20. jun, Lubomir Maštović je održao govor u kojem je protestovao što su Popović i Račić upućivali Radiću prijetnje smrću i što zbog toga nisu čak dobili ni upozorenje od predsjednika skupštine, Ninka Perića. U replici, Toma Popović nije povukao svoje riječi, već dodao: „Ako tvoj vođa, Stjepan Radić, koji sramoti hrvatski narod, nastavi da vrijeđa, ja garantujem da ovde hoće pasti glava“. Kada je završio, usred negodovanja iz opozicije, predsjednik Ninko Perić je proglasio pauzu i napustio skupštinu, odlazeći u sobu vlade praćen Račićem.

Ubistvo

Kada je ponovo otvorio sjednicu, Ninko Perić je prozvao Račića za govornicu. Račić je održao govor u kojem je između ostalog rekao „Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolivao.“. Njegov govor je uzrokovao burne reakcije, a kad se vratio u klupu, Ivan Pernar iz Hrvatske seljačke stranke mu je dobacio „Kaži koliko si krvi prolio, da ti platimo u zlatu”. Račić je, nekoliko puta tražio da povuče reč, što Pernar nije učinio. U ovom trenutku, Račić je izašao iz klupe, izvadio revolver i viknuo „Ko se nađe između mene i Pernara umrijeće!“. Ninko Perić je brzo proglasio kraj zasjedanja i izašao iz sale. Račić je prvo upucao Pernara pored srca, a zatim pucao prema Stjepanu Radiću. Prvi metak je pogodio Ivana Granđu, koji je pokušao da zaštiti Radića, a drugi Radića u stomak, te su obojica pali na pod. Zatim je gađao Svetozara Pribičevića, ali se ovaj sageo te je metak pogodio Đuru Basaričeka koji je potrčao naprijed. Pavle Radić je takođe trčao prema naprijed uzvikujući „Šta radiš za ime Boga!“. Račić je zatim pucao u njega, govoreći „Tebe sam tražio!“, i pogodio ga u bok. Zatim je opucao prema klupama još dva hica, pogrešno pretpostavljajući da su Pernar i Radić obojica mrtvi. Stjepan Radić je preminuo 8. avgusta iste godine, od prostrijelnih rana.

Suđenje

Račić se sam predao. Saslušanje se odugovlačilo i otpočelo tek kad je kralj raspustio skupštinu i proglasio diktaturu. Dotle su zamjenici u opoziciji, uključujući dvojicu preživjelih od Račićeve pucnjave, odlučili da bojkotuju suđenje jer su sumnjali da će biti nepravedno. Račić je osuđen na 20 godina kućnog pritvora u Požarevcu. Dozvoljeno mu je da ga posjećuje rođak Nikola Bošković nekoliko puta sedmično, a potom je bio oslobođen. Toma Popović i jedan zamjenik su optuženi da su bili saučesnici, ali su na suđenju oslobođeni svih optužbi.

Smrt

Tokom Drugog svjetskog rata, Račić je živio mirnim životom, radeći kao mlinar. Međutim, u oktobru 1944. godine uhapsila ga je partizanska vojna policija, 21. srpska brigada, i osudila na smrt. Ovaj slučaj je zanimljiv iz razloga što se istoj osobi sudilo dva puta za isti zločin.

Teorije o pozadini

Čin Puniše Račića često se, najčešće sa hrvatske strane, tretira kao smišljeno djelo, kako bi kralj Aleksandar dobio razlog za zavođenje diktature.

Momčilo Zečević je otkrio jedan dokument, koji svjedoči o široj, pa čak i pripremanoj zavjeri, u kojoj je učestvovao sam Anton Korošec, kao tadašnji ministar unutrašnjih poslova. Riječ je o dnevniku šefa Korošečevog kabineta, Stanka Majcene, u kom je zapisano da je Puniša Račić bio kod Korošeca noć pred pucnjavu u Skupštini, i da mu je posle sastanka sa Račićem, Korošec poverio da će „biti nesreće”. Kad je sutradan policijski komesar Skupštine, zvao Korošeca telefonom, da mu javi strašnu vest o događajima u Skupštini, Korošec je odgovorio „Nesreća se dogodila”.

Ovo upućuje na misao da je Korošec želio da time ubrza proces konsolidacije države, a imao je i svoje račune sa Radićem i bio ubeđen da se sa njim ne može „praviti država”.

U stvorenoj atmosferi koja je svaki čas trebalo da prsne, kralj je pozvao Mačeka i Korošeca i otvoreno ih pitao da li žele da da nezavisnost Hrvatskoj i Sloveniji. Pitanje je da li je on to iskreno mislio, kao što je i pitanje da li su mu oni, odbijajući tu mogućnost, takođe iskreno odgovorili. Ipak, oni su imali bojazan od Italije i Mađarske, koje su za sve vreme bile neskriveni protivnici Jugoslavije, i realno je bilo očekivati da bi tako stvorene državice odmah aneksirali.

Kasniji uticaj

1991. godine, za vrijeme rata u Bosni i Hrvatskoj, u Vukovaru je jedna od ulica nosila njegovo Račićevo ime[traži se izvor]. Takođe, za vrijeme parlamentarnih izbora u Srbiji 2008. godine, nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj Uniji, vandali su polijepili po ulicama Srbije plakate sa fotografijama predsjednika Srbije Borisa Tadića i potpredsjednika vlade Božidara Đelića sa natpisom „Državni neprijatelji“, skupa sa fotografijama Stjepana Radića sa natpisom „Jedan je Puniša Račić“.

Izvor: Krstarica