Naše podneblje se suočava sa mnogobrojnim psihisomatskim oboljenjima u kojima su psihosocijalni faktori u samoj srži i nastanka i lečenju. Očekujem da će stručnjaci sa ovog foruma pojasniti definicije psihosomastkih bolesti njihov nastanak i eventualnu psihoterapisjku dimenziju, pored podrazumevane medikamentozne.

Koliko mi je poznato u ovoj zemlji ne postoji niti jedna institucija koja se bavi isključivo psihosomatskim poremećajima. Nasuprot tome imamo ogroman broj specijalista za odredjena oboljenja koji kao najčešći savet uz lek daju uz preporuku "izbegavajte stres!" - u poverenju, ovo mi liči na upustvo za smrt .
Zato što niko nezna šta je stres, koji stres, kako da ga izbegne, i kao da se "bori" protiv stresa.

Ili si student psihologije, ili si mnogo naporan, ili si oboje. 

Elem, Googlaj... Lazarus... njegov transakcioni model stresa...

Mojoj babi su dijagnostikovali to malo pre nego što je umrla... Kažu da je to slično demenciji i ne znam otkud to da ima veze sa stresom 

Šta su joj tačno dijagnostikovali?

Nego, psihosomatske bolesti imaju veze sa stresom, tj. one zapravo predstavljaju ''materijalizaciju'' stresa, tačnije: kada psihički problemi dobiju svoje korelate u narušenom telesnom funkcionisanju. U ovu grupu bolesti spadaju čir na želucu, astma, dijabetes, hipertenzija, itd. Naravno, ove bolesti nisu nužno posledica psihosomatike; one mogu nastati i iz drugih razloga, jedan od njih je i genetika.

Rekli su da je u pitanju, citiram: "psihosomatski sindrom, to jest oblik demencije..."

Koliko ja znam, demencija jeste organsko propadanje mozga, tj. demencija je posledica toga, ali nisam sigurna da li se može svrstati u psihosomatiku.  Pitaću sutra svoje svoje starije kolege.

Zar to nije nesto sto nema veze sa propadanjem mozga... nesto na psihickoj bazi...

nesto slicno kao kad je covjek hipohondar ili kako se vec kaze 

Šta, demencija ili psihosomatika?

ovo drugo  :

znam sta je demencija

Pa to sam već objasnila, šta je psihosomatika... Kada se psihički problem ''preslika'' na određeni organ ili grupu organa, stvarajući tako ''realan'' (a kao da psihički to nisu  ) problem.

U redu, tako sam i ja nesto mislio... 

Autoimuni odgovori su jako često posledica psihosomatskih reakcija. Po onom što sam čula od prijatelja pre nekoliko dana danas se smatra da je i MS psihosomatska posledica stresa. Lupus takođe. Poremećaji rada štitaste žlezde su posledica ctresa takođe u velikom broju slučajeva.

Postavlja se konstruktivno pitanje koje je rešenje, ne možemo napustiti život koji je oko nas da bi izbegli stres. E suština je u oslobađanju prevelikih ambicija.

Kako da znamo da su nam ambicije prevelike ?
Inace slazem se sa napisanim.

A kako se rijesiti stresa, po meni to nije moguce... 

Vise psihologa na jednom mestu i vec mi se ide u wc 

one ne predstavljaju materijalizaciju stresa jer bi nedostatak stresa odmah doveo do toga da te bolesti nestanu. stvari su tu za nas strucnjake dosta slozenije

Dragi Bombino, ne dijagnosticiraj previše, nego malo slušaj, to je osobina dobrog terapeuta. Ako sam student, ako sam naporan, treba da saslušaš. Na postu o psihoterapijskim pravcima sam ti ukazao na stvari koje nebi trebala kao stručnjak da postavljaš, jer izazivaš nepoverenje citirajući više vrsta izvora od kojih ni jedan nije iz struke već žute štampe. Dalje kada me već vučeš za jezik tj. tastaturu moram da ti zamerim da ono što si objavila o stresu je staro najmanje 300 godina, pa i sam lazarus. Daj malo sveže krvi u objašnjenju bilo kog posta, možemo da se šalimo, da sumnjamo jedni u druge ali naučni pristup teži stalno zdravoj sumnji i kritici a ne kanonima iz Termanove ili Krepelinove škole ili nedaj Bože siključivo Skinerove.
Dakle, tema je po mom mišljenju naporna ali važna, da psihijatri i psihoterapeuti treba da rade svoj posao ane dele tablete i zavlače pacijente u maglu a pritom ih podržava u virtualnom svetu i izvlačeći pare iz džepa.
Pravo je psihosomatskih bolesnika da im se objasni šta čini suštinu njihove bolesti i to im se ne može osporiti.
Dajte malo egzistencijaliste, traransakcionisti su komplikovani, nisu loši ali su komplikovani.
Jedan moj prijatelj psihijatar iz unutrašnjosti isključivo se bavi biblioterapijom, svakom pacijentu prepisuje Lujzu Hej i još malo istočnjačkih tekstova pa mi se i to više svidja nego recimo psihoterapija jednog doktora nauka, univerzitetskog profesora koji privatnu psihoterapiju u svom stanu praktikuje tako što recimo bulimičara izgrdi na pasja kola što se ne pridržava dogovora da pazi na redovnu ishranu - što i vi nadam se nećete prihvatiti kao dobru terapiju.

A sad dalje - ovde, kako primećuje neko, ima mnogo psihologa, lekara, studenata, ali vrlo malo pravog znanja i o psihologiji i o psihoterapiji. Stoga sam iznenadjen i pomalo uvredjen što mi se spočitava da sam naporan - koliko mi je poznato samo iz stalne sumnje može doći i do boljeg saznanja. Evo pogledajte Alhemiju Oša Radžinsa pa ćete se uveriti da je Stres objasnio bolje nego ijedan psiholog, psihijatar ili fiziolog pa čak i filozof.

Po mom mišljenju trebali bismo u zajedničkom naporu da približimo saznanja psihosomatskim bolenicima i to od početka. Najpre moguća odredjenja, psihosomatike kao kategorije, zatim etiologije, učešće nasledja i i učenja, te preko psihodinamike do mogućnosti psihoterapeuta da se pomogne u slabljenu inteziteta bolesti ukazivanjem na konflikte u samoj ličnosti kao i učenjem strategija u prevazilaženju i suaočavanju sa simptomima i bolešću u celini.

Ako dozvolite kao moderatori mogu u par nastavaka razmotriti postovanu temu a vi kritikujte do mile volje.
U suprotnom, nevažno je moje obrazovanje vi obarajte teze argumentima a ne negiranjem!

@jcona

ima ovde ljudi sa kojima se moze razgovarati (tu ubrajam i bambinu sa kojom se ne slazem uvek), ali ne ocekuj previse od foruma (pogledaj recimo podforum - politika ).

drugo, ti si sada poceo sa nabrajanjem raznih predstavnika jos raznijih teorija i prosirio temu na citava ucenja o tome. nije zabranjeno, ali valja temu odrediti malo uze, kako bi bila pogodna za forumsku raspravu i pre svega da bude jasna.

napisao si na pocetku da se niko kod nas ne bavi stresom ili se bave na pogresan nacin. pokusaj da to malo pojasnis i da budes odredjeniji

Ovo je pokušaj neke zajebancije ili stvarno misliš da sam ja dragi Bombino? 

Ja i nisam terapeut, a i da jesam - uopšte nisam dužna da slušam svakog ko sebi da za pravo da govori.

Ne, zadržavam pravo da odlučujem koga ću da saslušam a koga ne.

Da si malo temeljnije pročešljao ovaj deo foruma, postalo bi ti jasno da ovde stručne stvari nemaju prođu, jer to ljude prosto ne zanima i to je njihovo pravo. Moj cilj ovde nije da im natrljavam stručnu literaturu i razmećem se posedovanjem iste, već da im neke stvari, a koje im mogu biti zanimljive i korisne, približim.

Ponavljam, ovo nije specijalizovan forum iz oblasti psihologije. Shvati to već jednom. Pa zar je toliko teško? 

Ne verujem da sa tobom mogu na takav način da razgovaram, suviše se koprcaš i braniš od nekih nevidljivih nepijatelja, šta li. Jesi li pročitao koju knjigu iz psihologije, pa si sad došao da nas prosvetliš? 

A ako je tebi Lazarusovo objašnjenje iz 2004. godine matoro, onda imaš mali problem sa percepcijom vremena, ne? Iz moje fancy literature:


Malo se razmećeš poznavanjem literauture, a? 

Da vidimo... Terman, Luis Terman ako se dobro sećam, jedan od prvoklasnih psihometričara, kasnije teoretičara inteligencije. Kakve to veze ima sa psihosomatikom?  Evo kazaću ti: nikakve. 

Dalje, Krepelin, Emil. Prvi ponudio klasifikaciju mentalnih poremećaja, tačnije shizofrenije. Klasifikacija je odavno prevaziđena, ali ima veliki istorijski značaj, posebno jer su ovakve klasifikacije još uvek prilično šture i problematične. Veza sa psihosomatikom: ne postoji. 

Skiner... stari, dobri Skiner - bihejviorista, ista fela kao i Votson. Posredne veze sa psihosomatikom - neverovatno!  - opet nema. 
Za psihosomatiku bi, a da si stvari poznavalac literature, mogao možda da povežeš Hansa Selija... ali ne, ti napadaš, umesto da sarađuješ.

~~~~

Ostatak tvog posta dalje ne bih komentarisala, jer ne mogu ozbiljno da pričam o ovako ozbiljnoj temi na nekakvoj stručnoj ravni sa nekim ko takvoj diskusiji kao sagovornik nije dorastao.

Bomb  - u redu je !

Sad je u redu. 

Pozdrav jcona.
Ovde ima raznih profesija ali nema ih puno kojima je ovo struka.... osim Bambine, dareta (i odskora maslinezelene/klićoline izgleda  )
Ostali se trudimo da podelimo neka saznanja, doživljaje i iskustva iz života i zdravorazumski rezonujemo određene probleme, događaje... (barem u trenucima kad se ne svađamo i kad mnogima proradi sujeta pa se onda prepucavaju na petnaes' strana )
Razmotri ti slobodno temu, piši iz svog ugla kako znaš i umeš, ostani u domenu teme i ne udaljavaj se sa iste...  i nadam se da će ti neko izaći u susret ali nemoj se ljutiti ako ne budeš bio zadovoljan odzivom ili kvalitetom* poruka.... jer ovo nije ta vrsta podforuma koju si ti zamislio.
Uživaj. 

*Relativna i vrlo subjektivna stvar naravno.

Off obrisan.

I nalazi se ovde ako nekoga interesuje.

Držite se teme na koji god način 'oćete... laički ... profesionalno... kako vam je volja... ili nemojte pisati uopšte.

Stres naš svagdašnji

_{Autor: doc. dr. sc. Goran Šimić, dr. med., docent neuroznanosti, anatomije i kliničke anatomije}
Najteže posljedice ipak ima kronični stres, što svjedoči podatak da je s njim povezano čak 75 do 90 posto svih posjeta liječniku opće prakse

Prema definiciji stresa, kao poremećaja homeostaze organizma, svi su psihički i fizički poremećaji i bolesti izvori stresa. Nijedno životno razdoblje čovjeka nije pošteđeno, pa su uobičajeni izvori stresa kategorizirani prema dobi:

    *
      0-6 mj. - odvajanje od majke (gubitak prsiju ili bočice), glasni zvukovi;
    *
      7-12 mj. - odvajanje od majke, stranci, nagli neočekivani objekti i glasni zvukovi;
    *
      1-4 god. - odvajanje od roditelja, gubitak tjelesnog sadržaja, ozljede, životinje, glasni zvukovi, mrak, maske, "loši" ljudi, nasilje, noćne more;
    *
      5-6 god. - nadnaravna bića, mrak, nasilje, samoća, noćne more;
    *
      7-11 god. - socijalizacija, škola, ozljede, vlastiti izgled, selidba, smrt;
    *
      9-12 god. - izgled, sigurnost, autoriteti u obitelji i školi, životinje, prirodne katastrofe;
    *
      12-25 god. (pubertet i adolescencija) - slika vlastitog tijela, sigurnost, moralno neodobravanje, problemi s pronalaženjem partnera, brige o vlastitoj budućnosti, politički događaji.


Najveći je mogući izvor stresa gubitak voljene osobe, odnosno dugotrajnog partnera ili člana uže obitelji, što se na ljestvici stresa obično računa kao maksimum od 100 bodova. Slijede odlazak u zatvor 80, odlazak u mirovinu 75, gubitak zaposlenja 70, prva ili zadnja godina fakulteta 63, trudnoća 60, teža bolest ili ozljeda 53, ulazak u brak 50, teži problemi u odnosima s drugim osobama 45, teže novčane teškoće 40, smrt bliskog prijatelja 40, teže nesuglasice u obitelji 40, promjena mjesta boravka 30, uzimanje srednje velikog kredita 28, problemi sa šefom ili učiteljem 27, izvanredno vlastito postignuće 25, pad na ispitu 25, povećanje ili smanjenje broja odnosa s partnerom 20, promjena jelovnika 15, promjena radne okoline 20, promjena ritma budnosti i spavanja 18, okupljanje šire obitelji 15, manja bolest ili ozljeda 15, manje kršenje zakona 11, itd.
Djelovanje različitih izvora stresa vremenom se kumulira, pa se za točno izračunavanje stupnja stresa trebaju zbrojiti bodovi iz svih izvora: zbroj manji od 150 bodova znači relativno mali stres, 150 do 300 srednji, a svima koji imaju više od 300 bodova preporučuje se potražiti stručnu pomoć. Osim mentalno-emocionalnih izvora stresa, važni su i različiti kemijski (alkohol, pušenje, droge, svi oblici zagađenja iz okoliša, neprirodni dodaci hrani...) i fizički stresori (prometne nesreće, sportske ozljede, loše držanje zbog dugotrajnog sjedenja...).
Škola je jedan od glavnih izvora stresa u djece i mladeži, a temeljni je razlog pogrešan sustav koji se temelji na sankcioniranju negativnog ponašanja ("ako ne napišeš zadaću, dobit ćeš jedinicu"), zbog čega i prije radoznalo, zainteresirano i pametno dijete vremenom izgubi volju za radom i učenjem te zamrzi školu. Na pravilan pristup još je potkraj 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća uputio psiholog Skinner rekavši da je za kvalitetno učenje potreban "positive reinforcement",  što znači da treba nagraditi (pohvalom, ocjenom ili na neki drugi način) učenika, studenta ili djelatnika koji je nešto dobro napravio. No, onoga koji nije napravio što se od njega tražilo ili očekivalo, ne treba ni grditi ni prisiljavati (i tako stvarati dodatni stres) nego ga treba ohrabriti i potaknuti na rad i učenje, otprilike na način: "Kad i ti savladaš predviđeni program, biti ćeš nagrađen za trud".


Alarm - otpor - iscrpljenje


Najvećim dijelom fiziološkog odgovora našeg tijela na djelovanje stresogenih činitelja upravljaju simpatiko-adrenalni (SA) i limbičko-hipotalamo-hipofizno-adrenalni (LHPA) sustav.
Prije više od 50 godina Hans Selye je opisao glavna obilježja triju stadija stresa:

   1. stadij alarma karakterizira izvanredno brza aktivacija neurona simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava, koji se nalaze u prsnom dijelu kralješnične moždine. Uz ostala djelovanja, ti neuroni potiču lučenje hormona nadbubrežne žlijezde adrenalina i noradrenalina u krv. Putem aktivacije adrenergičkih staničnih receptora kateholamini adrenalin i noradrenalin gotovo trenutačno pripremaju organizam za borbu ili bijeg od opasnosti, odnosno prirodnog neprijatelja ("fight or flight response"): ubrzavaju frekvenciju srca, šire bronhije, centraliziraju krvotok, šire zjenice, povećavaju tonus mišića...

   2. stadij ili stadij pružanja otpora obilježen je i snažnom aktivacijom LHPA sustava, što uključuje lučenje hormona koji potiče oslobađanje adrenokortikotropnog hormona (ACTH) iz hipotalamusa, koji pak izaziva lučenje ACTH iz prednjeg režnja hipofize, koji zatim dovodi do lučenja glukokortikoida kortizola iz unutarnje zone kore nadbubrežne žlijezde u krv. Kortizol putem glukokortikoidnih receptora djeluje na intermedijarni metabolizam (npr. povećava koncentraciju glukoze u krvi), kardiovaskularni (npr. održava povišenim već povišeni krvni tlak povećavajući osjetljivost na kateholamine), živčani (pojačano aktivira neurone u područjima središnjeg živčanog sustava odgovornim za vidno-prostorno prepoznavanje, učenje i pamćenje) i imunološki sustav (npr. inhibira rane i kasne manifestacije upale i autoimuni odgovor), sve radi konačnog odupiranja izvoru opasnosti i vraćanja organizma u prvobitno normalno stanje (u slučaju nedostatka kortizola govorimo o Addisonoj bolesti koju karakteriziraju smanjen krvni tlak, slabost mišića, depresija, anoreksija, hipoglikemija i općenito nemogućnost pružanja otpora fizičkom stresu).
      Osim povećana lučenja ACTH, zbog stresa dolazi i do povećana lučenja drugih peptida (npr. endogenog opioida beta-endorfina i melatonin-stimulirajućeg hormona), do povećana lučenja prolaktina, hormona rasta i glukagona te smanjena lučenja hormona koji stimuliraju štitnjaču i luteinizaciju, folikul-stimulirajućeg hormona i inzulina.
   3. stadij ili stadij iscrpljenja nastupa kad se zbog dugotrajna stresa organizam ne uspijeva vratiti u normalu, pa zbog već štetnog djelovanja dugotrajno povećane koncentracije kateholamina i kortizola nastaju psihofizički poremećaji tj. psihosomatske bolesti. Više od 60 posto svih bolesti i poremećaja koje poznajemo zapravo su psihosomatske bolesti, odnosno mogu nastati kao posljedica prolongirana stresa.


Brojna i raznovrsna simptomatologija


Neki od karakterističnih tjelesnih učinaka predugo povećane koncentracije kateholamina su lupanje i povećana frekvencija srca, otežano disanje uz povremenu hiperventilaciju, suha usta, žgaravica, gastritis, ulcerozni kolitis, povećani tonus mišića, što pri duljem trajanju onemogućuje odgovarajući protok krvi i dovodi do ukočena držanja, povećana mokrenja, itd. Zbog povezanosti visoke razine stresa s određenim vrstama posla, jedan od uvriježenih naziva za navedeni skup simptoma je i menadžerska bolest.
Simptomi poremećena ponašanja zbog predugo povećane koncentracije kateholamina mogu biti uznemirenost, podražljivost i svadljivost (osoba pod jakim stresom sklona je reagirati neprimjereno i zbog najmanjih sitnica - crne kronike u dnevnim novinama pune su takvih neprimjerenih reakcija), stalna napetost, odnosno nemogućnost opuštanja, nervozne geste i ekspresije lica, drhtanje, agitiranost, emocionalna nestabilnost, gubitak apetita (anoreksija) ili pak prekomjerno jedenje (bulimija), nemogućnost koncentracije i prisjećanja.
Kognitivni simptomi stresa uključuju osjećaj nesigurnosti, nelagode, brige, straha, panike, izbjegavanje određenih aktivnosti, pojačanu budnost, odnosno nesanicu, a osjećaj beznadnosti te negativno i prekritično mišljenje o samom sebi često dovode i do depresije. O opsegu i težini problema najrječitije govori činjenica da se od depresije u Hrvatskoj 2003. liječilo više od 220.000 ljudi, što je više od pet posto stanovništva!

Nesagledive posljedice kroničnog stresa

Najvažniji štetni učinci kroničnog stresa zbog produljene hiperkortizolemije su:

    * Hipokalemija, retencija natrija, dislipidemija, ateroskleroza i povećani krvni tlak, uz ostale štetne činitelje i gensku predispoziciju, pridonose nastanku kardiovaskularnih bolesti (samo u Zagrebu ima 50-ak infarkta miokarda na dan, dok je moždani infarkt sa 24 posto vodeći uzrok smrti u Hrvatskoj!). Kako je, osobito u gradskim sredinama, iz godine u godinu život sve stresniji, psihosomatske bolesti sve su češće i nastaju sve prije. Prije dvadesetak godina infarkt miokarda bio je uobičajen u osoba s četrdeset i više godina, a danas više nije rijetkost ni u tridesetima ili čak kasnim dvadesetima.
    * Atrofija mišića i preraspodjela masnog tkiva uz nereaktivnost na inzulin, hiperglikemiju i povećani apetit dovode do pretilosti. Najviše zabrinjava porast pretilosti u djece. Dok je 1982. u SAD-u samo četiri posto djece bilo pretilo, taj se postotak u 2003. popeo na 28 do 40 posto. Čak 25 posto te djece već ima neke od znakova šećerne bolesti tipa II.
    * Promjene raspoloženja, koncentracije i sposobnosti pamćenja rezultat su eksitotoksičnog inzulta neurona hipokampalne formacije pokrenutog pretjeranim utijekom iona kalcija putem produljene aktivacije glukokortikoidnih receptora koje ti neuroni imaju, što je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prvi detaljno opisao Robert Sapolsky. On je sa suradnicima proučavao koncentracije kortizola i testosterona u majmunskih čopora u Africi. Rezultati su pokazali da najmanju koncentraciju kortizola (i najveću koncentraciju testosterona koja mu omogućuje najbolju koštano-mišićnu građu i snagu), tj. najmanji stupanj stresa, ima vođa čopora. Taj alfa-mužjak radi što hoće i, među ostalim, raspolaže i sa svim ženkama u čoporu. Što je majmun na nižoj stubi u hijerarhiji čopora, njegova su koncentracija kortizola i nemogućnost parenja, a time i razina stresa, veže.
    * Smanjen imunološki i upalni odgovor izravno su odgovorni za smanjeno cijeljenje rana i povećanu sklonost infekciji. Jedan od poznatijih eksperimenata, proveden na Sveučilištu Carnegie-Mellon, pokazao je da je virus prehlade sprejem uštrcan u nos 400 dobrovoljaca izazvao bolest u dvostruko više osoba koje su imale višu razinu izmjerena stresa.
      - Osim navedenih učinaka, hiperkortizolemija (Cushingov sindrom) izaziva i osteoporozu, poremećaj menstrualnog ciklusa i brojne druge simptome.

Ako među navedenim prepoznajete neke koji se događaju i vama, svakako se obratite liječniku!

Iako katkad i akutni stres može biti toliko jak da odmah izazove teški poremećaj ili bolest (npr. desetak minuta intenzivna živciranja može dovesti do čira na dvanaesniku - stres ulkus), najteže i najštetnije posljedice ipak ima kronični stres. Čak 75 do 90 posto svih posjeta liječniku opće prakse povezani su s kroničnim stresom, pa možemo reći da ti pacijenti zapravo dolaze liječniku po riječ utjehe, ohrabrenja ili odobravanja (psihoterapiju), a ne na konkretni medicinski tretman. Zato liječnik nikad ne bi smio zanemariti psihološki aspekt liječenja nego bi mu, u današnje vrijeme stalnog porasta stresa, trebao posvetiti i više vremena nego inače (za što uglavnom ne postoje uvjeti). Ne treba zaboraviti da osobe koje rade stresne poslove kraće žive (npr. liječnici u Hrvatskoj žive pet do devet godina kraće u odnosu na ostalu populaciju). U tih se osoba sposobnosti prilagodbe na stres brže iscrpe, pa je i proces starenja stanica, tkiva i organizma u cjelini ubrzan. To je potvrdila i najveća studija starenja - Baltimorska longitudinalna studija starenja - koja traje od 1958. i prati 1500 ljudi. Prije dvije godine objavljeni rezultati pokazali su da je dulji životni vijek statistički povezan samo s manjom prosječnom tjelesnom temperaturom, manjom prosječnom koncentracijom inzulina i većom prosječnom koncentracijom sulfata dihidroepiandrostendiona (DHEAS), univerzalnog prekursora za nastanak androgenih i estrogenih steroida u perifernim tkivima. Koncentracija DHEAS najveća je u dobi od 20 do 25 godina, a zatim se postupno smanjuje na oko 10 do 20 posto vrijednosti u dobi od 80 godina.
Neki od posebnih oblika stresa su trudnoća (prate je porast hormona rasta, prolaktina, korionskoga gonadotropina, placentalnog laktogena, progesterona, estrogena, itd.), gladovanje (porast glukagona, kortizola, hormona rasta, itd.), dehidracija (porast antidiuretskog hormona, aldosterona, kortizola, itd.), dugotrajna izloženost hladnoći (prate je, pogotovo uz hiperinsolaciju profesionalnih skijašica, porast hormona štitne žlijezde trijodtironina i tiroksina, pa osobito u genski predisponiranih osoba dolazi do hipertireoze), dijabetes, posttraumatski stresni poremećaj, itd.

Kako se obraniti?

Jedan je od najboljih načina za borbu protiv stresa dobro planiranje jer promišljanje i priprema za rad olakšavaju rješavanje problema. Pritom se ne misli da čovjek isplanira previše obaveza za sutra koje neće stići obaviti (pa će stres biti još veći) nego da napravi selekciju prioriteta u realnim okvirima. Dobro je naučiti i vježbe disanja (jer za stresa dolazi do nesvjesna smanjenja broja udisaja): više puta ponoviti duboki udisaj na nos i polagani izdisaj na usta. U terapiji stresa pacijentu se pomaže da sam odredi njegove izvore te vlastite negativne misli i osjećaje povezane s njima. Ujedno ga se ohrabruje i podržava u naporima da te probleme riješi. Još je poznati francuski liječnik EmilÚ Coux 1902. istaknuo moć pozitivna mišljenja kad je u priručniku za psihološku pomoć savjetovao da bi svaka osoba tri puta poluglasno nakon buđenja i prije sna trebala sama sebi sugerirati: "Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem".
U posljednjih desetak godina za smanjenje napetosti koristi se i tzv. bio-feedback, koji možemo objasniti na primjeru tenzijske glavobolje, jedne od čestih psihosomatskih bolesti uzrokovanih kroničnim stresom. Bolesnik pokušava naučiti opustiti mišiće šije kako bi spriječio nastanak glavobolje, ali nije svjestan je li u tome uspio ili ne. Umetanjem malih elektroda u vratne mišiće za vježbanja opuštanja na aparatu se upali zelena lampica ako su se mišići doista opustili. Pacijent se tako nauči pravilno opuštati. U novije se vrijeme i neki oblici kratkovidnosti uspješno liječe seansama opuštanja.
U farmakoterapiji kroničnog stresa najviše se koriste anksiolitici (benzodiazepini) i antidepresivi, a katkad i beta blokatori i antihistaminici. No, valja upozoriti na to da anksiolitike nikako ne treba uzimati prije ispita jer izazivaju nemogućnost pamćenja (anterogradnu amneziju). Što se tiče antidepresiva, možda najvažnija činjenica na koju treba upozoriti jest da djeluju tek nakon dva-tri tjedna, a dotad stanje može biti prolazno pogoršano. Zato se prije uzimanja antidepresiva treba obavezno konzultirati s liječnikom!
Uspjeh terapije stresa obično se ocjenjuje prema sljedećim parametrima:

    * osjeća li se bolesnik manje stresnim,
    * prepoznaje li simptome stresa,
    * obavlja li aktivnosti kojima smanjuje stres (npr. redovita tjelovježba),
    * razumije li kako prihvatiti i primijeniti bolje obrasce ponašanja.
      Ne zaboravite: pod djelovanjem simpatičkog dijela autonomnoga živčanog sustava u nama raste spremnost za akciju, što se zbog iscrpljenja simpatikusa gubi kod kroničnog stresa. Zbog nedostatka spremnosti za kakvo svrsishodnije ili plemenitije djelovanje, osobama pod kroničnim stresom ne preostaje ništa drugo nego da poslije posla sjede pred televizorom: prosječan Amerikanac to čini 21,5 sat na tjedan! Zato, radite na sebi i vjerujte u sebe! Želim vam mnogo uspjeha u samoostvarenju.


_{Izvor: Vase Zdravlje}

Psihosomatske bolesti

Da li emocije “potpisuju” bolesti

ČAŠA PUNA ŽUČI

Gnev dize pritisak, dok depresija pravi probleme u digestivnom traktu

Koliko ste puta culi zalbu bliznjeg svog da je dobio cir od nerviranja ili da su mu emotivni problemi “prekrojili” fiziologiju zeluca?

Veto na ova ovjasnjenja nedavno je stigao pravo iz Nobelovog instituta u Stokholmu, koji je istomenu nagradu za medicinu ove godine dodelio dvojici australijskih naucnika – Bariju Maršalu i Robinu Vorenu, za otkrice jednog od glavnih izazivaca gastritisa i cireva na zelucu, cime je napravljena revolucija u lecenju tih oboljenja. Naime, dobitnici ovogodisnjeg “Nobela” otkrili su da je vecina obolelih od cira na stomaku inficirana bakterijom helikobakter pilori, odnosno da stres nema ulogu skretnicara ka ordinaciji gastroenterologa.

Nakon ovog otkrica ostaje pitanje – sta je sa ostalim bolestima koje su imale status psihosomatskih. Cinici, koji tvrde da cu psiholozi otkricem stresa napravili medvedju uslugu lekarima i omogucili im da vecinu zdravstvenih problema proglasavaju kolateralnom stetom nastalom usled nerviranja, sada verovatno likuju nad cinjenicom da ce lekari morati da se potrude oko pronalaska pravog uzrocnika bolesti. Ostaje pitanje da li osnovne postavke psihosomatske medicine, koje barataju tezom da emocije “potpisuju” telesne dijagnoze, danas imaju status diva na staklenim nogama?

Komentarisuci otkrice koje je australijskim naucnicima donelo Nobelovu nagradu, nas renomirani neuropsihijatar dr Vladimir Adamovic, autor “Psihosomatske medicine i konsultativne psihijatrije”, podseca da 50 do 70 odsto ljudi u opstoj populaciji zivi sa ovom bakterijom, ali da svega pet odsto oboleva od cira na zelucu. To, naravno, ne znaci da stres vrsi “odabir” kandidata za gastroenterologa, ali da ne treba smetnuti s ma cinjenicu da svaka emocija ima svoju pratnju: gnev suzava krvne sudove na periferiji i dize pritisak, strah izaziva tahikardiju i podize krvni pritisak, dok depresija izaziva probleme u digestivnom traktu kao i bronhijalnu astmu.

Emocije jesu skretnicari ka ordinacijama internista, ali nisu jedini uzrocnici bolesti, rezimira dr Adamovic, a savremena psihosomatska medicina ulogu emocionalnih faktora sagledava u sadejstvu sa ostalim faktorima, odnosno smatra da je bolest proizvod nasledja, ishrane, lose zdravstvene kulture i stresa.

- Osnivac psihosomatske medicine dr Franc Aleksandar je, podsecanja radi, sedam bolesti proglasio psihosomatskim i istakao da je uloga emocionalnog faktora najznacajnija u njihovom nastanku i toku, a kasnija istrazivanaj su potvrdila da se neke psihosomatske bolesti ispoljavaju putem parasimpatikusa – dela vegetativnog nervnog sistema. Hipertireoza, hipertenzija i reumatoidni artritis nastaju kod onih osoba koje su orijentisane na borbu sa zivotom i njegovim problemima, dok astma, ulcerozni kolitis i pepticki ulkus nastaju kod osoba koje se povlace pred zivotom – objasnjava dr Adamovic.

Da li je to krunski dokaz teze da je temperament – sudbina?

- Kada je otac medicine, Hipokrat, tvrdio da je temperament covekova sudbina, mislio je na cinjenicu da melanholici cesce obolevaju od zucne kese, kolerici od hipertenzije, dok su flegmatici i sangvinici “postedjeni” bolesti koje nastaju od viska emocija. Kad savremeni lekari objasnjavaju uticaj emocija na razvoj telesne bolesti, isticu da ako jedno stanje izazvano emocijama traje dovoljno dugo, ono dovodi do fizioloskih telesnih promena, odnosno psihosomatska bolest prerasta u somatsku. Naravno, uvek je potrebno da postoji telesna predispozicija za razvoj psihosomatske bolesti, jer geni koje smo dobili na DNK lutriji odredjuju nasu predispoziciju za razvoj bolesti – kaze nas sagovornik.

Klasici psihosomatike su tvrdili da je astma “plac bronhija za majkom”, odnosno od nje boluju deca koja nikad nisu zaplakala i da cuveni “tip A” pravi najvecu guzvu u cekaonicama kardiologa.

Nas sagovornik dodaje da reumatoidnom atritisu kumuje potisnuta agresivnost koja drzi misice u stalnoj napetosti, a na taj nacin se deformisu mali zglobovi sake i ruke i dolazi do deformiteta kostiju.

_{Izvor: Novosadski}

Psihosomatske tegobe: Gde boli kad duša boli

Bolest nije uvek apel tela, ona se ponekad javi kako bi nas opomenula da s našom psihom nije sve u redu, smatraju ruski eksperti za psihosomatske bolesti, a objavljuje portal woman.ru.



Osoba koja se stalno žali na glavobolju, a nema ozbiljan fiziološki problem, bukvalno je sazdana od psihološke i fizičke napetosti

Kad vam lekar kaže „sve je to na nervnoj bazi“, on ne želi da vas otalja, već hoće da sugeriše kako uzrok vaših tegoba verovatno nije samo fiziološki. U tom slučaju tradicionalno lečenje tela valja dopuniti razrešavanjem emocionalnih problema. Ipak, podaci do kojih su došli psiholozi različitih usmerenja ne znače da ste, ako imate alergiju, sigurno dete iz propalog braka. Sve ovo ne treba shvatiti kao pouzdanu dijagnozu, već kao podsticaj za razmišljanje o sebi i bavljenje osećanjima. Obratite se lekaru specijalisti zbog svih tegoba ili psihijatru ukoliko ne možete da razrešite emocionalne probleme.

NESIGURNOST - ALERGIJA
Alergijama su često sklone osobe koje negiraju sopstvene kapacitete, ne umeju da se suprotstave niti da izraze nezadovoljstvo. Moguće je da su se roditelji osobe koja pati od alergija puno svađali i imali sasvim suprotne poglede na svet.

PERFEKCIONIZAM - ARTRITIS
Ovo je bolest velikih perfekcionista, preterano odgovornih ljudi, koji ne umeju da kažu ne i veruju da ih niko ne voli. Za osobe koje pate od artritisa uglavnom važi da se stalno spremaju da nekom sve saspu u lice, ali to nikada ne urade.

NIZAK EMOTIVNI IQ – SRČANE TEGOBE
Problemi sa srcem povezani su sa nebrigom o sopstvenim osećanjima. Čovek koji sebe ne smatra vrednim ljubavi, ne veruje da ona postoji ili pak sebe sputava u želji da pokaže toplinu i nežnost prema drugima imaće, po pravilu, problema s nekim srčanim oboljenjem.

STRAH OD SIROMAŠTVA – OBOLJENJA KIČME
Oboljenja donjeg dela povezuju se sa strahom od siromaštva i gubitka finansijske podrške.
Oboljenja srednjeg dela mogu da signaliziraju da patite od osećaja krivice ili da živite u prošlosti.
Oboljenja gornjeg dela signaliziraju vašu potrebu da dobijete moralnu podršku.

STRAH OD SMRTI - BOLESTI ŠTITNE ŽLEZDE
Pacijenti koji imaju poremećaj rada tireoidne žlezde imaju dubok, nesvestan strah od smrti. Nije redak slučaj da je takva osoba u ranom detinjstvu doživela neku traumu, na primer smrt roditelja ili nekog od koga je zavisila. Potom se trudi da osećaj zavisnosti kompenzuje preranim odrastanjem i zrelošću, potrebom da brine o nekom kako se sama ne bi osećala zavisno. Zato kod tih ljudi strada organ koji reguliše metabolizam svih tkiva u organizmu.

PORODIČNA NEUROZA - BRONHITIS
Nervoza u kući, loša atmosfera i osećaj bezizlaznosti koji ima neko od vaših najbližih može da uzrokuje bronhitis.

KOMPEKS NIŽE VREDNOSTI - VEGETATIVNA DISTONIJA
Funkcionalne smetnje u oblasti autonomnog, vegetativnog nervnog sistema povezuju se s infantilnošću, kompleksom niže vrednosti, sumnjičavošću i samoobmanjivanjem.

BES – UPALNI PROCESI
Sklonost raznim upalnim procesima razvija se zbog mnoštva životnih situacija koje vas ljute i čine razočaranim.

SAMOSAŽALJENJE - GASTRITIS
Javlja se kao posledica potisnutog samosažaljenja ili usled nesposobnosti da se izađe na kraj sa situacijom „svi su protiv mene“.

OPSESIVNOST - HEMOROIDI
Hemoroidi mogu biti izazvani stalnim strahom da ništa nećete završiti u roku, nesposobnošću da razrešavate nagomilane probleme, da se odbranite od uvreda, strahom od gubitka kontrole nad emocijama, kao i strahom od bilo koje vrste separacije.

PRITISAK PODSVESTI - HERPES SIMPLEKS
Pored uobičajenih uzroka ove neprijatne boljke, postoji i jedan skriven i jako moćan, a to je snažna nesvesna želja da se čine loše, socijalno neprihvatljive stvari.

NEZADOVOLJSTVO SOBOM - VISOK PRITISAK
Javlja se kao posledica preterane odgovornosti i želje da se bez predaha radi. Osobe koje pate od visokog pritiska se previše trude da opravdaju tuđa očekivanja, da budu bitni i zadobiju poštovanje drugih, što ih često dovodi u situaciju da zaborave na svoje potrebe. Zato razvoju ovog oboljenja naročito doprinose situacije u kojima osoba ne uspeva da zadobije poštovanje svoje ličnosti. Ignorisanje i nipodaštavanje stvaraju u njemu permanentno nezadovoljstvo sobom, koje ne može da se kanališe. To dovodi do stalnog „gutanja uvreda“, a onda i do hipertenzije.

MALODUŠNOST - NIZAK PRITISAK
Radio ne radio, svira ti radio, to bi otprilike bila maksima čoveka koji pati od hipotenzije. Niskom pritisku skloni su malodušni ljudi, koji u ranom detinjstvu nisu dobijali dovoljno ljubavi. Oni slabo veruju da će bilo šta što urade imati smisla i efekta. Njima vlada osećanje nemoći i rezigniranosti.

NAPETOST - GLAVOBOLJA
Osoba koja se stalno žali na glavobolju, a nema ozbiljan fiziološki problem, bukvalno je sazdana od psihološke i fizičke napetosti. Ova vrsta stresa nije izazvana obavezama i načinom života, već sopstvenim unutrašnjim konfliktima. Dolazi od osećanja niže vrednosti, poniženja, kao i do nedostatka snage i veštine da se u situacijama koje to realno zahtevaju suprotstavimo i odbranimo.

NEDOSTATAK LJUBAVI - DIJABETES
Ovoj bolesti doprinose bol i tuga, kao i nesposobnost da se ljubav daje i prima. Dijabetičar ne pokazuje privrženost, mada žudi za njom. Na nesvesnom nivou on odbija ljubav iako mu je ona duboko potrebna.

NEPRIHVATANJE POLNOSTI - GINEKOLOŠKI PROBLEMI
Raznim ginekološkim problemima doprinosi neprihvatanje sopstvene ženstvenosti, kao i svesno ili nesvesno uverenje da je sve što ima veze sa seksom i polnim organima prljavo i grešno. Vaginalne infekcije mogu da se jave kao telesno ispoljavanje neiskazane ljutnje na partnera. Žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja takođe pate od ovih bolesti, u ovom slučaju izazvanih osećanjem krivice i želje da same sebe kazne.

AMBIVALENCIJA - ZUBOBOLJA
Zubi se više kvare ljudima koji ne znaju šta hoće, ne veruju da je cilj koji su sebi postavili dostižan, koji su ambivalentni i misle da su teškoće i prepreke na koje nailaze nepremostive.

OTPOR PREMA OBAVEZAMA - MIGRENA
Preduslovima migrene smatra se mržnja prema obavezama i svemu što je nužno, otpor prema realnom toku života, ali i strah od seksualnosti. Ljudi koji žele da budu savršeni, kao i oni u kojima se nakupilo mnogo nezadovoljstava u životu, pate od ove bolesti.

UNUTRAŠNJI NEMIR - DERMATOLOŠKI PROBLEMI
Kožna oboljenja signalizuju da osobu muči unutrašnji nemir, strahovi, kao i odricanje odgovornosti za sopstvena osećanja.

SAMOOSUĐIVANJE - BUBREZI
Bolesti bubrega u sprezi su sa samoosudom, kriticizmom, razočaranjem i nesrećom. Bubrežnim bolesnicima neprekidno se čini da ih neko obmanjuje i ponižava. Ovakva i slična osećanja izazivaju nezdrave hemijske reakcije u organizmu.

STALNA BRIGA - CISTITIS
Česte upale bešike imaju ljudi koji su opterećeni brigom, koji se boje slobode i opsednuti su problemima prošlosti.

STRAH OD SEKSA - FRIGIDNOST
Frigidnost počiva na strahu od upuštanja u relacije, na strahu od gubitka kontrole i ispoljavanja svog bića. Ponekad je izazvana i željom da se uvek bude perfektan. Takođe, može da signalizira strah od uživanja i uverenje da je seks loša stvar.

Izvor: Blic žena