Knjiga:
"Psihologija duse", autor Dr. Joshua David Stone



Što je psihologija duše?

«Bog jednako čovjek minus ego».
SAI BABA

Živimo u izuzetnom vremenu u povijesti zemljine evolucije. U ovom posljednjem mileniju napravljena su izuzetna postignuća. U samo zadnjih stotinu godina bili smo svjedoci zapanjujućih proboja u tehnologiji, medicini i komunikacijama. Spustili smo se na druge planete, postavili smo svemirsku stanicu u orbiti, proizveli bebe iz epruvete i klonirali ovcu. Usred tih nevjerojatnih postignuća čovječanstvo nikada nije bilo više u zavadi sa samim
sobom i s tolikim pomanjkanjem unutarnjeg mira. Zašto je to tako?

Da kažem da postoji samo jedan odgovor pretjerano bi pojednostavilo složena pitanja. Kako postoje mnogi aspekti koje treba uzeti u obzir, postoje dva glavna uzorka koja se provlače kroz ovu tapiseriju odgovora. Prvi je opsjednutost čovječanstva s materijalnim širenjem i ubrzanom promjenom na račun usmjerenosti na psihoduhovni razvoj. Druga nit je neuspijevanje uzimanja u obzir stupnja do kojeg odnos pojedinca s psihološkim sebstvom utječe na njegov ili njezin duhovni život. Jednostavno rečeno, ako nismo ispravni prema sebi tada će svaki odnos u našem životu biti ugrožen, uključujući i naš odnos s Bogom.

Proveo sam život proučavajući psihologiju ili provodeći dane s onima koji rade u tom području, uključujući moje roditelje, moju pomajku i moju sestru, koji su svi profesionalci u tom području. Ta rana i česta izloženost nije mi dala sve odgovore na životne probleme, međutim osjećam da mi je moja osobna i profesionalna pozadina, uključujući i mnoge godine iskustva u radu kao bračni, obiteljski i dječji savjetnik i kao svećenik i duhovni učitelj dale su mi neke vrijedne uvide. To je naročito pomoglo da razumijem i da iskusim u prvu ruku, ograničena sredstva koja je koristila tradicionalna forma psihologije u rješavanju ova dva ključna pitanja.

Ja veoma poštujem tradicionalnu psihologiju i one dobronamjerne pojedince koji je prakticiraju. I osjećam se sretnim što sam prošao obuku iz tradicionalne psihologije. Opskrbila me je sa čvrstim temeljom na kojem sam bazirao svoje istraživanje alternativnih metoda i modela, koji su me konačno doveli do utemeljenja moje prakse bazirane na principima psihologije duše. Kao što vjerojatno možete izvući iz samih riječi, psihologija duše nas izvodi iz područja tradicionalne psihologije baveći se s elementima ljudske egzistencije koje tradicionalna psihologija često potpuno zanemaruje ili ih samo spomene.

Dok se tradicionalne forme psihologije prvenstveno bave s pomaganjem pojedincima da se nose sa krizama i pomaže im napraviti prilagodbe u njihovoj osobnosti, psihologija duše se širi iznad rada sa osobnosti pojedinca kako bi integrirala metafizičke aspekte ljudske egzistencije. Neovisno o našem duhovnom ili religijskom usmjerenju, većina nas će se složiti kako je duša prikladan izraz za taj dio ljudskog iskustva koji je iznad tijela, uma i emocija.

Svrha ove knjige je da izgradi most koji povezuje prekrasni rad koji je učinjen u području psihologije na razini osobnosti (tradicionalna psihologija) i nove tradicije psihologije bazirane na duši. Iznenađuje me što prošavši kroz predavanje za predavanjem i čitajući priručnik za priručnikom u mojoj tradicionalnoj obuci, samo je nekoliko, ako je ikoja psihološka teorija na koju sam naišao uopće spomenula jedan od najvažnijih aspekata ljudskog života – naš odnos s Bogom bez obzira na oblik u kojem njega/nju doživljavamo. Provodio sam svoj duhovni rad te jednostavno nisam mogao razumjeti zašto niti jedan od najpoštovanijih psiholoških teoretičara nije se direktno bavio sa našom duhovnom stranom. Možda ih je u tome spriječila njihova potreba da očuvaju suptilni položaj psihologije kao racionalne znanosti. Kao studenta i nakon toga mučilo me je prevladavajuće uvjerenje da je biti znanstveno «točan» važnije od pomaganja ljudima da postanu potpuni ljudi.

Dok sam prolazio kroz programe magisterija i doktorata iz psihologije, profesori su podučavali psihologiju tako što su nas bombardirali s mnogo različitih psiholoških teorija, bez da nas usmjere da razumijemo koje od njih vrijede, a koje ne. Zbog toga što nam nitko od onih koji su nas podučavali to nije mogao reći sa sigurnošću. Svaki profesor je imao omiljenu teoriju. Posao nas studenata je bio da pokušamo sve to razumjeti i na svoju ruku izabrati onu
teoriju koja nam se najviše sviđa. To je postao temelj našeg provođenja prakse i toga kako smo živjeli. Moj problem je bio što ustvari nisam mogao prihvatiti niti jednu teoriju samu za sebe. Sve one su sadržavale ono što nazivam «tračak istine». Možda bi da ih sve skupimo dobili pola istine. Ali svaki teoretičar je tvrdio da je on ili ona otkrio cijelu istinu.

Time ne želim reći da ti tračci istine ne mogu pomoći nekim ljudima u nekom trenutku. Ipak, ako nacrtate horizontalni graf s brojevima na krajnjim točkama od 0 i 100 (s 0 koja predstavlja najnižu razinu svijesti i 100 kao najvišom razinom – područje uzašlih majstora), tada će tradicionalna psihologija moći pomoći nekim ljudima da postignu razinu 30. Neće vas nikada odvesti na više. Čak i ako posjećujete tradicionalnog psihologa pet puta tjedno kroz sljedećih pedeset godina ne biste mogli preći 30. Zašto? Jer je tradicionalna psihologija 98% lišena duhovnosti.

U mojoj prvoj knjizi, The Complete Ascension Manual (Potpuni priručnik za uzašašće), govorio sam o tri razine sebeostvarenja – o razini osobnosti, razini duše i razini monade. Ono što je najbolje iz tradicionalne psihologije (no čak je i to sporno), može vam pomoći da postignete sebe-ostvarenje na razini osobnosti. To je 30% razine svjesnosti koju sam joj pripisao. Neki ljudi bi rekli kako je 30% svijesti prihvatljivo. Mnogi drugi teže nečem višem.
Ako čitate ovu knjigu, vjerojatno pripadate drugoj skupini i intuitivno razumijete da vam tradicionalna psihologija ne može pomoći da dosegnete sebstvo duše prema kojem težite.

Od mnogih teorija koje sam učio u školi mogu se prisjetiti samo tri koje su priznale duhovnu stvarnost – to su teorije Carla Junga, Abrahama Maslowa i Roberta Assagiolia. Većina ljudi, uključujući i mnoge studente tradicionalne psihologije vjerojatno nikada nisu čuli za Roberta Assagiolia. On je bio talijanski psiholog koji je razvio teoriju psihosinteze i bio je rani praktičar onoga što bismo danas nazvali transpersonalnom psihologijom. Pošto je to prilično
novo područje u ovoj zemlji njegov rad je imao malo učinka na teoriju tradicionalne psihologije. Assagioli je vjerovao da zbog posljedica burnih ratova čovječanstvo se ne može više sigurno identificirati s grupama u kojima smo jednom pokušavali utemeljiti naš identitet – obitelj, pleme, klan, stalež ili nacija. Kao rezultat toga ljudi se moraju okrenuti samima sebi kao pojedincima.

Za razliku od Freudove psihoanalitičke teorije koja se oslanjala na analizu (doslovno, raspada se u dijelove), psihosinteza teži proširiti našu svijest kako bismo mogli integrirati sve dijelove naše osobnosti, uključujući i duhovne komponente u povezanije sebstvo. Utemeljena je na principu da život ima svrhu i značenje a mi smo dio tog uređenog univerzuma.

Abraham Maslow, koji je vjerojatno najpoznatiji po razrađenom konceptu hijerarhije ljudskih potreba, spominje vrijednost duhovnog aspekta života, no direktno o toj temi je napisao veoma malo. Kada ga je jednom novinar upitao da li vjeruje u Boga, Maslow je odgovorio da on ne mora vjerovati, da on zna. U vezi njegovog rada najviše me je zanimalo njegovo uvjerenje da tijelo, i donekle psiha djeluje po principu homeostaze ili ravnoteže. Konačno,
Maslow je skovao termin samo-aktualizacija. Izjavio je da je to najviša potreba čovječanstva i da ukoliko naše ostale potrebe nisu prvo ispunjene mi nikada nećemo postići samoaktualizaciju. Međutim njegova teorija ne zadovoljava jer se bavi samo sa samoaktualizacijom na razini osobnosti.

Psihologija i dusa jesu i nisu povezane.  To jest imaju granice kada se kompletno razdvajaju i kada se kompletno spajaju. Prosvetljenje dolazi kada su obe stvari u harmoniji sa sobom, ali isto postoje slucajevi kada ljudi mentalno ili psiholosko nisu sposobni da izadju na kraj sa unutrasnjim osecanjem, ili isto tako mentalno stanje im prekida vezu sa dusevnim

Psihologija duše je pleonazam.

Psiha na latinskom znači duša. Ovo zvuči kao da smo rekli: nauka o duši duše. Ne ide. 

Em sto je pleonazam em sto pojam "psihologija duse" nema naucno utemeljenje.     Naime, dusa nije nominalna vrednost, nije merljiva kao sto je psihologija.     Dusa vise predstavlja neki teorijski koncept, koji svakako da postoji i ne osporava se, ali se ne zna sta je to tacno.     To bi bilo kao kada bih ja na nekoj konferenciji za IT govorio o protiv teroristickim operacijama SAJ-a.     Smatram da svaki tekst ovog tipa "psihologija duse" i slicno jeste neuspeli manipulatorski cin koji nalazi utociste kod neobrazovanih ljudi i mentalno slabih licnosti.     Glupost! :) Poz za lightsoft-a :)

E, što volim kad neko dođe i sa dve poruke postavi sebe kao vrhunski autoritet u dve oblasti.

 
Svidja mi se 

Ima fina sekta u Bgd .. mogu da te povezem, znam neke koji su duboko zabrazdili    I njima se svidja 

jel dele narodnu medicinu u toj sekti 

Počeo sam da čitam knjigu, baš sam ovako nešto tražio. 

Lightsoft, hvala što si preneo interesantan tekst  

Postoje neka interesantna gledišta u njemu i neke stvari koje su op meni diskutabilne.  U svakom slučaju interesantno za čitanje.