Programirani um

"Kad čujem taj kondicional, diže mi se kosa na glavi. Odmah znam da od toga neće biti ništa!", mrzovoljno će gospođa O. zalupivši slušalicom.
"Kondicional?" upitah zbunjeno.
"Ja pitam gdje je taj i taj, a tajnica mi odgovara: ´Morao bi biti u svom uredu.´"
"I?..." još uvijek mi nije bilo jasno.
"Ali ja nisam pitala gdje bi on ´morao biti´, već gdje je!"
Tu sam pokopčala. Dakle, kondicional: morao bi… trebala bih… Nakon malo razmišljanja, postalo mi je jasno zašto gospođa O. "zna da od toga neće ništa biti".

Uzmimo na primjer rečenicu: "Trebala bih biti efikasnija." Trebala pripada prošlosti, a bih pripada budućnosti. Znači, nisam ni u prošlosti ni u budućnosti, a ponajmanje u sadašnjosti. Tako je moja povećana efikasnost smještena sasvim izvan vremena.

Nakon izgovaranja rečenica tipa "Trebala bih se pokrenuti" ili "Trebao bih se kontrolirati", imamo lažan dojam da smo nešto i učinili. Isto tako, to što smo (kao) učinili zvuči kao korak k ispravnosti. Jer, eto, znamo kako bi stvari trebale izgledati i kakvi bismo trebali biti. No, taj "ispravan ja" je ustvari sasvim neutemeljen u stvarnosti. Između ostalog, zato što pluta u jezično-vremenskoj neodređenosti.

Naši mozgovi su zaista puni neobičnih programa. Neki su nam od koristi, a neki su poput mentalnih autoimunih bolesti. Kako bi nekima od njih doskočili, Viktor Frankl, osnivač logoterapije (terapije smislom) pronašao je zanimljivu metodu umnog zavaravanja koju je nazvao "paradoksalna intencija" ili suprotna namjera. U najjednostavnijem prijevodu, njegova metoda bi značila: učini suprotno od onog što želiš postići.

U svojoj knjizi Nečujni vapaj za smislom (koju je napisao nakon preživjelih strahota Auschwitza), Viktor Frankl opisuje primjenu metode suprotne namjere na ženi koja je patila od snažnih napadaja drhtanja. Drhtanje je bilo tako snažno da nije bila u stanju držati u ruci šalicu kave, a da je ne prolije.

"Biste li se htjeli natjecati sa mnom u drhtanju, gospođo N.?", upitao je Frankl svoju pacijenticu. Vidjevši zaprepašteno lice gospođe N., Frankl je inzistirao: "Hajde da vidimo tko će se od nas dvoje tresti brže i duže!" Na to je iznenađena gospođa N. odvratila pitanjem: "Patite li i vi od drhtavice?" "Ne, ja nemam takvih problema", odgovorio je on, "ali ako poželim mogu se dobro protresti". Rekavši to, zaista je počeo snažno drhtati. Gospođa N. se na to počela smijati i sama se (ovaj put namjerno) još jače tresti. "Hajde, brže, gospođo N., brže!", poticao ju je Frankl.

Nakon što je natjecanje u drhtanju završilo, gospođa N. je do kraja tog susreta bila sasvim mirna i nije prolila ni kap kave. Dakle, paradoksalna intencija – Franklov lijek protiv mentalnih virusa. Patite li od nesanice, čvrsto odlučite da cijelu noć nećete zaspati. Hvata li vas strah od ispita, odlučite ga što bolje – pasti

Autor: Tomica Šćavina, prof. psihologije - posvetila se proučavanju različitih sistema samospoznaje: od meditacije do psihoterapije. Vodi radionice i bavi se savjetovanjem na polju osobnog razvoja. www.poticaj.net

Zelite li biti uzoran clan, nek vas sto pre banuju

Programi, svi ih imamo. Neki su ih svesni i prepoznaju ih, većina ne. Razlikuju se dve vrste prvi su oni koje nam je neko ubacio (socijalizacija, indoktrinacija, manipulacija) druge sami stvaramo. Kako otkriti programe? Samo posmatranje i uočavanje šablona u ponašanju i razmišljanju, je najbolji način. Kada ih uočimo možemo ih analizirati, otkriti njihovo poreklo, svrhu... Kada ih otkrijemo mi preuzimamo kontrolu, obično veoma kratko dok ne  instaliramo novi. Ne znam da li je moguće trajno se osloboditi programa, ako jeste to je mnogo teško.