Vode koliko hoćeš



MARSIS se probio do 1,8 km ispod površine, otkrivši sloj leda, koji se na gornjoj slici vidi u desnom kutu   
U prvom 'podzemnom' proučavanju nekog drugog planeta, instrumenti su se probili 2 kilometra ispod površine Marsa gdje su u urušenom krateru pronašli zamamne tragove tekuće vode.   

Nakon čitave serije većih ili manjih problema, radarska antena MARSIS europske letjelice Mars Express uspješno je postavljena u lipnju ove godine. Radi tako da prema Crvenom planetu šalje radio impulse i onda mjeri vrijeme i snagu odbijenih valova.
Radio valovi koji probijaju površinu odbijaju se od ispodpovršinske granice između materijala s različitim električnim svojstvima – kao što su stijena i voda.

Ali, osim radarske opreme koju je Apollo 17 1972. nosio na Mjesec i koja je dala 'mješovite' rezultate, ova tehinka nikad prije nije isprobana.

"Najuzbudljiviji dio ovog pokusa je da 'to radi'", kaže suvoditelj projekta MARSIS Jeff Plaut, iz NASA-inog JPL-a.

S njim se slaže i William T K Johnson, upravitelj MARSIS-a u istom NASA-inom laboratoriju u Pasadeni. "Sve je ovo vrlo eksperimentalno. Pitali smo se – možemo li vidjeti nešto ispod površine? Odgovor na to je da možemo", kaže on.

Ledena zdjela
Johnson i njegovi kolege sada su predstavili rezultate dva mjerenja dva 'podmarsna' područja na sjevernoj hemisferi – srednje velike zaravni nazvane Chryse Planitia i sjeverne polarne kape.

Ono vjeruju da je 250 kilometara široka kružna struktura, koja leži između 1,5 i 2,5 kilometara ispod površine Chryse Planitia, udarni krater kojeg je zakopao vulknaski pepeo i okolno tlo prije više milijardi godina.

Znanstvenici nisu uočili radarske granice u materijalu koji ispunjava tu 'zdjelu', a radarski signali gube snagu u svom prolasku kroz to. To navodi na zaključak da punjenje mora sadržavati veliki udio leda, koji je za radar gotovo nevidljiv.

Značajni udio leda u tlu dobiva smisao kad se vidi da se krater nalazi na području za koje se pretpostavlja da je bio bazen u koji su se nekoć slijevale drevne Marsove rijeke.

"Ako je voda mogla biti zarobljena u tom bazenu i očuvana milijardama godina, onda je možda još uvijek tamo", kaže Plaut.

Ono, što je najintrigantnije, signal reflektiran s dna kratera toliko je jak i ravan da bi mogao biti tekuća voda.

"Stavite li vodu tamo, taj signal bi izgledao identično", rekao je Johnson. Ali on upozorava da su podaci dobiveni nakon samo jednog preleta iznad područja i moguće su se odbili od nekog potpuno nepoznatog materijala.

Rijetki preleti
MARSIS je također proučio i sjevernu polarnu kapu te je otkrio gotovo čisti vodeni led koji se proteže do 1,8 kilometra ispod površine, sa slojem smrznutog pijeska tik ispod same površine.

Istraživači su ohrabreni toliko zanimljivim otkrićima iz podataka koje su dobili za samo tri preleta. MARSIS je bio u stanju izvesti samo manji broj promatranja zato jer se ispopodvršinski rezultati mogu dobiti samo u specijalnim okolnostima.

Može proučavati 'podmarsje' samo kad mu je najbliže – samo 26 minuta u svakoj orbiti koja traje 7 sati – i kad se nalazi na noćnoj strani planeta.

To je zato jer nabijeni elektroni u osunčanom dijelu vanjske atmosfere ili ionosfere blokiraju raradove najdulje valove, one koji probijaju tlo.

Zadnjih nekoliko mjeseci ti se uvjeti uopće nisu poklopili. No, uvjeti su sada opet 'pravi' i ostat će takvi do svibnja 2006, a sljedeće područje proučavanja bit će južna hemisfera, uključujući i Marsov južni pol.

No, skupljanje podataka samo je prvi korak, jer ih tek naknadno treba interpretirati, što znanstvenicima može dati mjesece posla. To je zato jer radarski signali putuju ionosferom različitim brzinama, ovisno o njihovoj valnoj duljini, a i sama ionosfera varira ovisno o Sunčevoj aktivnosti.

"Ionosfera nam uvijek smeta", kaže Johnson. "Do sada je blokirala najdulje valne duljine instrumenta – one koji mogu probiti i do pet kilometara ispod površine".


Više:
MARSIS team page
ESA: Mars Express





   
IskonInternet   
05.12.2005.